U nekoj porodici počelo dijete da se drogira. Sprva oni šute, ni među sobom nisu spremni priznati da imaju narkomana u kući, svi odreda zatvaraju oči na tu pomisao i misle proći će. Ljute se na komšije što im ukazuju na problem, optužujući ih da su samo ljubomorni i zavidni. A onda, dođe dan kada sve pukne i obznani se ono što je odavno javna tajna. Ukućanin je u poodmakloj fazi narkomanskog ludila i počeo je da krade i po komšiluku i ono što pripada porodici. Televizor, računar, pegla, novac, zlato – sve po redu i prema njegovoj potrebi.

Droga je skupa i roditelji polako popuštaju sa željom da im se dijete drogira u kući, eto da im je na oku, lakše im je nego da je na ulici. I oni izdvajaju od malih plata ili penzija da se dijete u kući „nasiti“ droge. Njihova je krv, od džigerice parče. Kakav god da je, vele, naš je, ne možemo ga se odreći. Narkoman malo igra na ljubav, malo na strah i tako vješto izrađuje roditelje i ostale ukućane manipulišući njihovim emocijama. I ljubav i strah su ubitačni ako se ne ukrote i ne drže pod kontrolom. Sa protokom vremena propada narkoman, a i porodica zajedno sa njim. Da se porodica na vrijeme odlučila prihvatiti realnost te identifikovati problem, pa postaviti teze i antiteze i krenuti u široku, odlučnu i beskompromisnu borbu za očuvanje porodičnog zdravlja i harmonije, što je preduslov za očuvanje cijele nacije, is[1]hod bi bio drugačiji.

Ova porodična tragedija na neki nečin zahvatila je i Sandžak, posebno Novi Pazar. Ne mislimo tu samo na narkomaniju i povećane aktivnosti trgovaca drogom koji su pod zaštitiom političke mafije, naročito onog ministra što ovih dana želi da smijeni gradonačelnika Novog Pazara kako bi se puna kola problema slomila na čovjeka koji je nekada uživao veliko ministrovo povjerenje, a ministar tako „oprao“ od svih vidova nesreća koje su njegovom mafijaškom politikom zadesile građane Sandžaka, posebno Novopazarce.

Mislimo i na sve nedaće koje trpe Pazarci zbog nemorala i neodgovornosti onih koji u nekoliko mandata pustoše naš grad i uzduž i poprijeko, ostavljajući nas bez vode, struje, puteva, radnih mjesta, novih fabrika, stranih investicija, prosperiteta, a dono[1]seći nam ubistva, ranjavanja, tuče, pljačke i kriminal u porastu. Umjesto razvoja oni nas vode u sve veću bijedu. Nesposobna i neodgovorna vlast, najprije u koaliciji SDP-SDA, a sada SDP i još neki koji trče za punim pologom u jaslama, šire sve vidove organizovanog haosa, uključujući i saobraćajni kolaps u tijesnim pazarskim sokacima, gdje se pješaci nemaju kuda skloniti od obijesnih i nekulturnih šofera, koje nema ko da edukuje niti kazni jer policija, pritusnuta mafijaškom politikom, ne hvata ubice što slobodno šetaju okolo, a kamoli da juri neodgovorne šofere što parkiraju po trotoarima i voze obijesno po prenatrpanim ulicama.
Sadašnja vlast ministra što „nije do skora znao“ da ima korumpiranih pojedinaca u svojoj stranci (a sam zna da je korumpiran do guše) sije strah među građanima čestim pucnjavama i ubistvima, kako bi razmišljanje stanovništva usmjerili na borbu za očuvanje samih života, zaboravljajući na one vrijednosti koje život znače, a oduzete su im zahvaljujući baš vje[1]čitom ministru sa Hadžeta. Uprkos dubokoj umiješanosti u kriminal stranke SDP i njenih čelnika, još uvijek iz Beograda stižu glasovi kako je ministar „za sve i svašta“ nacionalni interes Srbije, a nerijetko kažu da su obojica ministara Bošnjaka za Srbiju podjednako bitni. Kako i ne bi bili kada godinama ništa dobroga za Bošnjake uradili nisu. Naravno da je režimu lakše finansirati apetite dvojice ministara negoli izdvajati ogromna sredstva za razvoj najnerazvijenijeg dijela Srbije, koji još uvijek čezne za tekovinama 19. vijeka, poput asfalta za kojim vapi preko 600 km seoskih puteva u okolini Novog Pazara.

Naš narod u šali pita i sam daje odgovor: „Ko je rahat Bošnjak? Onaj koji sjedi u Vladi i samo klima glavom.“ No, dokle će narod samo zbijati šale i pričati praznu priču, a ništa ne poduzimati da promijeni stanje na bolje. Pitamo se šta je to u Sandžaku truhlo, pa narod trpi svoje džela[1]te? Dželate koji ih godinama stežu oko vrata, stežu i pritežu, testeraju i dave, bez trunke milosti i zehre srama. U Sandžaku je truhlo to što nema pravde i što su nam usta puna pravde i poštenja, a uvijek izaberemo tirane, lopove i kriminalce da nas predvode.

U Sandžaku je truhla naša jalova nada da će tamo neko drugi pogurati kamen oko kojeg se spotičemo. Da ne bismo kao narod oboljeli moramo odbaciti ono što je truhlo među nama. Izbaci narode truhlo kako bi ostali zdravi. Oni nas ugnjetavaju i cijede na razne načine, a mi iznova povjerujemo da će se u nekom novom mandatu promijeniti. I damo im povjerenje. Dokle ćemo tako jeftino i nizašta davati svoje živote i duše neodgovornima na povjerenje. Zar ćemo opet biti prevareni da bi iznova još nekoliko godina živjeli bez posla, bez prosperiteta, u kalu ubistava i jadima kriminala koji dolazi ponajviše od mafijaške politike oba bošnjačka ministra što liče na onog narkomana sa početka teksta. A mi, našta mi ličimo? Na porodicu koja, malo zbog ljubavi malo zbog straha, gaji narkomana sa nadom da će se promijeniti i postati bolji. U slučaju naših ministara nade nema jer je „droga“ kojom ih je režim opojio veoma jaka, a još ako uzmemo u obzir da su oni dugogodišnji miljenici Beograda, onda im nema spasa. Stoga, zašto da ih Bošnjaci spašavaju kada su ministri odavno postali brod koji tone. Taj brod vuče za sobom i naš narod. Zato narode ostavi brod kome spasa nama da ne bude kasno.

Dvadeset godina nas ponižavaju, lažu, kradu, glođu, uništavaju. Dosta je bilo! Izbacite truhlu, da sačuvate zdrave jabuke. Budućnost pripada poštenima i radnima, a prošlost neka ostane njima, da Bog da se ne povratila.