Nikada se nije svetio  

Poslanik, alejhis-selam, nije se nikada nikome svetio zbog sebe lično. Osveta bi dolazila zbog zloupotrebe Allahovih svetinja, isključivo radi Allaha, dželle šanuhu. Rijetko kada se ljutio, a vrlo brzo se mirio. (Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011, 548. str.)

Prenosi se od Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhu, da je rekao: „Bili smo sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, u pohodu Zatur-Rika’ i pošto smo stigli do jednog drveta koje je širilo dobar hlad, prepustili smo ga Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. Potom je došao jedan od mušrika, a Poslanikova sablja bila je obješena o drvo. Mušrik ju je izvadio iz korica i rekao: ”Da li me se bojiš?” ”Ne”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. ”Pa, ko će te zaštititi od mene”, upita on. ”Allah”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem…“ (Buhari, br. 2910)

Čovjek je došao da izvrši atentat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali Allah je dao pobjedu Svome Poslaniku. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mogao je da sa njim postupi po kratkom postupku, ali nije, već mu je ponudio islam – vječni spas. Ovaj mušrik htio je da ubije Poslanika, odbio da prihvati islam i šta je mogao da očekuje osim da se sa njim postupi po kratkom postupku, kako to danas žele predstaviti oni koji ne govore istinu o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, želeći da ga prikažu kao onoga koji je želio prolijevati krv i nasilno širiti vjeru islam. Njihove predrasude daleko su od onoga kakav je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je poslat kao milost svjetovima. Poslanik ga nije primorao da primi islam, već je prihvatio njegov zavjet kojim se obavezao da se neće boriti protiv njega, oprostio mu pokušaj ubistva i pustio ga na slobodu. Taj je mušrik otišao svom narodu i, svjestan ukazanog dobročinstva, rekao istinu o čovjeku kojeg je nedavno pokušao ubiti: „Dolazim vam od najboljeg čovjeka.“ Ovo nije bio jedan izoliran događaj, pa da neko može reći da je to samo jedan primjer i da je tako postupio tada, a da se zapita kakav je bio kasnije, te da li je sa drugima postupao drugačije… Praštanje, samilost i dobročinstvo ponavljalo se u jako mnogo primjera i različitih događaja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio takav samo prema pojedincima, već prema plemenima i gradovima, opraštao je velikom broju ljudi. Za takav primjer najbolje je spomenuti Kurejšije. To je bio narod koji ga je uznemiravao i toliko u tome prevazišao mjeru da se ne može opisati njihovo neprijateljstvo koje su iskazivali prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Fizički i psihički su ga maltretirali. Uznemiravali su ga dok je bio u Meki, pa nastavili dalje u Medini i tako su ga uznemiravali dugi niz godina. (Tekst Poslanikovo dobročinstvo prema onima koji su ga uznemiravali objavljen u časopisu El-Asr, broj 54, 8. maj 2013)

Olakšavao je drugima

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je da olakšava ljudima i nikada im nije otežavao. On nikada nije bio u prilici birati između dvije stvari, a da nije izabrao lakšu, naravno, ako nije bila zabranjena.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Olakšavajte, a ne otežavajte! Razveseljujte, a ne rastjerujte.“ (Buhari, br. 69; Muslim, br. 1734)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Dužni ste da olakšavate, a ne da otežavate.“ (Buhari, br. 220)

Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Vjera je lahka.“ (Buhari, br. 39)

Poslanikova skromnost

Poslanikova skromnost je posljedica spoznaje prolaznosti dunjaluka, brzine njegovog nestanka, minornosti njegove opskrbe i kratkoće njegova trajanja. Uzrocirana je poznavanjem vječnosti Ahireta, trajnih blagodati i veličanstvenih nagrada koje je Allah, dželle šanuhu, pripremio Svojim dobrim robovima.

Odbio je uzeti od dunjaluka, izuzev neophodnog. Znao je da mu se dunjaluk nudi, ukrašava i predstavlja. Kada bi poželio da ovosvjetska brda i planine budu od zlata i srebra, to bi tako i bilo. Ali, on je odabrao skromnost i nasušni hljeb. Često je noći provodio gladan, u njegovom domu se po mjesec dana ne bi ložila vatra.

Danima bi ostajao gladan nemajući ni hurmu kojom bi utolio glad. Ne bi se tri noći uzastopno zasitio ječmenog hljeba. Spavao bi na hasuri tako da su mu na tijelu ostajali tragovi. Vezao bi kamen na stomak od gladi. Ashabi bi nekada na njegovom licu prepoznavali tragove gladi. Kuća mu je bila od ilovače, malih prostorija i spuštenog krova.

Založio je oklop za trideset sa’a ječma kod jednog Jevreja. Nekada bi oblačio samo ogrtač i košulju i nikada nije jeo za stolom. Nekada bi mu ashabi slali hranu znajući da mu je potrebna. Sve ovo je činio čuvajući se prljavštine dunjaluka, odgajajući dušu i čuvajući vjeru kako bi mu nagrada bila potpuna kod Gospodara i kako bi se ispunilo Njegovo obećanje:

„A Gospodar tvoj će tebi sigurno dati, pa ćeš zadovoljan biti.“ (Ed-Duha, 5)

Dijelio je imetak ljudima ne ostavivši sebi ni jednog dirhema. Ashabima, sljedbenicima i onima čija je srca trebao pridobiti za islam dijelio je deve, krave i ovce ne uzimajući ni jedne deve, krave niti ovce, štaviše rekao je da mu je ponuđeno da odabere između vladara poslanika ili roba poslanika, pa je odabrao biti rob poslanik. Dan bi bio sit, a dan gladan, sve dok nije susreo svoga Gospodara, dželle šanuhu.

Iz skromnosti na dunjaluku proizlazi njegova čast i plemenitost o kojima je već govoreno. Nije odbijao onoga ko ga za nešto moli, nije okretao leđa onome ko nešto traži niti razočarao i odbio molbu onoga ko nešto želi. Donio je vijest da ovaj svijet kod Allaha, dželle šanuhu, ne vrijedi ni koliko krilo mušice, pa je rekao: „Budi na dunjaluku kao da si stranac ili prolaznik.“ (Buhari, br.  6416)

Od njega se, također, prenosi da je rekao: „Ne teži za dunjalukom – zavoljet će te Allah i ne budi pohlepan za onim što je u posjedu ljudi, pa će te ljudi zavoljeti!“ (Ibn Madže, br. 4102; Taberani u Kebiru, br. 10522; Aid El-Karni, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao da ga vidiš, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2009. god., str. 32-35)      

Vodio je računa o svom govoru

Poslanik, alejhis-selam, čuvao je jezik od onoga što ga se ne tiče. Okupljao je svoje drugove, nije ih razdvajao. Ukazivao je počast zvaničnicima svakog plemena.

Čuvao se ljudi i bio oprezan pred njima, bez obzira što se nije bojao da će mu nanijeti zlo.

Posjećivao bi svoje drugove. Volio je da zna šta se dešava u narodu. Potpomagao je i bodrio na dobro. Mrzio je zlo i odmagao mu.

Glas islama 361, r: hadis, A: Edin Redžepović