Prema hronologiji vladanja Barom, Raška je obuhvatala period od 177 godina (1183-1360), dok je Osmanlijska vladavina trajala 130 godina duže (1571- 1878). Svi ostali su vladali neuporedivo kraće: Iliri, Grci, Rimljani, Vizantija, Samuilova „Država Južnih Slovena“, Duklja, Balšići, Mletačka Republika, Despot Stefan Lazarević, Despot Đurađ Branković, Stjepan Vukčić Kosača, Crna Gora, Kraljevina SHS, Jugoslavija). Interesantno je da se u ovdašnjoj javnosti, kao i u relevantnim dokumentima, tj. historiografiji, književnosti…, nigdje ne navodi „oslobađanje Bara od Raške“ ili od Vizantije na primjer, dok je termin „oslobađanje Bara od Turaka“ neizostavan. Imajući u vidu da je domicilno, autohtono stanovništvo, istina pretežno islamske vjere, činilo žitelje tadašnjeg Bara, onda se postavlja pitanje ko je koga i šta tu oslobađao?

Pogotovo ako se zna da su tadašnji „oslobodioci“ došli iz udaljenih, ruralnih predjela i da prethodno nisu imali nikakve veze sa „neoslobođenim“ Barom. Kada danas slušamo pripovijesti kako su njihovi preci „oslobodili“ Bar, onda se nameće logična pretpostavka prema kojoj bismo i mi danas mogli sasvim legitimno da „oslobađamo“ Ameriku od Engleza, Španaca, Francuza, Nijemaca…?! Pa i oni su tako prije par stotina godina „oslobodili Novu zemlju“ od Indijanaca, starosjedilaca, tako što su ih gotovo istrijebili. Oni preživjeli smješteni su u rezervate, gdje tavore i u najboljem slučaju pokazuju ih kao turističku atrakciju. Kod mnogih je u potpunosti zavladalo beznađe, izgubljen je ponos, dostojanstvo i hrabrost.

Žive od socijalne pomoći, odajući se drogama i alkoholu. Iako je, kako rekosmo, vladavina Osmanlijskog carstva u barskom kraju trajala preko tri stoljeća, ostalo je jako malo historijskih tragova. U muzejskoj postavci starobarske tvrđave, takoreći, ne postoji niti jedan ekspo[1]nat iz tog perioda. Arheolog Omer Peročević to objašnjava činjenicom da su „oslobodio[1]ci“ bili isfrustrirani svojom neimaštinom, iz čega je proistekao rušilački bijes prema svemu što je bilo drugačije. Naravno, prema zauzetim imanjima su imali veći senzibilitet! Međutim, činjenica je da i u Gradskom muzeju u dvorcu Kralja Nikole zatičemo identičnu situaciju – svega je par eksponata iz osmanlijskog perioda. Naravno, tu ne računamo neke elemente koji su, na primjer, ukomponovani u crnogorsku narodnu nošnju i oružje. U starobarskoj tvrđavi, u zgradi nekadašnje baruthane, prije par mjeseci otvoren je Lapidarium. Izloženo je više od 650 fragmenata arhitektonskih elemenata, koji datiraju od V do XIX vijeka sa crkava, kuća, palata i drugih objekata iz Starog grada Bara. „Tu su po policama odvojeni fragmenti mozaika, fresaka, preromanički tročlani prepleti, gotičko-renesansni okviri prozora i vrata, kordonski vijenci, stubovi i baze, kapiteli i impost-kapiteli, točak od milina za masline, dijelovi svoda sa katedrale Sv. Đorđa, posude za skladištenje maslinovog ulja – tzv. pila, dijelovi parapetnih ploča, nadgrobni spomenici – nišani i, naposljetku, natpisi sa crkve Sv. Nikole, sa episkopske palate, iz Podgrada… Dobar dio lapida sa historijskih objekata u gradu je djelo nadaleko poznatih barskih klesara.

Ovo je samo nagovještaj kvaliteta i reprezentativnosti medievalnih palata i crkava…“ (Barinfo) Međutim, i na ovom primjeru se može vi[1]djeti odnos prema islamsko-orijentalnom nasljeđu: u pomenutoj postavci se može vidjeti svega par ostataka polomljenih nišana – muslimanskih nadgrobnih spomenika. U tome što je samo “preživjelo” tek nekoliko nišana ima i određene simbolike. Da su u tvrđavi postojale i džamije govore šturi natpisi na dvije postavljene table. S tim što je u prvom planu obavještenje o crkvama. Odnedavno je postavljen i improvizo[1]vani natpis koji posjetioce upućuje prema pravoslavnoj crkvi. Označen je čak i kamen uzidan u bedem tvrđave, na kome je uklesana figura osobe koja se moli, ali obližnje otkriveno turbe, pored kog se na otvorenom nalazi mihrab i minber ozidan kamenom, bez ikakvog je putokaza. Iako je, po riječima stručnjaka, minber izrađen od kamena rijetkost, na dijelu zida do prolaza postoji samo omanja kamena ploča sa uklesanim tekstom: „Svratište za putnike iz XIV vijeka.“ Slika Novog Bara danas odaje utisak kršćanskog grada – monumentalne građevine pravoslavnog hrama i katoličke konkatedrale u strogom centru, kao i biste Sv. Jovana Vladimira i Popa Dukljanina… A na oficijelnoj web stranici barske

Turističke organizacije navodi se da je „Sv. Đorđe zaštitnik grada Bara“. Nigdje se zvanično ne pominje da je na mjestu Selim-begovog dvorca sagrađen hotel „Topolica“, sadašnji hotel „Princess“, dok je Selim-begov prelijepi ljetnikovac porušen i na tom mjestu sagrađena, sada već definitivno upropaštena, fabrika „Primorka“. Naravno, to ne čudi ako se zna da se i danas prema vakufskoj imovini odnosi na krajnje nedopustiv način, kroz devastaciju i protuzakonito prisvajanje, kako usljed nebrige i šićardžijskog interesa zvaničnih predstavnika Islamske zajednice, tako i rukovodstva lokalne samouprave. Trebalo je da prođe punih 130 godina od odlaska Osmanlija, pa da tek slovenački stručnjaci: Mitja Guštin, Vesna Bikić, Zrinka Mileusnić, Milina Mrđenovački i Tatjana Živić, u okviru međunarodnog projekta “The Heritage of the Serenissima”, napišu “Ottoman Times: The Story of Stari Bar, Montenegro – Osmanska vremena: Priča o Starom Baru, Crna Gora”
Glas islama, 248, R: Analize, A: Mirsad Kurgaš