A ima li pogubnije pojave u jednom muslimanskom društvu od samo formalnog pristupa vjeri, koji predstavlja glavni kamen spoticanja ka njenom ispravnom poimanju i prakticiranju? Formalizam označava pridavanje pažnje izgledu i obliku nauštrb suštine ili biti određenog postupka. Allahov Poslanik s.a.v.s., znajući za ovu bolest koja vreba svakog iskrenog trudbenika, kaže: „Djela se cijene samo prema namjerama.“ I kaže: „Allah ne gleda u vaše likove, već gleda u srca vaša.“ Znači, bez obzira na rezultate, naši postupci se vrednuju shodno motivima koji su nas potakli da ih izvršavamo. Važno je naglasiti da islam nesumnjivo daje na važnosti forme ili vanjskom izgledu stvari. Jednostavno, ovoga svijeta ne bi bilo bez njegove forme, kao i samog čovjeka. Zato se forma stvari nikada ne može i ne smije zaobići. Sam Kur’an podučava da je jedno od Allahovih dž.š. lijepih imena i ime El-Musavvir, u značenju da je On Oblikovatelj ili Darovatelj formi svih stvari na najljepši mogući način. I ta forma koja je data svijetu, čovjeku i svemu drugome je ona najljepša, najprikladnija i najpodesnija. Uzvišeni je rekao: „Mi stvaramo čovjeka u najljepšem skladu“ (Et-Tin, 4), tj. u najljepšem liku, izgledu ili formi. Ali ako se u okrilju određenih okolnosti desi da se jednom od njih dvoje mora dati prednost, svakako da će se prednost dati suštini nauštrb forme.
Svi propisani ibadeti u islamu imaju svoju formu i suštinu koje su neraskidivo povezane. Na primjer, u jednom hadisu stoji da je Allahov Poslanik a.s. rekao: „Najveći je kradljivac onaj koji krade od svoga namaza.“ „Božiji Poslaniče“- povikaše prisutni – „kako čovjek može krasti od namaza?“ On odgovori: „Ako ne upotpunjuje ruku ili sedždu, ili tesbih između rukua i sedžde.“ (Ahmed). Dakle, sam Poslanik a.s. potcrtava važnost pravilnog obavljanja namaza i njegovih sastavnih dijelova u vanjskom, formalnom smislu. Drugim riječima, i formi namaza mora se pokloniti dužna pažnja i izvršiti je na najljepši način, jer je povezana sa suštinom namaza, a to je: „…i obavljaj namaz da bi se Mene sjećao“ (Ta-Ha, 14), kao i: „Zaista namaz odvraća od razvrata i od svega što je ružno.“ (El-Ankebut, 45)
Kada je u pitanju ramazanski post, forma ibadeta posta sastoji se od sustezanja od jela, pića i intimnog odnosa u periodu od zore, pa do zalaska sunca. Njegova suština opisana je kur’anskim ajetom u kojem je i naređen: „O, vjernici, propisuje vam se post… da biste bili Bogobojazni.“ (El-Bekare, 183) U dobro poznatom hadisu stoji: „Ko ne ostavi lažan govor i postupanje po njemu (za vrijeme posta), Allah nema potrebu za tim da on ostavi svoju hranu i piće.“ (Buhari) Ove riječi predstavljaju najkraći i najbolji komentar o formi i suštini posta.
Pored toga, suština posta se još ogleda u tome da on predstavlja potvrdu vjerovanja u gajb, u neviđeno, vjerovanja u ono što se vidi srcem, a ne očima, te svjesno i dragovoljno odricanje od prolaznih dunjalučkih blagodati s ciljem da se postigne ahiretska nagrada i korist. Zatim, suština posta je u tome da vjernik i vjernica dokuče stepen bogobojaznosti, a biti bogobojazan znači biti sušta čestitost i dobrota i čuvati se velikih i malih grijeha. U tom smislu su riječi Džabira ibn Abdullaha: „Kada postiš neka posti i tvoj jezik, tvoj vid i sluh i svi tvoji organi. I ne dozvoli da dan tvoga posta bude isti kao i svaki drugi dan.“
Ramazanski post je u svojoj suštini olakšavanje, a nikako otežavanje. Vjernici su svjesni da kada bi stalno bili u ibadetu i postu, opet ne bi mogli u potpunosti izraziti zahvalnost Allahu na neizmjernim blagodatima koje im je podario. Zato u ramazanskom postu vide istinsko olakšanje, jer od 360 dana u godini, Allah od njih traži da poste samo 30 dana i za to im obećava nagradu koju ni zamisliti ne mogu. Na to aludira i kur’anska poruka: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.“ (El-Bekare, 185) Zatim, suština posta je u odazivanju na Allahov poziv i naredbu. Kada čuju Allahovu naredbu, vjernik i vjernica ostavljaju čak i ono što im je u osnovi dozvoljeno, kao što su hrana i voda, i time potvrđuju svoje iskreno vjerovanje kao što su to prije njih potvrdili odabrani Allahovi robovi: Ibrahim a.s., Musa a.s., Isa a.s. i Muhammed s.a.v.s. i njihovi iskreni sljedbenici. Oni žude za takvim društvom na Ahiretu i nipošto se ne žele spustiti na nivo onih koji se pokoravaju šejtanu i niskim strastima, koji u nedostatku vjere i morala čine razvrat i u zlu svaku granicu prelaze. Umjesto Allahu, Koji ih je stvorio u najljepšem obliku i podario im razum i ostale blagodati, oni se pokoravaju i robuju animalnim porivima. Na taj način ti nesretnici sami sebi uskraćuju istinski užitak, čak i u dunjalučkim blagodatima. Njima se samo čini da uživaju, oni zapravo pate i osjećaju neopisivu tegobu, pa nemoralom, opijanjem i drogiranjem pokušavaju pobjeći od te bolne i sumorne stvarnosti. Znači, zabrana hrane i pića nije glavni aspekt posta kod muslimana, već je to samo fizički aspekt iza kojeg stoji pravi smisao posta – usađivanje navike samokontrole i strpljenja u biće vjernika. Jer uz to dvoje namjera postaje iskrena, a odluka čvrsta, životne prilike su za čovjeka lakše, strasti su slabije, a želje racionalnije, ljutnja je blaža, a osveta rjeđa, odlazak sa kućnog praga je podnošljiviji, a rastanak sa porodicom bezbolniji.
Zbog svega napisanog ne bi nam se, ni po koju cijenu, smjelo desiti da ”postimo” cio mjesec Ramazan, a da ne shvatimo i ne dosegnemo suštinu posta, a to je, u najkraćem, podizanje svijesti o Allahu dž.š. da nas On gleda, vidi, zna šta radimo javno i tajno, zna i naše misli, naše skrivene želje i namjere. Ono što moramo izbjeći, što nam se nikako ne smije desiti, jeste da ”prespavamo” Ramazan, farzove dnevnih namaza, a zatim dođemo na teraviju u džemat, ili na noćni namaz, misleći da to sa tim nadomjestimo. Neka nas ovaj Ramazan i post u njemu nauči da što više postimo od grijeha i nakon što se on završi. Da se naučimo, zbog svijesti o Allahu dž.š., suzdržati od harama, svega lošeg i negativnog tokom cijele godine i ostatka našeg života.
Glas islama 364, a: dr. Harun ef. Eminagić, r: tema broja
