Božjom voljom, prilikom obavljanja umre, uslijed trenja kože, zadobio sam otvorene ranice. Da Allah nagradi rektora Dudića i još neke prijatelje koji me na vrijeme upozoriše da ponesem adekvatne kreme. Ali, to je podrazumijevalo određeni vakat mirovanja kako bi terapija bila učinkovita. Tužna srca sam gledao kako moji saputnici pred razdvajanje noći i dana odlaze na salatulfedžr u Mesdžidul Haram, ali sam znao da to prvo mekkansko jutro moram žrtvovati kako ne bih imao dalekosežnije posljedice i doveo u pitanje cijelo hodočašće, jer se na upaljenim mjestima već ukazivalo čisto meso.

Osamdeset odsto ljekarskih intervencija kod naših hadžija bude zbog ranica i žuljeva na nogama, pa su zato dva najkorisnija savjeta novim hadžijama da na put ponesu kreme za ranice i udobne papuče. Arapi i drugi muslimanski narodi Magriba i Mašrika tradicionalno slabo ili skoro nikako ne nose obuću koja zatvara cijelu nogu, a često su i bosi ili samo u papučama te imaju izdržljivo stopalo. Zejto i Mumin su se ukrcali na autobus i otišli u ponovni pohod na Mekku. Ja sam klanjao sabah namaz u rezidencijskom mesdžidu i vratio se u sobu. Negdje oko devet sati recepcionari dovedoše našeg četvrtog cimera, kazahstanskog gorostasa Mahmuda. Upoznajem se sa Mahmudom, razgovaramo nešto na turskom, nešto svako na svom jeziku – on kazahstanski i ruski, a ja bosanski.

Plećati Mahmud je pukovnik kazahstanske vojske, dolazi iz tradicionalno vojničke porodice. Na hadž je došao sa suprugom kao jedini predstavnik Kazahstana. Vedar je i ponosan čovjek, dosljedno na svakom koraku punih usta govori o svom Kazahstanu, kao i mi o Sandžaku i Bosni. Obzirom da je tek stigao, da je u ihramima i da će poput nas dan prije u poslijepodnevnim sahatima obavljati umru, ostavljam ga da odspava i sabere prve dojmove boravka u Blagoslovljenom gradu. Iskoristio sam vrijeme da još malo odmaram kako bi se iri[1]tirajuća mjesta umirila, iako sam žudio da budem dio ekipe koja je sada boravila u Mesdžidul Haramu, provodeći dragocjene trenutke u najljepšem prostoru na dunjaluku. U međuvremenu sam malo prohodao oko hotela i uvjerio se da osim naše zgrade i bolnice okolo nema ničega do nepreglednog grada bijelih šatri koje su se i s lijeve i s desne strane pružale dulje od vidokruga i vjerovatno prelazile preko deset kvadratnih kilometara.

Uskoro će ovaj šatorgrad vriti od svijeta, jer će se sve hadžije preseliti na Minu. U jednom od šatorskih sokaka ugledam otvorenu bakalinsku radnju. To trgovci na vrijeme zauzimaju mjesta i robu s haremskih okrajaka prebacuju ovdje, jer će nekoliko miliona hadžija bar dva dana boraviti na ovom mjestu. Kiosk prodavnicu opslužuje nekoliko mladića, među kojima i jedan dječak od nekih pet godina. Zadivila me je trgovačka umješnost tog dječaka, koji je, iako najmla[1]đi, jedini imao ključeve od kase. Poručio sam kahvu, a nisam imao sitnijih apoena od 100 rijala te sam morao čekati da mi vrate kusur. Dječak je banalno vraćanje kusura pretvorio u teatarski ritual koji je trajao skoro pet minuta.

Pjevao je i izvodio nekakve plesne rituale prilikom predaje svake pojedinačne novčanice, što je u pojedinim momentima izgledalo simpatično, ali i iritirajuće, dok nisam shvatio njegovu namjeru da je oduljivanjem vraćanja kusura i izvođenjem muzičko-scenske tačke testirao sabur mušterije, s ciljem da se da se hadžija rasrdi i iz protesta odustane od kusura. Nešto kasnije šaljem poruku Zejtu, i dobijam odgovor da su njih dvojica u Haremu i da odmaraju oči gledajući Kabu. To me je dodatno rastužilo i odlučujem da im se, bez obzira na nedovoljno zarasle ranice, pridružim te se ukrcavam u poslijepodnevni autobus za Harem. Dok se uspinjem uz pokretne stepenice i izlazim na haremski plato, čini mi se iluzornom ideja da u toj masi od nekoliko stotina hiljada ljudi nađem prijatelje. Ipak, stojim na dogovorenom mjestu kod velikog displeja ispred Sahat kule i čekam da dođu po mene. Više od sahat vremena traženja, razmjenjivanja poruka, kruženja od displeja do abdesthane, ne urađaju plodom. Tolika je gužva da smo vjerovatno više puta prolazili jedni pored drugih, a nismo se vidjeli. Odlučujem da više ne gubim vrijeme, obavještavam ih da ću pokušati ući unutar Harema i da ćemo se naći poslije jacije na autobuskoj stanici ili u hotelu. Upadam u rijeku koja se na svaki način trudi probiti na neki od ulaza u Harem. Vojnici su već na svim vratima postavili barikade i odbijaju masu koja uporno, nekad i sahatima, stoji i vrijeba priliku da se probije u unutrašnjost Harema. Primjećujem da se na jednom od centralnih ulaza masa mic po mic pomjera i polahko se tiskam da nekako priđem tom roju od najmanje hiljadu hadžija čije su oči željne gledanja Kabe.

Osjećam se poput planinara koji osvajaju cijeloga života sanjani vrh. Prema uvećanom adrenalinu imam bešare da se nalazim pred mojim Mont Eversetom. Mi planinari na Božjem putu, opremljeni saburom i dovama, nalazimo se na prilazima planini Božje milosti i telbijama i zikrovima zabijamo pijuke u stijenje koje nas polahko prima k sebi. U nekih petnaestak mahova stižemo da haremske kapije, gdje se vojnici, bespomoćni da bilo kako spri[1]ječe tu nezaustavljivu silu koja je riješila da se ovog 7. oktobra 2013. godine ispenje na vrh Rahmeta, pomjeraju u stranu i svake minute propuštaju po stotinjak hadžija da krenu putem svoje sudbine. Prekoračenjem blagoslovljenog praga nalazim se na raskršću puteva – jednog koji vodi na gornju etažu i drugog koji se spušta u utrobu Harema. Većina hodočasnika se odlučuje za pokretno stepenište koje vodi naviše, a ja se inertno spuštam dolje i ubrzo nalazim u mermernom sanduku dugom nekoliko stotina metara i ispunjenom bijelim pče[1]lama koje zuje blagoslovljene riječi, ibadete, dove, uče Kur’an ili najjednostavnije meditiraju unutar svojih bića.

Upućujem se lijevo od stepeništa gdje mi se učinilo da ću pronaći mjesto da makar obavim akšam namaz koji se već primicao, jer sam pomalo gubio nadu da ću u ovom drugom pohodu osvojiti Kabu, ali sam bio sretan zbog pomaka i znatnog primicanja toj bašči Božje dobrote prema Ibrahi[1]mu i Ismailu i čitavom potomstvu Ademovom. Toliko je prostranstva bilo uhvaćeno sedžadama da više od tri stotine metara nisam uspio naći mjesto gdje bih mogao razastrijeti sedžadu. Zadovoljni hadžije koje su zauzele svojih pola kvadratnog metra ovog mubarek pro[1]stora na kome ibadete dojmile su mi se kao američki doseljenici iz osamnaestog i devetnaestog vijeka koji su napokon uspjeli doći do svog parčeta kvalitetnog zemljišta. Tolika je groznica za mjestom da su i uzane gumene prostirke, predviđene kao neka vrsta pješačkog kolovoza, počele poprimati ulogu mermera na kojima su hadžije imale pravo boraviti. Obzirom da se jasna linija staze izgubila i sam se prilagođavam i sjedam na ćošak jednog od tih gumenih puteva i taman kada se gnijezdim da napravim sedžadu, grupa vojnika prilazi i riječima: “Ja hadži, tarik” oslobađa prometnu traku i sve nas koji smo se našli na njoj primorava da nastavimo kretanje. Produžujem još nekih sto pedeset metara naprijed i već se primičem krajnjem zidu, a još uvijek nisam uspio pronaći ni četvrtinu kvadratnog metra u tom mermernom kovčegu gdje bih mogao makar klanjati namaz i malo doviti.

Glas islama, 250, R: Putopisi, A: Jahja Fehratović