Sloboda – izazov zapadne civilizacije (2. Dio)

El-Ihsan – dobročinstvo
June 2, 2026
Različiti aspekti slobode u islamu (3. Dio)
June 2, 2026

Sloboda – izazov zapadne civilizacije (2. Dio)

 

Zapadnjačka percepcija slobode stremi tome da osvoji i to zabranjeno ostrvo. Kretanje od beskraja sa ambicijom osvajanja zabranjenog od strane Gospodara svjetova. To je zapadnjačka percepcija slobode. Zato imate kroz povijest, pogotovo proteklih stotinu godina, navodno osvajanja određenih prava koja su bila na račun nečega što je Bog zabranio. Ide se u smjeru: „Sada smo srušili još ovu prepreku.“ To je ono što, ustvari, ostavlja utisak da ljudska civilizacija tim pomijeranjem granica slobode na račun vrijednosnih principa kroz ljudsku povijest nemoralno tumači kao moralno. Nešto što je bilo zabranjeno predstavlja se kao dozvoljeno i više nije sramotno. To se u zapadnoj civilizaciji knjiži i predstavlja kao kulturno civilizacijsko ostvarenje. Tu je ogromna zamka zapadnjačke civilizacije, jer postavlja se pitanje šta kada se osvoji sve. Pitanje prije toga ili sa tim jeste šta je još ostalo da se osvoji.

Razumijevanje slobode iz islamske percepcije potpuno je suprotno. Osvajanje slobode po islamskoj percepciji kreće od zabranjenog i ide u pravcu neograničenog. To znači da imamo ostrvo koje je zabranjeno i tu se nalaze principi – moralni i etički, koji su sadržani u deset zapovijedi i kur’anskim normama, a tiču se zabrana, bilo da se odnose na relaciju zabrane ponašanja ljudi prema ljudima, ljudi prema sebi, ljudi prema svojoj porodici, ljudi prema Bogu. Odnos čovjeka i Boga, čovjeka i čovjeka i čovjeka i sebe. To su tri relacije koje se regulišu normama koje dolaze od Svevišnjeg Stvoritelja i tu postoje određene zabrane. Sve te zabrane su kroz cjelokupnu ljudsku povijest od strane svih teoloških monoteističkih učenja vrlo srodne i skoro iste. Taj etički sistem normi skoro je identičan. Nešto su različite formulacije, ali je on skoro identičan. Sa islamske percepcije sloboda počinje sa ostrva zabrane i ide u beskraj – osvajaš slobodu od granice zabrane. Zapadnjačka percepcija kaže da se ide i počinje spolja od beskraja i pomjera se ta granica kako bi se smanjila i ona se po zapadnjačkoj percepciji smanjuje. Po islamskoj percepciji, pa i duhovno kršćanskoj i svim monoteističkim, ta granica je konstanta i princip se ne mijenja. Bog je odredio šta je haram i grijeh, šta je sramota, šta se ne može, šta je štetno itd. To je konstanta i princip ne može da mijenja ni vrijeme ni prostor. Nema veze da li ste hiljadu godina prije ili kasnije, tehničko-tehnološki napredak nema sa tim veze. Moralno je moralno, nemoralno je nemoralno i to ne možete mijenjati kroz vrijeme i prostor. Zapadnjačka percepcija pomjera te granice i smanjuje principe.

To je suštinska razlika između islamske percepcije koja počinje od ograničenog i ide do beskraja.

 

Prednosti i nedostaci

U islamskoj percepciji ako počinjete od ograničenog i idete ka neograničenom nikada ne možete doći u slijepu ulicu. Nikada ne možete doći do ponora ili ivice. Neograničeno ne može nikada da prestane. Zapadnjačka percepcija slobode osvajanja ograničenog znači trošenje ograničenog. Dozvolili su gej brakove, LGBT kulturu predstavljaju kako najveće dostignuće svjetske populacije. Znamo šta se desilo sa Sodomom i Gomorom, koje je to „dostignuće“ postigla prije nekih 5000 godina, kako su završili i kakav su kolaps doživjeli. Šta još preostaje da osvojite. Ako ste tu prepreku slobode po vašoj percepciji osvojili samo vam ostaje još incest. Da legalizirate intimne odnose između braće i sestara te članova porodice. Je li vam to pravac kulturno-civilizacijskog napretka? Ne, nije! To nije osvajanje već potapanje ostrva principa i to je suština i razlika. To je ćorsokak zapadne civilizacije i pogrešan pravac zapadne civilizacije.

Šta je sa slobodom u islamskim zemljama?

Ovo što danas vidite u muslimanskim zemljama nema veze sa islamskim principima slobode. Islamska percepcija slobode je ona omerovska kada kaže: „Ako kamila slomi nogu zato što joj nisam napravio stazu ili put, Omer će biti odgovoran.“

On će morati položiti račun zato što je kamila polomila nogu jer joj Omer nije napravio put. To je islamska percepcija slobode, implementirana percepcija u sistemsko-političkom smislu.

Omer ibn Aziz podigao je islamsku vlast na taj nivo da je morao slati glasnike, jer je islamska vlast bila od Sjeverne Afrike do Perzije, da traže siromaha da im udijele zekat i sadaku. Nije mogao da nađe siromaha, a to je svega par destina godina od uspostave islamske države ili vlasti u Medini. To je islamska sloboda. Kada jedna žena u džamiji ustane i halifi Omeru kaže: „Pogriješio si Omere, nisi u pravu!“  Šta bi uradio drugi moćnik? To je VII vijek, koji se u Evropi zove vijek mračnjaštva. To je trenutak kada Omer kaže: „Da ne bi ove žene ja propadoh.“ E to je islamska percepcija slobode implementirana kroz politički sistem pravednih halifa. Poslije toga počinju dinastije koje bivaju bliže pravde ili dalje od pravde, sve do konačnog pada hilafeta početkom XX stoljeća.

Sve je to daleko od onoga što je prava kur’ansko-teorijska percepcija slobode. Kada govorim o islamskoj percepciji slobode govorim o onoj kur’ansko-sunnetskoj, teorijsko-pravno ispravnoj. Ne govorim o onome što se danas nalazi među muslimanima. Protiv sam toga da se za današnje muslimanske zemlje govori islamske države ili islamski sistemi. Ne, to su muslimanske zemlje, ali ti sistemi nemaju nikakve veze ili su jako daleko od prave suštinsko-islamske percepcije slobode. Ambicija cjelokupne vjere islam u ovosvjetskoj dimenziji jeste očuvanje čovjekovih odlika, a to je njegova sloboda i dostojanstvo. Islamska percepcija slobode je definirana u hadisu Vjerovjesnika koji kaže dok tavafi oko Kabe: „Ima li šta časnije od tebe? Manji je grijeh srušiti Kabu, nego zgaziti dostojanstvo čovjeka.“

Manji je grijeh Kabu časnu srušiti, kojoj u posjetu idu milioni vjernika svakog hadža, milioni vjernika tokom godine na umru. Onu za koju je Svevišnji rekao da je on tu domaćin, da tu prima Svoje goste. Srušiti dostojanstvo jednog čovjeka, bilo koga, udariti mu na čast, oklevetati ga i zgaziti njegovo pravo, povrijediti ga, ubiti ga, nanijeti mu zlo i obespraviti ga – veći je grijeh nego srušiti Kabu. Ovo je islamska percepcija slobode. Vi sada koristite svoj razum, tamo gdje želite da plovite kroz ranija i sadašnja iskustva sistema muslimanskih zemalja.

Neko će reći zašto nisam izabrao temu da govorim na temu „Sloboda – izazov muslimanske civilizacije“. Znate zašto? Vrlo jasno i glasno, jer je zapadna civilizacija paradoks za nas muslimane. Paradoks za nas jer je ostvarila u ovom vremenu najviši stepen slobode. Uz sve anomalije o kojima govorimo, ovo je tamna linija pogrešne percepcije zapadne civilizacije o kojoj sam govorio. Postoji svijetla linija i danas, uz sve nedaće i probleme, ljudsko dostojanstvo i sloboda pojedinca u SAD, Kanadi, Zapadnoj Evropi daleko su ispred i iznad svih mogućih iskustava u bilo kom istočnjačko-muslimanskom, pravoslavnom, kineskom ili bilo kom drugom sistemu – kompletnom istočnjačkom, uključujući i nas muslimane.

Mislite da mi je zbog toga drago. Ne, nije, ali me moja istinoljubivost pred Uzvišenim Stvoriteljem obavezuje da kažem ovu istinu. Postoje anomalije i opasnosti po tu slobodu na samom Zapadu, a jedna od njih je raskorak slobode i etike. One primjere koje sam naveo vezane za principe koji definiraju etiku – šta je zabranjeno, a šta dozvoljeno; šta je grehota i sramota, šta moralno i nemoralno. Tu je zapadna civilizacija u raskoraku, nažalost, kroz sva svoja dostignuća i brojne filozofe i mislioce. Bez obzira što je tu bilo jako puno dobrog potencijala, ali u interpretaciji i implementaciji svih tih visokovrijednih misli, nažalost, zapadna civilizacija nije uspjela. Jedan od ćorsokaka sa kojima se suočava jeste raskorak između etike i slobode. Da bi postojala prava odgovornost koja predstavlja osnovni stožer slobode, ta odgovornost ne može se graditi na pogrešnim etičkim principima. Ne možete graditi odgovornost, a srušiti Božiji princip koji je postojao od nastanka prvog čovjeka do danas, gdje nešto što je bilo grijeh i sramotno proglasite ne samo dozvoljenim, već ga preferirate ko kao vrlinu. Postavljate to kao vrijednosni standard. Kažete da ova zajednica koja nema gej paradu su primitivci i njih treba dovesti u red. Vi koji imate gej parade ste „pravi i napredni“, Bože me sačuvaj. To još pomovirate kao vrlinu. Ne, ne može! Tu je problem i slijepa ulica zapadne civilizacije.

R: Besjeda, Glas islama 366, rahmetli muftija Muamer Zukorlić