Vrlo često se tokom mje seca Ramazana u našim džematima povede ra sprava o ispravnosti sadekatu-l-fitra ili zekata koji se izdvajaju u novcu, a ne u hrani, kako neki tvrde da je jedino ispravno! Zanima me šta je razlog ovog spora i da li postoje do kazi koji jedan način izdvajanja čine ispravnijim od drugog?

ODGOVOR: Na aktueliziranje i pokretanje određenih pitanja u našim džematima od strane imama i džema tlija ne treba uvijek gledati negativno, jer je to znak da su ljudi počeli čita ti, saznavati, slušati, te je posljedica toga radoznalost, nekada preispitiva nje ispravnosti stava, što obavezuje našu ulemu da izađe pred narod i džemat sa jasnim argumentima s ko jim će umiriti savjest vjernika, razrije šiti dilemu ili riješiti problem.

Neki se rado sjećaju vremena u kojem nije bilo radoznalih džematlija, koji pitaju, traže objašnjenja, nekada i do granica dosade, ali je nažalost to vrijeme, kojeg se neki sjećaju, bilo vrijeme skoro potpuno praznih džamija, vrijeme porobljene vjerske svijesti, gdje je svako bio preokupiran „važni jim“ pitanjima, kao što je: kako prak ticirati vjeru, a ostati dio „naprednog“ društva i slično. Još jedan od uzroka koji je dopri nio pokretanju i otvaranju brojnih pita nja u našim džematima jeste činjeni ca da se naša omladina u vremenu u kojem živimo školuje na raznim stra nama svijeta, te je to dovelo do usva janja praksi i mišljenja tog prostora, koja se želi prenijeti i na naš životni prostor.

Obaveza onog ko krene putem stitucije muslimana, to jest Islamsku zajednicu, tamo gdje ona postoji, čiji je rad uređen i donosi korist muslima nima tog i šireg prostora. Potpuno je pogrešan pristup onih koji svojim djelovanjem i tumačenjem vjere pobijaju i suprotstavljaju se sve mu što je postojalo prije, tvrdeći da je to suprotno sunnetu Resulullaha i praksi selefa, pozivajući na nepošto vanje i neslijeđenje mezheba i imama mezheba, već na slijeđenje i pošto vanje dokaza – delila, kao da imami poput Ebu Hanife, Malika, Šafije, Ahmed ibn Hanbela i drugi nisu svoja mišljenja temeljili na dokazima, već proizvoljnom mišljenju, što je pokaza telj elementarnog nepoznavanja vje re, jer su svi pobrojani svoja mišljenja iznosili tek onda kada bi ih utemeljili na jasnim dokazima i smirili svoju sa vjest, jer su na taj način bili ubijeđeni da su došli do najboljeg, najjačeg i najkorisnijeg rješenja za muslimane.

Ono što neki danas čine, pozivajući se na selef, ili pojedince iz prethodnih generacija, jeste pokušaj nametanja sopstvenog razumijevanja vjere kao jedino ispravnog razumije vanja, čime se krši sloboda mišljenja, ograničava sloboda uleme i pravo da propise vjere iznova sagledava i utvrđuje da li u svom vremenu, mje su njegova vrata otvorena ulemi svih generacija muslimana, a to koliko su koje generacije imale mudžtehida ukazuje na nivo znanja i broj stvarnih učenjaka koji su živjeli u tom vremenu.

Tako da mi danas ne smijemo biti generacija koja nema svoje mudžte hide, nema ulemu koja razmišlja, već samo reciklira stavove prethodnih ge neracija, jer u tom slučaju pokazuje mo i dokazujemo da kao generacija i zajednica, bez obzira na broj medre sa i islamskih fakulteta koje imamo, nismo uspjeli da proizvedemo stvar nu ulemu, koja je sposobna i spremna da preuzme odgovornost, stane pred narod i iznese svoj stav koji može biti potvrda ranijeg ili suprotan njemu, shodno raspoloživim argumentima. Pitanje izdvajanja zekata i sade katu-l-fitra u novcu je samo jedno od niza pitanja u kojem današnja, ali i ulema prvih generacija, nema jedin stveno mišljenje. Oni koji tvrde da se mora izdvojiti u naturi, to jest u određenoj poljoprivrednoj kulturi, tvrde da je tako postupao Poslanik a.s., što vrijeme najbolji sudija.

Ali oni postavljaju pitanje zašto je Poslanik a.s. tada postupao na taj način i od govaraju da je u tom vremenu to bilo najlakše, najkorisnije i nastavljaju da to što je Poslanik a.s. postupao na jedan način ne isključuje mogućnost da se u nekom drugom vremenu, u drugim okolnostima ne može postupi ti drugačije, jer intencija svih propisa vjere jeste masleha ili korist, što za htijeva ponovno sagledavanje i usa glašavanje. Tako su vjeru razumjeli mnogi od najbližih ashaba Poslanika a.s., koji su se nerijetko međusobno razilazili u mišljenju, tj. razumijevanju propisa vjere.

Stav o mogućnosti iz dvajanja zekata i vitra u novcu nije hir niti volja pojedinaca iz reda današnje uleme, ili čelnika Islamske zajednice, već je to mišljenje koje su zastupa li velikani poput: Ibn Abasa r.a., Ibn Mes’uda r.a., Omera ibn Abdu-l-Azi za, Ebu Ishaka, Ebu Hanife, Ahmeda ibn Hambela, Hasana el-Basrija i tako redom, pa ko danas može osporiti au toritet bilo koga od pomenutih!? Iz svega navedenog, Islamska zajednica danas, kao najodgovornija za muslimane na našim prostorima, ali i za tumačenje vjere, analiziranjem argumenata, uzimajući u obzir potre be muslimana i koristi koju donosi or ganizovano ubiranje zekata i vitra u novcu, konstatovala je da je to kori snije za zajednicu muslimana i omo gućava njeno napredovanje, a samim tim pozvala i obavezala vjernike na slijeđenje i poštovanje odluka i fetvi, našta po svojoj misiji ima pravo, te svako pojedinačno ili grupno suprot stavljanje ili nepoštovanje dovodi u pitanje ispravnost ibadeta, jer je po slušnost Ulu-l-emru, tj. predvodnici ma, kur’anski imperativ (sura En-Nisa 59): „O vjernici, pokoravate se Allahu, Njegovom Poslaniku i predvodnicima svojim…“

Posljedice i rezultat organizova nog, novčanog ubiranja zekata i vi tra jesu vjerske odgojno-obrazovne ustanove, na svim nivoima, koje su nastale ili obnovile svoj rad od 70-tih godina prošloga vijeka, kada je doni jeta odluka o organizovanom ubiranju zekata i vitra, pa sve do danas i hi ljade njihovih svršenika, a onaj ko to ne vidi ili ne razumije, a posebno ko bez obzira na rezultate i koristi koje je takvo ubiranje donijelo, osporava ispravnost, tvrdeći da je to pogreš no ili suprotno Sunnetu, pokazuje da ima problem ograničenog shvatanja ili razumijevanja, te mišljenje takvih, bez obzira na glasnost, aroganciju i optužbe, koje se tom prilikom iznose na račun Islamske zajednice i njenih predvodnika, nije relevantno i ne za služuje nikakav dodatni komentar, jer komentarisanje tih stavova i raspra va sa takvim osobama je beskorisno i gubljenje vremena, već njih treba ostaviti upravo sudu vremena, jer je nje zekata na bilo koju vrstu imovine, ili izdvajanje sadekatu-l-fitra u novcu ispravno, utemeljeno na argumentu koristi – maslehe zajednice i da svi oni koji na taj način izvršavaju po menute propise spadaju u red Allahu Uzvišenom pokornih, koji će za to biti nagrađeni, inšaAllah.

Da li je dozvoljeno da muslimani koji žive na određenom prostoru, npr. Bosni ili Sandžaku, početak mjese ca Ramazana, ili početak namaskog vremana – iftara utvrđuju prema ne kom drugom prostoru ili državi, ne poštujući takvim Islamske zajednice?

ODGOVOR: Početak i kraj mje seca Ramazana, ili bilo kojeg drugog mjeseca lunarnog kalendara, može se utvrditi na dva načina: putem pro računa ili putem posmatranja pojave mlađaka. Klasični način, koji je bio praktiko van u vrijeme prve zajednice musli mana i vrijeme Resulullaha a.s. jeste utvrđivanje putem posmatranja i poja ve mladog mjeseca. Međutim, razvo jem nauke, pronalaskom savremenih i preciznih sredstava daljinskog po smatranja, uvećavanjem broja musli mana koji žive na raznim krajevima svijeta, javila se je opravdana potre ba da se na ovom polju učini iskorak, to jest omogući da se unaprijed utvrdi kada će početi i kada završiti mjesec žele, rezervisati prostore za obavlja nje namaza tokom Ramazana, a po sebno Bajrama, te kako bi se izbjeglo neslaganje i nesklad koji je posljedica utvrđivanja putem posmatranja, jer vremenske prilike na različitim pro storima ne omogućavaju viđenje mlađaka na isti način, tako da to rezultira razlikovanjim u početku i kraju Rama zana, što je mnogim muslimanima, a posebno nemuslimanima čudno i nerazumljivo, jer u vremenu razvijene i napredne tehnologije muslimani se oslanjaju na posmatranje golim okom i osporavaju upotrebu tehnologije u svrhu utvrđivanja početka Ramazana.

Utvrđivanje namaskih vremena, uključujući iftar i sehur, na nekom prostoru je također obaveza nadlež nih organa Islamske zajednice, a ne individualno pravo pojedinaca ili gru pa sa tog prostora. Obaveza muslimana svakog mje sta ili regije jeste poštovanje odluka Islamske zajednice i predvodnika mu slimana tog prostora o početku mje seca Ramazana i nastupanju nama skih vremena. To znači da je zabra njeno samoinicijativno određivanje ili biranje prema kome će se upravljati, jer se na taj način otvaraju vrata za bune, nereda, sumnje i smutnje u za jednici muslimana, podrivaju temelji zajednice i džemata, što je strogo za branjeno – haram, a svi oni koji postu paju na taj način rizikuju da im ibadet kojeg vrše bude nepotpun ili ništavan, jer su pogriješili u procjeni u nečemu gdje nisu imali pravo da samostalno procjenjuju. A Allah najbolje zna.