PITANJE: Da li postoji određeni vremenski okvir za nadoknadu propuštenih dana ramazanskog posta u kojem se to mora izvršiti?

ODGOVOR: Osoba koja je propustila određeni broj dana mjeseca posta dužna je nadoknaditi isti broj dana i to po mogućnosti što prije, ne smije dozvoliti da vrijeme prolazi, a da ona svoj dug ne izvrši, jer je dužina životnog vijeka čovjeku nepoznata. Sva se islamska ulema slaže da je zabranjeno bez opravdanog razloga odlagati nadoknađivanje dana posta do nastupanja sljedećeg mjeseca Ramazana, već se nadoknada mora izvršiti prije nastupanja novog mjeseca Ramazana. Ukoliko odlaganje bude uzrokovano opravdanim razlogom (bolest i sl.) onda nema grijeha i osoba je dužna napostiti onda kada joj se za to pruži prilika. Osoba koja bez valjanog razloga odlaže nadoknađivanje do nastupanja novog mjeseca Ramazana, iako čini ono što je zabranjeno, nije oslobođena nadoknade propuštenog, već je, iako je griješna, dužna napostiti propuštene dane posta, ali u ovom slučaju tek nakon isteka mjeseca Ramazana koji je nastupio. Osoba koja je zbog bolesti bila spriječena postiti, a kojoj se njeno zdravstveno stanje nije poboljšalo nakon isteka mjeseca posta u toku godine, ili se radi o osobi koja nije postila zbog bolesti koja zahtijeva redovno uzimanje lijekova u toku dana, bilo da se radi o Ramazanu ili nakon njega, dužna je nadoknadu izvršiti putem fidje, to jest izdvajanjem određene količine imetka (u visini sadekatu-l-fitra) za svaki propušteni dan mjeseca Ramazana. Ukoliko materijalno stanje osobe jeste takvo da nije u mogućnosti platiti fidju, čekat će da se njeno stanje poboljša, pa ukoliko se to dogodi dužna je izmiriti fidju, bez obzira na dužinu vremenskog perioda nakon isteka mjeseca Ramazana. Dakle, potrebno je naglasiti da, prema mišljenju većine islamske uleme, propušteni post postaje dug prema Allahu dž.š. koji ne spada sve do njegovog izvršenja, kao ni dugovi prema ljudima, već ukoliko se ne izvrše oni se prenose na nasljednike osobe koji su ih dužni izmiriti iz zaostavštine umrlog prije nego što se imetak podijeli među nasljednicima, jer je neizmireno dugovanje razlog patnje umrlog. Poslanik a.s. kaže: „Duša vjernika je zatočena u grobu zbog njegovog duga, sve dok se dug, u njegovo ime, ne izmiri.“ (Ahmed, Tirmizi) Ulema hanefijskog mezheba smatra da za osobu koja ne stigne nadoknaditi propuštene dane posta, zbog smrti koja nastupi u međuvremenu, a nije prethodno ostavila oporuku da se u njeno ime dug izmiri iz njene zaostavštine, nije potrebno ovu vrstu duga prema Allahu dž.š. u njeno ime izvršavati (porodica to nije u obavezi činiti), već je njen slučaj prepušten Uzvišenom Allahu, ukoliko hoće oprostit će joj, ili će je kazniti. A što se dugova prema ljudima tiče, oni se prema ulemi hanefijskog mezheba, kao i prema mišljenju ostalih, prenose na nasljednike.

PITANJE: Da li je dozvoljeno da u ime osobe koja je propustila određeni broj dana posta u Ramazanu nadoknadu, tj. post u njeno ime, izvrši neko drugi od članova njene porodice?

ODGOVOR: Po pitanju nadoknade propuštenog posta na spomenuti način, to jest da umjesto osobe koja je bila dužna postiti, nadoknadu u njeno ime izvrši druga osoba, kod islamske uleme nalazimo dvije različite situacije, kao i različita mišljenja. Ukoliko se radi o osobi koja je propustila određene dane Ramazana, a još uvijek je živa, to jest može sama svoju obavezu izvršiti, islamska ulema je saglasna da u ime takve osobe ne može postiti neko drugi, već je ona dužna svoju obavezu izvršiti. Međutim, ukoliko je osoba koja je propustila određene dane Ramazana preselila prije nego što je svoju obavezu prema Allahu izvršila, kod islamske uleme nalazimo različita mišljenja – od onih koji dozvoljavaju, do onih koji zabranjuju. Imam Ebu Hanife, ulema hanefijskog mezheba, kao i neki drugi učenjaci smatraju da se ne treba postiti u ime umrle osobe, već da će se u njeno ime izvršiti isplata fidje, to jest isplatiti materijalna nadoknada za post iz njenog imetka.

PITANJE: Šta učiniti sa novčanim iznosom sadekatu-l-fitra koji je osoba imala namjeru da izmiri, ali zbog zaborava to nije učinila u predviđenom vremenu?

ODGOVOR: Sadekatu-l-fitr kao dužnost ima svoje propisano vrijeme izvršavanja u kojem je potrebno da bude izvršeno da bi uslijedila nagrada predviđena od strane Uzvišenog Allaha dž.š. Ukoliko osoba ne izvrši ovu obavezu u propisanom vremenu, to jest, neposredno do prije klanjanja bajram namaza, ovo davanje više nema status sadekatu-l-fitra, a logično je i da ne proizvodi efekat sadekatu-l-fitra, međutim, bez obzira na to, ono se ne smije zanemariti, već se treba izvršiti, ali će u ovom slučaju imati za davaoca status obične sadake. PITANJE: Kakav je stav islamske uleme po pitanju prakse pojedinaca da sredstva zekata usmjeravaju na određene adrese koje su van granica mjesta boravka, ili države davaoca? ODGOVOR: Što se tiče adresa na koje se usmjeravaju sredstva od zekata i sadekatu-l-fitra, one po mišljenju islamske uleme ne smiju biti van granica države ili regije u kojoj živi davalac, pogotovo ako je potreba tog mjesta za tim sredstvima velika. Imajući u vidu vrijeme u kojem živimo i potrebe velikog broja ljudi, lako je zaključiti da je u svakoj državi i svakoj regiji veliki broj onih koji su potrebni pomoći i sredstava od zekata. Vjernik, rukovodeći se željom da pomogne, upoređujući važnost različitih adresanata, vrlo često zanemari potrebe onoga što mu je blisko zarad nečega što mu je dalje, a što on smatra važnijim, međutim to je potpuno pogrešna praksa i zaključak. Stav većine islamske uleme po ovom pitanju je jasan i glasi da se sredstva zekata i sadekatu-l-fitra ne mogu iznositi vani sve dotle dok postoje potrebe za njima unutar regije u kojoj živi davalac, već se ona moraju uložiti na domaćem prostoru u svrhe koje su određene kao prioritetne od strane nadležnih organa Islamske zajednice na tom prostoru. Iznošenje sredstava izvan granica mjesta boravka, po mišljenju islamske uleme, dozvoljava se samo onda kada na domaćem prostoru ne postoji potreba za dotičnim sredstvima, tako da nadležni organ Islamske zajednice donosi rješenje po kojem se sredstva koja su sakupljena na ime zekata usmjeravaju na određenu adresu. Može se primijetiti da je i u prvom slučaju i u drugom (u slučaju zabrane iznošenja i dozvole) prisutan element institucionalne organiziranosti ovog davanja, koji ni u kom slučaju ne smije biti omalovažen ili doveden u pitanje od strane davalaca zekata, jer predstavlja temelj i sastavni dio propisa.