Ljubaznost i prijatnost je bitna crta islama i prepoznatljiv adab njegovog učenja. Poslanik islama Muhammed s.a.v.s. je svojom dvadesettrogodišnjom poslaničkom praksom pokazao kako se vjernik, u tom pogledu, treba ponašati. U islamu ugošćavanje musafira i činjenje dobročinstva prema njemu stavljeno je u ravan imana. To nam najbolje ilustruju riječi Allahovog Poslanika s.a.v.s. u hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre r.a, a gdje stoji: “Ko vjeruje Allaha i Sudnji dan neka govori istinu ili neka šuti; ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne uznemirava svoga komšiju i ko vjeruje Allaha i Sudnji dan neka počasti svoga gosta!” (Buhari i Muslim) Gostoprimstvo je karakteristika koju bi svaki musliman morao njegovati i prakticirati. Prihvaćanje gosta s ljubavlju i dobrotom je osobina koja bi morala krasiti svakog muslimana. Naši dobri preci bili su svjesni ove potrebe. I ne samo svjesni, nego se gostoprimstvo i očekivalo; moglo bi se, čak, reći da je bila obаveza. Koliko su naši preci bili svjesni ove potrebe najbolje nam govori činjenica da se gostoprimstvo nije smjelo uskratiti nikome bez obzira šta se na sofri zadesilo ili sa koliko soba se raspolagalo. Prema gostu se ponašalo na najbolji mogući način i nije mu se odbijala niti jedna želja. Prva gostoprimstva vezuju se za Ibrahima a.s. kakoAllah dž.š. u Svojoj časnoj Knjizi kaže: „Da li je doprla do tebe vijest o uvaženim gostima Ibrahimovim kada mu oni uđoše i rekoše: ‘Mir vama!’, i on reče: ‘Mir vama, ljudi neznani!’ I on neprimjetno ode ukućanima svojim i donese debelo tele, i primače im ga: ‘Zar nećete da jedete?’ – upita.“ (Ez-Zarijat, 24-27) Iako ih je Ibrahim a.s. prvi put vidio, on ih neprimjetno napušta, te sprema i peče čitavo tele kako bi ih ugostio, ne sluteći da su to meleki koji nemaju potrebu za hranom. On ih ne pita hoće li jesti ili neće, kao što mi danas radimo, već im to servira i primiče, pa tek onda kada je vidio da nemaju potrebu za hranom Ibrahim a.s. uviđa da su to Allahovi izaslanici, tj. meleki. Ibrahimova a.s. kuća je imala četvero vrata da ga niko od prolaznika ne bi mimoišao, a da ga on ne ugosti. U nekim izvorima se navodi da je sa Ibrahimom a.s. svaku noć večeralo od tri do deset, pa i stotinu osoba. Kada u toku dana nije bilo nikoga da ruča sa njim, izašao bi iz kuće i prelazio kilometre kako bi našao nekoga da jedu zajedno. Zbog toga je Ibrahim a.s. dobio nadimak Ebu-d-Difan (Otac gosta). Pored ovog nadimka Ibrahim a.s. je imao nadimak i Halilullah (Allahov prijatelj). Allahov poslanik Muhammed s.a.v.s. je upitao Džibrila: „Džibrile, zašto je Allah dž.š. uzeo Ibrahima a.s. za prijatelja?“ Džibril mu odgovori: „Zato što je hranio i ugošćavao ljude.“ Također se prenosi da je Isa a.s. lično posluživao goste i na takvo djelo upućivao svoje sljedbenike, a da ne spominjemo koliko pažnje ovom gestu je pridavao Muhammed s.a.v.s., pa makar se radilo i o nemuslimanu. Sve nas ovo upućuje na razmišljanje: ako dočekivanje i služenje gostiju nije bilo ponižavajuće za Allahove odabranike i miljenike, tj. poslanike, ko smo onda mi, pa da kažemo: „Meni je to ispod časti.“ Ne tjerajmo meleke našom bezobzirnošću prema gostu, jer Enes ibn Malik r.a. kaže: „Kuća u koju ne ulazi gost, u nju ne ulaze meleki.“ Koliko je samo danas muslimanskih kuća u koje ne ulaze meleki, jer u njih ne ulaze gosti? Poslanik a.s. je rekao: ”Nema hajra u narodu koji ne dočekuje goste.” Većina nas, hvala Allahu dž.š., ima bereketa kod sebe, jer sa mnogo ljubavi i dan-danas dočekujemo goste, kako one zvane tako i nezvane. I zasigurno možemo sa ponosom isticati da je narod Sandžaka jedan od najgostoprimljivijih. Naš narod, kada govori o ugošćavanju gosta, iznjedrio je krilaticu koja glasi: “Svakog gosta, tri dana dosta!” Međutim, islamski stav u tom pogledu se razlikuje od citirane krilatice. U vjerodostojnom hadisu koji prenosi Ebu Šurejh el-Huza’i r.a. jasno se ističe: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka gostu da njegovo pravo.“ Asahabi upitaše: „Poslaniče, šta je njegovo pravo?“ Poslanik reče: „Njegovo pravo je dan i noć, a kompletno gostoprimstvo je tri dana. Sve što bude više od toga je sadaka.“ (Buhari i Muslim) Dakle, dan i noć prema musafiru se treba odnositi krajnje pažljivo i sa posebnom dozom dobročinstva. U preostala dva dana, dok traje gostoprimstvo, nastavit će se uobičajeno lijep odnos spram njih, a ukoliko se ugošćavanje nastavi više od tri dana, onda se to ne ubraja u našu obavezu, nego postaje svojevrsna vrsta sadake, kako ju je i nazvao Poslanik s.a.v.s. Selman r.a. kaže: „Poslanik a.s. nam je naredio da se ne opterećujemo prilikom ugošćavanja preko naših mogućnosti, nego da gosta ugostimo sa onim što imamo.“ Poslanik a.s. je rekao: „Divan li je začin sirće, a bit će upropašteni oni koji omalovažavaju ono što im se ponudi kao ićram.“ Hrana jeste bitan faktor kod ugošćavanja, posebno kod nas Bošnjaka, ali ono što je bitnije jeste počastiti goste lijepim osmjehom, lijepom pričom. Nemojmo dopustiti da umjesto nas sa našim gostom „priča“ televizor, pa umjesto da kaže: „Hvala domaćine“ – kaže – “hvala televizoru.“ El-Evza’i veli: ”Pravi doček gostiju jeste osmijeh na licu.” Prilikom ugošćavanja ne smije se praviti razlika između bogatih i siromašnih. Takvu vrstu ugošćavanja i hrane Poslanik islama s.a.v.s. definirao je kao lošu i ružnu. U autentičnom hadisu koji prenosi Ebu Hurejre r.a. Vjerovjesnik s.a.v.s. upozorava: “Loša li je hrana u kojoj se na gozbu pozivaju bogati, a izostavljaju siromašni!” (Muslim) Također, ukoliko nas pozovu siromašne osobe kako bi nas ugostile, dužni smo prihvatiti njihov poziv, čime bismo pokazali svoju skromnost i izbjegli eventualnu dozu oholosti. Imam Gazali navodi divan primjer Hasana r.a, Vjerovjesnikovog s.a.v.s. unuka, koji je prihvatio poziv siromaha koji su hranu sakupili od drugih i sjedili na zemlji i na njoj jeli, naglasivši: “Prihvatam, jer Allah, uistinu, ne voli ohole”, a nakon završetka jela zamolio ih je da dođu kada ih on pozove da ih počasti. Nakon izvjesnog vremena on ih je pozvao na bogatu gozbu, na kojoj je jeo zajedno sa njima. Praksa muslimana jasno je pokazala koliko su pridavali važnosti ugošćavanju gosta, smatrajući to Allahu ugodnim djelom. Od najranijih početaka islama, pa sve do danas poznate su tzv. musafirhane, posebne prostorije za goste. Čak je bio i značajan broj pojedinaca koji su imali gostinske sobe u svojim kućama. Naravno, takva naša tradicija utemeljena je na preporuci Allahovog Poslanika a.s. koju prenosi Džabir r.a, a u kojoj se navodi: „Postelja za čovjeka, postelja za ženu, postelja za musafira (gosta), a četvrta je za šejtana!“ (Muslim) Uz preporuku da nađemo načina smjestiti musafira, u isto vrijeme, u ovom hadisu se, eksplicite, upozorava na raskoš i pretjerivanje, koje posebno voli i podstiče prokleti šejtan. Nažalost, brojne su postelje, pa čak i sobe, a ponegdje i čitavi spratovi kuća, koji se uopće ne upotrebljavaju i u kojima nije zanoćio ni domaćin, a da ne govorimo o musafiru. Nadamo se da će ovo Poslanikovo s.a.v.s. upozorenje biti dovoljno da spoznamo da je svaki taj višak definiran Poslanikovim s.a.v.s. riječima kao šejtanska postelja. Sa druge strane, islamska je dužnost odazvati se na poziv nekoga ko želi da nas ugosti ili počasti. To se temelji na jasnom Poslanikovom s.a.v.s. imperativu, koji od njega prenosi Ebu Hurejre r.a: “Kada neko od vas bude pozvan, neka se odazove!” (Muslim) Ovdje se, naravno, podrazumijeva da poziv na neku gozbu i svečanost ne sadržava nikakve elemente harama, već se poštuju propisi časnoga islama. Ukoliko se prilikom ugošćavanja pojavi nešto što oponira učenju islama, uzvanik je dužan da traži da se to ukloni ili, u suprotnom, da napusti takvu vrstu gostoprimstva. Neopravdano neodazivanje na poziv Vjerovjesnik s.a.v.s. je definirao grijehom prema Allahu i Njegovom Poslaniku s.a.v.s. U predaji Ebu Hurejre r.a. to se eksplicite nazire: “Ko se ne odazove pozivu, taj je pogriješio prema Allahu i Njegovom Poslaniku!”(Muslim) Daljina ne smije biti razlog odbijanja poziva, ukoliko je to, doista, moguće ispuniti. U svom Ihja’u El-Gazali navodi: “Putuj milju da zijaretiš bolesnika, dvije da klanjaš dženazu, tri da se odazoveš na poziv, a putuj četiri milje da zijaretiš svoga brata u ime Allaha Uzvišenog!” Na ispraćaju gosta, sunnet je dopratiti ga do vrata, a onda je lijepo zatražiti halala ako je nešto kod gostoprimstva manjkalo. S druge strane, gost mora voditi računa da njegov boravak u gostima bude umjeren i pristojan, odnosno, da ne bude odviše na teret za domaćine. U jednoj poučnoj hikaji se kaže da je jedan učenjak došao pred vrata sultanovog dvorca. Niti jedan ga stražar nije zaustavio sve dok nije došao do sultana koji je sjedio na prijestolu. – Što želiš? – upita ga sultan koji ga je odmah prepoznao. – Želim mjesto za spavanje u ovom prenoćištu – odgovori učenjak. – Ali ovo nije prenoćište – pobuni se sultan – Ovo je moja palača. – Mogu li te upitati tko je posjedovao ovu palaču prije tebe? – Moj otac. On je umro. – A tko ju je posjedovao prije njega? – Moj djed. On je također umro. – Dakle, ovo je mjesto gdje ljudi žive kratko vrijeme, a zatim odu. Jesam li te dobro čuo da ovo nije prenoćište? Molim Uzvišenog Allaha da nas uputi na Pravi put, da nas učini dobrim domaćinima koji rado dočekuju goste i kojima u kuću dolaze čestiti i hairli Allahovi robovi.