Plemeniti Kur’an spominje postupke pojedinih vjerovjesnika koji nedvosmisleno ukazuju na dubinu njihovog imana, iskrenost u predanosti, čistoću srca i ljubav prema onome što je kod njihovog Gospodara.

Zar  nisi  čuo  za  onoga  koji  se  sa  Ibrahimom  o  njegovu  Gospodaru  prepirao,  onda  kada mu  je  Allah  carstvo  dao?  Kad  Ibrahim  reče:  “Gospodar  moj  je  Onaj  Koji  život  i  smrt  daje”, on odgovori: “Ja dajem život i smrt!” “Allah čini da Sunce izlazi sa istoka”, reče Ibrahim, “pa učini ti da grane sa zapada!” I nevjernik se zbuni. Allah silnicima neće ukazati na Pravi put.

Ili  za  onoga  koji  je  prolazeći  pored  jednog  od  temelja  porušenog  grada,  povikao:  “Kako će Allah oživjeti ove što su pomrli?” I Allah učini te on umre i tako ostade stotinu godina, a onda ga oživi i zapita: “Koliko si ostao?” “Dan ili dio dana”, odgovori. “Ne”, reče On, “ostao si stotinu godina. Pogledaj jelo svoje i piće svoje, nije se pokvarilo; a pogledaj i magarca svoga da te učinim dokazom ljudima, a pogledaj i kosti, vidi kako ih sastavljamo, a onda ih mesom oblažemo.” I kad njemu bi jasno, on povika: “Ja znam da Allah sve može!”

Kad Ibrahim reče: “Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!”, On reče: “Zar ne vjeruješ?” “Vjerujem”, odgovori on, “ali bih da mi se srce smiri.” “Uzmi četiri ptice”, reče On, “i isijeci ih, pa  pojedine komade njihove stavi na razne brežuljke, zatim ih pozovi, brzo će ti doći. Znaj da je Allah Silan i Mudar.”

(El-Bekare, 258-260)

Treći ajet ovog konteksta ponovo nas vraća Ibrahimu  a.s., i to onom momentu u njegovom poslaničkom  životu kada je njegovo srce poželjelo da se smiri u gledanju prizora Božijeg stvaranja. Allah mu je to  pokazao oživjevši, na Ibrahimove oči, četiri usmrćene ptice. Ibn Kesir u svome tefsiru iznosi tumačenje ovog ajeta i događaja koji mu prethodi.

Ispitujući Ibrahima a.s. oni su naveli više razloga, među kojima je i to da je on Nemrudu rekao:

“Gospodar moj je Onaj Koji život i smrt daje!” Naime, on je želio da se time uzdigne sa stupnja samog neargumentiranog uvjerenja na stupanj argumentiranog uvjerenja (jekina) i da to vidi očigledno, pa je rekao:

“Gospodaru moj, pokaži mi kako umrle oživljuješ?” On reče: “Zar ne vjeruješ?!” “Dakako, vjerujem”, odgovori on, “ali da mi se srce smiri!”

U hadisu, koji prenosi El-Buharija od Ebu-Hurejre, u komentaru ovoga ajeta stoji:

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: – Mi smo priličniji da sumnjamo od Ibrahima a.s. kada je rekao: “Gospodaru moj, pokaži mi kako umrle oživljavaš!?” On reče: “Zar ne vjeruješ?!” “Dakako, vjerujem”, odgovori on, “ali da mi se srce smiri.” Ovako prenosi Muslim.

Nema dvojbe da se ovim ne želi ukazati na sumnju koju iz toga mogu shvatiti oni koji ne posjeduju znanje. U vezi s ovim hadisom postoji nekoliko odgovora. Jedan od njih je: “Pa, onda, uzmi četiri ptice, isijeci ih…”,  tj. sveži ih, zakolji i isijeci. Kada ih je on svezao i zaklao, pomiješao zajedno i podijelio na dijelove, nakon što ih je isjekao, na svako brdo je stavio po dio. Ibn-Abbas kaže: “On je uzeo glave ptica, a zatim mu je Allah naredio da ih pozove, pa je on činio kako mu je Allah naredio. Tada je vidio kako sve ide jedno drugom: perje perju, krv krvi, meso mesu, a dijelovi svake ptice sastavljaju se jedno s drugim dok sve ptice nisu dovršene. Tada su one žureći krenule prema njemu. Da bi jasnije vidio šta je pitao, Allah je učinio da svaka ptica dođe i uzme svoju glavu, koja je bila u ruci Ibrahima a.s., pa ukoliko bi se desilo da joj pruži glavu koja nije njena, ona bi to odbila, a ukoliko bi joj došla njena glava, tada bi se spojila s tijelom Allahovom dž.š. snagom i moći.” (Ibn Kesir, Tefsir, 2002:171)

Zato Allah Uzvišeni kaže: “Znaj da je Allah Silan i Mudar”, tj. Silan i niko Ga ne može savladati, ništa Mu se ne može zabraniti, pa što On hoće – to bude bez prepreke, jer je On nadređen nad svime, Mudar u Svojim riječima, djelima, zakonima i moći.

Abdurrezzak kaže: – U vezi sa riječima Allaha Uzvišenog:  “…ali da mi se srce smiri”, Ma’mer nam navodi od Ejjuba da je rekao da Ibn-Abbas kaže: “U Kur’anu nema ajeta koji mi daje nade više od toga.” Ibn Ebi-Hatim navodi od Ibn-Munkedira da je pričao kako je Abdullah ibn Abbas sreo Abdullaha ibn Amr ibn Asa i upitao ga: “Koji ajet u Kur’anu tebi daje najviše nade?” Abdullah ibn Amr mu je rekao: Riječi Allaha Uzvišenog: “Reci: – O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost…!” (39:53)

Ibn-Abbas je rekao: – Međutim, ja ističem riječi Allaha Uzvišenog:  A kada Ibrahim reče: “Gospodaru moj, pokaži mi kako umrle oživljuješ?”, On reče: “Zar ne vjeruješ?!” “Dakako.” Riječ: “Dakako” ga je zadovoljila kada ju je Ibrahim rekao, pa je kazao: “To je ono što se javlja u dušama i što šejtan sugerira.” Tako to prenosi El-Hakim, ističući da je to sahih predanje (Ibn Kesir, Tefsir, 2002:173)

Dakle, kod tradicionalista je smisao ajeta doslovan. Ibrahim ih je usmrtio. Njihova tijela je usitnio, sadržaj izmiješao i raspodijelio na četiri brda. O tome Ibn Abbas kazuje: ”On je uzeo glave ptica, a zatim mu je Allah naredio da ih pozove, pa je on učinio kako mu je Allah naredio.”

Racionalisti će ovaj događaj vidjeti na nešto drukčiji način. Koristit će alternativno značenje imperativne forme surhunne, prevodeći to sa: Nauči ih da ti se pokoravaju. Pošto su se odlučili za tu formu, onda su i smisao samog događaja pojasnili ovako: ”Ako je čovjek u stanju – kao što to, bez  sumnje, jest – obučiti ptice da se pokoravaju njegovom pozivu, onda je očigledno da Bog, Čijoj se volji pokoravaju sve stvari, može stvarati jednostavno naredbom: – Budi!“ (M. Asad, isto, str. 57)

Racionalisti tvrde da je drugi od ova tri ajeta ”parabola s namjerom ilustracije Božije moći da oživi mrtvog; zato je izražajno smještena između  Ibrahimovih  riječi u ajetu 258: – Moj Uzdržavatelj je Onaj Koji dariva život i daje smrt i kasnijeg traženja, u ajetu 260, da mu se pokaže kako Bog oživljuje mrtvog… Ukoliko uzmemo u obzir način na koji oni prevode i razumijevaju treći ajet o pticama, koje,  smatraju oni, i nisu bile usmrćene, nego samo dresirane, onda takav pristup nije u duhu konteksta, a  njihova ranije iznesena tvrdnja je u kontradiktornosti sa kasnijim razumijevanjem narednog ajeta.

Kontekst koji čine ova tri uzastopna ajeta iz sure El-Bekare nudi duboko i višeslojno razumijevanje ključnih aspekata islamske vere, posebno vjerovanja u proživljenje, Božiju moć i ulogu razuma i srca u vjerovanju.

Prvo, vjerovanje u proživljenje nije samo apstraktna dogma, već temeljni stub koji određuje čovjekov odnos prema Bogu, svijetu i drugim ljudima. Ova vjera čovjeku daje orijentir i svrhu, ukazujući mu da je odgovoran za svoja djela i da život ne završava fizičkom smrću. U kontekstu ajetā, kroz raspravu između Ibrahima i vladara, te kroz konkretne primjere oživljavanja mrtvih, Kur’an nas poziva da ovo vjerovanje ne prihvatamo samo kao teoretsku tvrdnju, već kao stvarnost koja mora oblikovati naše ponašanje.

Drugo, Božija stvaralačka moć i Njegova kontrola nad životom i smrću jasno se očituju kako u vanjskom svijetu, tako i unutar čovekovog vlastitog bića. Ajeti ukazuju na činjenicu da su dokazi Božije moći svuda oko nas – u ritmu prirode, u našim svakodnevnim iskustvima, pa čak i u “nemogućim” situacijama poput oživljavanja nakon stotinu godina smrti. Time se naglašava da je spoznaja Boga dostupna onome ko je otvorenog srca i razuma.

Treće, čitanje i razmatranje Božijih ajeta – bilo da su to ajeti objavljeni u Knjizi ili znakovi u svijetu – treba imati duboki uticaj na ljudsku dušu. Nije nužno da svako razumije sve ašare i njihove tefsirske nijanse, ali svako, na svom nivou, može izvući pouku koja vodi duhovnom rastu i jačanju vjere. Vjernik ne traži znakove iz puke radoznalosti, već kako bi njegovo srce postalo smireno, kako je i Ibrahim a.s. tražio potvrdu da mu se srce utvrdi u istini.

Četvrto, različiti pristupi razumijevanju Kur’ana, pod uvjetom da nisu u suprotnosti s temeljnim principima vjere, imaju svoju vrijednost. Svaki pristup može obogatiti shvatanje i dati dublji uvid, bilo da je riječ o racionalnom, duhovnom, simboličkom ili historijskom tumačenju. Otvorenost prema više slojeva značenja omogućava dinamičan odnos prema Objavi i sprječava površno ili mehaničko čitanje ajeta.

Na kraju, krajnji cilj svakog razumijevanja i učenja Kur’ana jeste njegova primjena – kako u vanjskom, društvenom kontekstu, tako i u unutarnjoj stvarnosti čovjekove duše. Bez praktične posljedice, znanje ostaje nedovršeno. Ajeti nas podučavaju da vjerovanje nije samo stanje uma, već i čin, pokret, potvrda kroz djelo.

Plemeniti Kur’an spominje postupke pojedinih vjerovjesnika koji nedvosmisleno ukazuju na dubinu njihovog imana, iskrenost u predanosti, čistoću srca i ljubav prema onome što je kod njihovog Gospodara. Njihova životna putovanja, izazovi i odgovori na Allahove pozive predstavljaju bezvremenske primjere vjere na djelu. Stoga ćemo navesti neke postupke Božijih poslanika, u nadi da ćemo biti obuhvaćeni Allahovim riječima koje je uputio Svome miljeniku Muhammedu, neka je na njega Božiji mir i spas, nakon što je u Kur’anu spomenuo imena nekih poslanika, rekavši: ”To su oni koje je Allah uputio, pa slijedi njihovu uputu.” (El-En’am, 90)

Posebno mjesto među poslanicima zauzima Ibrahim a.s., kojeg Kur’an često oslovljava posebnim počastima. On je “otac vjerovjesnika”, više puta iskušavan i uvijek potpuno predan Allahu. Bio je graditelj temelja Hrama (Kabe) i čovjek koji svojim sinovima ostavlja oporuku: ”Sinovi moji, Allah vam je odabrao vjeru i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani.” (El-Bekare, 132) Njegova vjera bila je čista i čvrsta; bio je primjer čestitosti, pokoran Gospodaru, a nikada nije bio od onih koji Njemu druge smatraju ravnima. Zbog te odanosti i čestitosti, Allah ga je uzeo za prijatelja (Halilullah) i učinio ga uzorom svim vjernicima.

Ibrahim a.s. ubraja se u šest odabranih poslanika (Ulul-‘azm), onih koji su se posebno isticali u ustrajnosti, strpljenju i misiji. To su: Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed s.a.v.s. Ovi poslanici ne predstavljaju samo ličnosti iz prošlosti, već žive primjere kako se vjera konkretno živi i prenosi.

Ova dova pokazuje Ibrahimovu iskrenu težnju ka potpunom smirenju srca i njegovu potrebu da vjeru ne temelji samo na znanju, već i na unutarnjoj sigurnosti. To nije izraz sumnje, već potvrda razuma koji teži savršenstvu u spoznaji. Ibrahim a.s., kao uzor vjernicima, uči nas da vjera ne isključuje pitanja, već da prava pitanja, ona koja dolaze iz iskrenog srca, mogu biti put ka dubljoj i stabilnijoj vjeri. Njegova dova uči nas kako je dozvoljeno i poželjno tražiti potvrdu i razumijevanje, sve dok je to vođeno iskrenim nijjetom i ljubavlju prema Allahu.

Kur’anski stil u ovom ajetu ističe posebnu pedagogiju Božijeg odgovora: Allah ne odbacuje Ibrahimovu molbu, već mu kroz konkretan primjer pokazuje istinu koju je već vjerovao, ali je želio osjetiti srcem. Time nas Kur’an podučava da je Allahov odgovor vjerniku uvijek s mudrošću, milošću i dubokim značenjem koje prelazi granice pukog intelekta.

U tome je i nama pouka da traženje dubljeg razumijevanja vjere nije slabost, već znak duhovne snage. Ibrahim nas uči da tražimo srčanu sigurnost u onome što vjerujemo i da znanje tražimo ne radi rasprave, već radi unutarnjeg mira. Njegov primjer ostaje trajni orijentir svim vjernicima – kako onima koji već vjeruju, tako i onima koji su na putu da svoju vjeru učvrste.

Ovi ajeti nas ne uče samo o Božijoj moći i mudrosti, već nas pozivaju na duboko lično suočavanje sa pitanjima vjerovanja, sumnje, znanja, iskustva i povjerenja u Boga. Oni ostavljaju snažnu poruku: Vjera nije slijepa, već traži razum, srce i djelovanje – zajedno, u ravnoteži, shodno 260. ajetu sure El-Beqare: ”Znaj da je Allah Silan i Mudar!”

Glas islama 357, R: Akaid, A: Dr. Sumeja Smailagić