Tačno je da čovjek ima mogućnost da naknadno legitimira sebe, svoja sjećanja i ideje, svoj status, historiju i interpretacijsku tačku nekada-sada i sutra.

Čovjek je stari interpretatorski umjetnik sa hiljadu lica, mnogo kalupa i trajućom energijom da šalje verbalno-neverbalne poruke shodno svrsi uživljavanja i doživljavanja, kontekstu i smislu odnosa među ljudima.

Retroaktivna inhibicija je psihološki pojam koji označava pojavu u kojoj nove naučene informacije ometaju prisjećanje ranije naučenih sadržaja. I nije ni strašno, a ni nepoznato da nove informacije potiskuju stare, zato i naša sjećanja nisu odraz samo naših čistih sjećanja, već je tu i prilično ubačenih sadržaja, nadogradnje, subjektivnosti i kontekstualne akrobatike.

Zamislite memorijski usud i rasplet kroz statičnost i nezaboravnost informacija unutar našeg perceptivnog i memorijskog stanja, gdje bi ta takva vizualizacija svesjećanja značila stalnu fokusiranost i u bitnim i nebitnim sjećanjima, opterećenost svih voljnih potencijala (npr. oprosta), kao i zazivanje budućnosti koju bi kočila prisutnost informacija čija sadržina bi kontekstualno ispunjavala prostor progresije i optimalnih rezultata.

Zato zaborav, ili potiskivanje preko novih informacija, jeste „ oprost“ naše savjesti prema našem krhkom ispitu ljudskosti, dokaz prisutnosti Božije intervencije ka prisutnosti dva mitska brata u našoj svijesti i savjesti, gdje se jedan zove Epimetej, a drugi Prometej.

Njihova uloga samo je jedan mali dio guste mreže nijansi koje utiču na naše misli, sjećanja i odluke.

Uloga Epimeteja (onaj koji misli poslije) jeste da stalno promišlja i gleda naknadno u retrovizor prošlog, izvlačeći pouku koju može obrazložiti bez stvarnih trenutnih konsekvenci, jer prošlo je otišlo, ostala je samo pouka koja može postati brana ili pouka budućim sličnim raspletima.

Prometej (onaj koji misli unaprijed) ima ulogu da pokuša kroz predviđanje stvarnosti, koju uglavnom crpi iz iskustva svog brata Epimeteja, sačuva nas od onoga što bi eventualno moglo doći kao budući sadržaj pred našu zbilju i stvarnost.

I jedan i drugi brat su nam neophodni. Epimetej nam ukazuje da sa naknadnim sjećanjima nemamo snage raskinuti. Impulsivnost, emocije i kajanje prateći su zalog brata Epimeteja. Dok, sa druge strane, Prometej nam ukazuje da samokontrola, predviđanje i racio, koliko god bili prisutni kao prateći zalog brata Prometeja, isto tako su bitni i kroz percepciju i iskustvo Epimeteja. Ali, i da Epimetejeva iskustva ne smiju u potpunosti zaustaviti progres Prometejevih napora.

Napraviti simbiozu uprisutnjavanja ova dva brata u kontekstu svakodnevnog misaonog procesa i sjećanja, odlučivanja i djelovanja zadatak je psihički zrele osobe. Davno je Tolstoj kazao: „Ima ljudi koji prvo govore, pa onda misle i onih koji misle, pa tek onda govore.“

Razumijem da će shodno temperamentu i naravi jedan od ova dva brata biti disponiran za jače pokazivanje, ali to je stari model dualne ljudske prirode, jer veća pothranjenost jednog koncepta neće ugasiti drugi, ali moramo voditi računa o srazmjeru sitosti i prioriteta.

Jedna od „opasnosti“ ove ravnoteže kroz ova dva procesa-brata u nama je obično onda kada pothranjenost i interpretacija naših djela i sjećanja sklizne nekako i pređe u eter javne sfere, gdje onda svako dobije šansu da bude sudija, tumač i reanimator novog interesno-poželjnog obrasca tumačenja.

Tada dolazi do sudara u tretiranju informacije u jednoj krajnje izraženoj različitosti i relaciji karaktera, odgoja i interesa. S jedne strane, autor biva obično „nijem“ i delegitimiran da najoptimalnije govori o sebi, kroz svoja sjećanja, emocije, kontekst i odnos ova dva brata, a što je svakako, priznat ćemo, i najprirodnije, a opet to ne znači da interpretacija drugih mora biti vezana za našu namjeru i viđenje.

Tada se informacija stavlja na sud javnosti, „vlasnik“ gubi ultimativno i primarno autorsko tumačenje informacije i on se tako otprilike deligitimira kao primarni tumač stvarnosti. Kontekst se često zaboravi i onda imamo dva raspleta. Jedan je onaj u stilu razrađene mašinerijski stare spinovsko-botovske relacije, gdje u toj relaciji informacija dobija jedno novo ruho – ona više nije vlasništvo onoga koji je izrekao, već je sada masakrirani obrazac, ili nekada i oružje u rukama onih koji od nje, po zadatku ili dubini indoktriniranosti, moraju praviti promiskuitetnu robu za tržište, jer da svako samo ponešto u njenoj biti od sebe doda, javnost na kraju puta izgubi totalni smisao sadržine, a vlasnik prvobitne informacije svoju poruku.

Drugi obrazac je istina sa dozom ljudske subjektivnosti i smisla za relativizaciju. U toj takvoj izobličenosti najveća je šteta po sami smisao istine, jer relativizacija tuđe istine otkriva lični duboki frustracioni nespokoj interpretatora i motive istog oličene kroz beznadežnost da istinu u informacijama sačuva od sebe.

Imajmo na umu da ta informacija, koju uglavnom zorom i smišljeno „razvode“ od autora, nije samo puka riječ sastavljena od izvjesnog broja slova, već je ona i odraz nečijeg integriteta, časti, emaneta i smisla bitisanja cjelokupnog kosmosa kroz fenomen svetosti riječi.

Ne treba uvijek zaboravljanje starih informacija – vrijednosti da delegitimira u potpunosti nove vrijednosti i one nisu u nekom nužnom sukobu (osim ako mi to sami forsiramo), ali i to se nekada desi,  jer eto zaboravljamo, a i živimo u vremenu brzih i neprerađenih informacija. Zato je neophodno da komuniciramo i kroz komunikaciju čuvamo jedni druge od zaborava svih vrsta.

Nova mladost na krilima svoje potentnosti ne smije zaboraviti da staza života ide prema starosti, da iskustvo nije obdanica, a da je zaboravljanje kroz etapnost usvajanja novih informacija usud svih nas.

„Kamen“ upućen prema nekome zbog zaborava – nespretnosti, strategije – konteksta, ne smije se baciti olahko zbog efekta bumeranga, jer smo svi mi zaboravni, a nismo plaho ni unikatni niti savršeni.

Ako je historija učiteljica života, onda moramo svi više učiti kako bi se bolje sjećali kroz proces reprodukcije, a manje gubili stare informacije (principe – kulturološke specifičnosti i sl.).

Kroz taj proces, polahko čuvajući stare informacije (po principu saveza i matrice i-i, a ne ili-ili), pokušavamo ih uspješno kanalirati u okvire koji u sadašnjosti produkuju vrijednosti odgojno-karakterne prirode.

Glas islama 368, R: Kolumna, A: Ibiš Ljaić