Arijanski križ simbol je koji mnogi historičari ex-jugoslavenskog regiona, a i šire, rado povezuju sa klasičnim kršćanstvom, pa idu još i dalje u Srednji vijek, te ga svrstavaju kao izričito kršćanski, katolički ili pravoslavni ikonografski simbol. Nažalost, moguće i zbog manjka informacija, ali zanemarena je jedna cijela epoha ranog kršćanstva na tlu Ilirije. Kod nas se još niko nije ozbiljnije pozabavio kasnom antikom i ovim pitanjima.

Sl. 6 – Lokalitet Klanac, Arijanski križ, foto: Murić D. (2025)

Artefakti, križevi koji su pronađeni na i uz kasno-antičke bazilike u Bosni (građene od 4-6. vijeka), najvećim dijelom su gotski i starosjedilački. Križevi koji se pojavljuju na bosanskim kamima (biljezima, stećcima), jesu činjenice koje ranoj crkvi u Bosni daju poseban karakter. Njena osobenost se reflektira i u Srednjem vijeku.

Crkva bosanska nastoji se tumačiti kao izričiti fenomen Srednjeg vijeka, što je, smatramo, jako pogrešno.  Jer, Crkva i vjerska duhovnost jesu činjenice što traju i ne prekidaju kontinuitet trajanja još od kasne antike i širenja kršćanstva, tj. arijanstva, za koje smatramo da je interpretacija kršćanskog vjerovanja, sa kojom se po prvi put sreću ilirska plemena što su tada obitavala na prostoru današnje BiH i šire.

Ako iz avarskog perioda od 6-8. vijeka nema informacija, ako se smatra da su u tom periodu paganski Avari i Slaveni razorili sve crkve u Bosni, to ne znači da Crkva (slobodni smo kazati bosanska), te uz nju vezana vjerska duhovnost u tom periodu, ne postoji. Jer iako su objekti razoreni, a mnogi ljudi pobijeni, ipak i dalje postoje ljudi na tom tlu, oni žive u vremenu i prenose tradiciju vjerovanja, gdje ideje, vremenom “razvučene” i “zamagljene”, sinkretistički bivaju “utaljene” (stopljene) s duhovnošću i idejama u novom post-avarskom valu kristijanizacije.

Arijanski križ, kao arheološki nalaz uz kasno-antičke bazilike u Bosni, jeste i ornament heretičke Crkve bosanske.

Sl. 7 – Lokalitet Klanac, Arijanski križ, foto: Murić D. (2025)

Dimenzije pojedinačnih križeva kreću se oko 45 x 50 cm, a cijela nekropola zauzima prostor od približno 20 x 15 metara. Položaj i forma ukazuju na to da se radi o ranokršćanskoj ili srednjovjekovnoj pogrebnoj tradiciji, povezanoj sa starim „kristjanskim“ zajednicama.

Spomenici su danas u zapuštenom stanju: obrasli mahovinom, djelimično ukopani u zemlju, a šumska vegetacija ugrožava njihovu vidljivost i očuvanost.

Ovaj lokalitet je od posebnog značaja jer svjedoči o religijsko-kulturnoj slojevitosti Sandžaka, gdje su se tokom Srednjeg vijeka preplitale arijanske, bogumilske i pravoslavno-katoličke tradicije. Arijanski križevi u Klancu mogu se smatrati jedinstvenim primjerom ranokršćanske simbolike.

Antičko Ostrogotsko kraljevstvo postojalo je od 493. do 553. godine. Ovi tri tipa križa u mauzoleju i arijanskoj bazilici st. Apolonare Nuovo uklesani su u vrijeme Ostrogotskog kraljevstva i vladavine kralja Theodorika od 493. do 553. godine. To je period kada klasično kršćanstvo još uvijek nije bilo dogmatski uređeno, a arijanska denominacija bila na vrhuncu rasprostranjenosti i moći.

Identičan križ nalazi se i na stećcima širom Bosne i Sandžaka.

Sl. 8 – Lokalitet Klanac, Arijanski križ, foto: Murić D. (2025)

Nijedan križ kojeg zatičemo na stećcima, kasno-antičkim bazilikama ili Crkvi bosanskoj u Bosni nema uklesano raspelo. On je jedan od simbola Crkve bosanske, ali ne i glavni simbol. Križ i krstača je narasprostranjeniji i najčešći simbol na stećcima. Šefik Bešlagić piše da se križ na stećcima pojavljuje 700 puta.

Sl. 9 – Kutzli Rudolf, Bogumili, Historija, umjetnost, kultura

Rudolf Kutzli je naglašavao kosmičku i univerzalnu simboliku križa, koja je bila značajna u arijanskoj ikonografiji. Prema njegovoj analizi, arijanski križ je mogao biti prikazan kao simbol Božijeg reda u svemiru, a ne isključivo kao simbol otkupljenja. Prema Kutzliju, bosanski križ ima specifična značenja koja mogu odražavati arijansko razumijevanje Hrista i njegovog odnosa prema Bogu.

Arijanski križ nema eksplicitne elemente koji simboliziraju Hristovo božanstvo.

Kutzli je povezivao križ sa apstraktnim geometrijskim oblicima, što je bilo u skladu s tendencijom arijanske umjetnosti prema stilizaciji i simboličkom predstavljanju, a ne prema naturalističkoj ili emotivnoj naraciji.

Sl. 10 – Kutzli Rudolf, Bogumili, Historija, umjetnost, kultura

Susret islama i arijanstva

Stećak (forma križare ili krstače) sa epitafom ispisanim mješavinom arapskog i grčkog pisma. Nekropola Brkića groblje, Kalesija; foto: Emir Medanhodžić

Ono što se u potpunosti prešućuje u našim obrazovnim sistemima, a što ima ogroman značaj za razumijevanje naše prošlosti i identiteta, jeste dodir arapsko-islamskog svijeta i arijanaca sa prostora našeg historijskog Ilirika, kao i Južne Italije i Sicilije. Ovaj susret nije tek sporedna epizoda, već ključni trenutak u kojem se isprepliću dvije tradicije – islamska i arijanska, obje zasnovane na čistom monoteizmu i na odbacivanju dogmi koje je kasnije nametnula zvanična crkvena hijerarhija.

Arijanstvo, koje je već bilo duboko ukorijenjeno među našim precima, susrelo se s islamom na terenu zajedničke vjere u Jednog Boga, bez posrednika i bez trojstva. Taj dodir je otvorio prostor za uzajamno prepoznavanje i razumijevanje, jer je arijanska misao već bila pripremila duhove za prihvatanje islamske poruke. Islam je, na neki način, nastavio ono što je arijanstvo započelo – oslobađanje od dogmi i povratak čistom, izvornom monoteizmu.

O ovome se, nažalost, gotovo ništa ne govori. Historija u našim krajevima služila je ideologiji i politici, a ne istini. Tako su generacije ostale uskraćene za spoznaju da u našoj prošlosti postoji ta duboka i prirodna veza između islama i arijanstva, veza koja daje dodatni temelj našem bosanskom identitetu i našem posebnom putu u historiji.

Dakle, analiza predislamske monoteističke tradicije prostora Rožaja i šireg Sandžaka pokazuje jasan kontinuitet duhovnosti koji se može pratiti od kasnoantičkog arijanstva, preko fenomena Crkve bosanske, pa do procesa islamizacije u XV i XVI stoljeću. Ovaj kontinuitet nedvosmisleno ukazuje da islam na ovim prostorima nije naišao na “prazno tlo”, već na kulturno-religijski milje već pripremljen za prihvatanje poruke strogo monoteističke vjere.

Arheološki materijal, posebno stećci, arijanski križevi i prelazni nišani, pruža vrijedne dokaze o specifičnom obliku vjerovanja koje je odbacivalo trinitarne dogme i naglašavalo ideju Božijeg jedinstva. Izostanak ikonografije raspeća na stećcima, kao i pojavljivanje simbola križa u njegovom apstraktnom, geometrijskom obliku, upućuje na naslijeđe arijanske i kristjanske duhovnosti, u kojoj križ nije bio znak Hristovog stradanja, već univerzalni simbol božanskog poretka i jedinstva. Povezanost sa sličnim fenomenima u Bosni i Hercegovini, naročito sa bogumilskom tradicijom i Crkvom bosanskom, potvrđuje da je rožajski kraj bio integralni dio šire kulturno-vjerske cjeline.

Prelazni nišani, koji se javljaju od kraja XV do početka XVII stoljeća, svjedoče o postepenom prijelazu iz starijih sepulkralnih formi u islamski okvir, čime se potvrđuje teza o kontinuitetu, a ne o naglom prekidu. Na njima se susreću simboli stećaka (rozete, križevi) i rani islamski motivi (polumjesec, arapski natpisi), što odražava proces transformacije predislamske monoteističke tradicije u islamski kontekst.

Izvorni historijski izvori, poput epitafa na stećcima i pomena muslimana („ismaelićana“) u Zakonopravilu Svetog Save (1219.), dodatno potvrđuju da su predislamske zajednice bile svjesne prisustva islama već u ranom Srednjem vijeku i da su ga percipirale kao jednu od monoteističkih struja srodnih arijanstvu i kristjanskoj duhovnosti. Primjeri imena islamskog porijekla (npr. Ahmat/Ahmet, 1192.) na stećcima svjedoče o ranim arapsko-islamskim odjecima u kulturnom horizontu ovih krajeva.

Sve navedeno upućuje na zaključak da je islam u Rožaju i Sandžaku primljen ne kao strana i nametnuta religija, već kao kruna višestoljetne monoteističke tradicije. Stećci, arijanski križevi i prelazni nišani nisu samo arheološki spomenici, već materijalni dokazi duhovnog kontinuiteta, koji potvrđuju organsku vezu ovdašnjih zajednica sa širim bošnjačkim identitetskim prostorom. Njihovo očuvanje i sistematsko naučno istraživanje od ključne su važnosti ne samo za arheologiju i historiju umjetnosti, već i za razumijevanje kulturnog identiteta i duhovnog razvoja stanovništva Sandžaka i Bosne.

Glčas islama 363, A: Denis Murić, R: Kultura