Ibn Hazmova lingvistička teorija i kritika ideje o superiornosti arapskog jezika 

Prvi koji je govorio arapskim jezikom je Ismail, alejhis-selam, što je i jezik njegovog poroda, dok je hebrejskim jezikom pričao Ishak, alejhis-selam, i njegovi nasljednici. Sirijski jezik je, bez sumnje, jezik Ibrahima, alejhis-selam.

Uzvišeni Allah poslao je Poslanika Muhammeda s.a.v.s. kao odabranika iz arapskog roda. U tom smislu on, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Allah dž.š. odabrao je: između sinova Ismailovih Benu-Kinane, a od Benu-Kinane odabrao je Kurejševiće, a od Kurejševića odabrao je Benu-Hašim, a mene je odabrao među Benu-Hašimom.“ (Muslim)

Njemu je data Objava koja na više mjesta govori o tome da je na arapskom jeziku: Objavljujemo je kao Kur’an na arapskom jeziku (12:2); I Mi ga tako kao mudrost objavljujemo na arapskom jeziku (13:37); I eto tako, Mi Kur’an na arapskom jeziku objavljujemo (20:113); A ovo je Knjiga na arapskom jeziku (46:12), kao i u nekoliko drugih ajeta. Stoga, snažna poveznica arapskog jezika sa islamom ne traži nikakvo dalje pojašnjenje. Sasvim je jasno da bilo koji vid pokušaja direktnog ugledanja na poslaničku praksu i izučavanja Objave jeste proces koji je moguć samo putem arapskog jezika. Imajući to u vidu, islamski učenjaci uveliko su govorili o arapskom jeziku i njegovim odlikama, razvijali su polje lingvistike, kroz različite grane te znanosti – sve u službi razumijevanja Poslanice.

Rekao je imam Eš-Šatibi (u. 1388): „Ovaj blagoslovljeni vjerozakon je na arapskom jeziku i ko želi da ga shvati postići će to isključivo putem arapskog jezika – ne postoji drugi način.” (El-Muvāfekāt) U tefsiru prvog citiranog ajeta poznati egzegeta Ibn Kesir (u. 1373) kaže: „Arapski jezik je najbogatiji, najizražajniji i najobuhvatniji jezik – on može izraziti najviše ideja koje ljudska nutrina može sadržati. Zbog toga je najčasnija Knjiga objavljena na najčasnijem jeziku, najčasnijem Poslaniku, putem najčasnijeg Meleka!” (Tefsīrul-Kur’ānil-‛Azīm) Prominentni lingvističar Ebu Mensur es-Se‛alibi (u. 1038) konstatira: „Arapski jezik je najbolji jezik, njegovo učenje je vjerska dužnost – to je oruđe samog znanja.” (Fikhul-luga ve sirrul-‛arabijje) Poznati filozof i mistik Ebu Hajjan et-Tevhidi (u. 1023) kaže: „Čuli smo mnoge jezike, čak iako ih nismo razumjeli, od različitih naroda – nearapi među nama, Rimljani, Indijci, Turci, narod Havarizma, slavski narod, narod Andaluzije i Germanci – međutim, kod svih tih jezika nismo vidjeli jasnoću arapskog jezika.” (Kitābul-imtā‛i vel-mu’ānese)

Mnogi islamski učenjaci i filozofi govorili su o posebnosti arapskog jezika, obaveznosti njegovog učenja i njegove povezanosti sa izučavanjem Objave. Nije teško među svim tim osvrtima naići na ideju o superiornosti arapskog jezika nad ostalim jezicima. Neki autori su to eksplicitnije, neki implicitnije izrazili, i to su dokazivali različitim načinima – racionalno i tradicionalno. Međutim, u plejadi mislilaca koji su govorili o ovom fenomenu nailazimo na jednog koji ima nešto drugačiju percepciju. Naime, Ibn Hazm (u. 1064), poznati andaluzijski učenjak, polimat, smatra neprihvatljivim da jedan jezik može biti bolji od drugog, potkrepljujući svoje viđenje nizom perceptivnih argumenata, kao i kritičkim osvrtom na dokaze svojih oponenata. U našoj analizi pokušat ćemo da izložimo njegovo razmatranje i dokaze koje on koristi u korist istog, počevši od same koncepcije jezika i njegovog nastanka.

Prije toga, smatramo bitnim napomenuti da je Ibn Hazm, što je i očekivano, svjestan važnosti samog arapskog jezika. Ne razlikujući se od ostatka islamskih učenjaka, on smatra njegovo učenje ne samo obavezom, već i nužnim uvjetom bavljenja islamskim znanostima: „Ko sebe smatra učenim i poznavateljem fikha, a ne poznaje gramatiku i (arapski) jezik, zabranjeno mu je da daje pravne decizije, makar to bilo u formi jedne riječi. Isto tako je zabranjeno muslimanima da od takvih traže fetvu.” (Et-Telhīs li vudžūhit-tahlīs)

Gramatiku i lingvistiku Ibn Hazm spominje i u svojoj klasifikaciji znanosti Risāletu merātibil-‛ulūm uz preporuku studiranja nekoliko uvodnih djela. Ipak, on izražava skepsu spram pretjeranog ulaženja u te znanosti (te‛ammuk), zašta smatra da je „bespotreban i beskoristan poduhvat i distrakcija od bitnijih stvari“. Izučavanje gramatike i jezika, po njemu, treba primarno služiti osposobljenju umijeća oracije i mogućnosti izučavanja drugih naučnih oblasti.

Osnovu diskusije o lingvističkoj teoriji Ibn Hazm iznosi u svom monumentalnom djelu iz oblasti metodologije islamskog prava (usūlul-fikh) pod nazivom El-Ihkām fī usūlil-ahkām u poglavlju u kome govori o originaciji jezika – da li je on plod direktne Božije objave (tevkīf) ili je rezultat ljudske konvencije (istilāh). Ibn Hazm smatra da je „osnova jezika“ objavljena od strane Gospodara ljudskom rodu. Kao dokaz za to on uzima riječi Uzvišenog: I pouči On Adema nazivima svih stvari. (2:31) On prihvata teoriju monogeneze, prema kojoj su se svi jezici svijeta razvili iz jednoga prajezika: „Mi ne negiramo da su ljudi shodno svojoj konvenciji stvorili raznolike jezike – nakon postojanja jednog jezika putem kojeg su poimali bit i kakvoću stvari oko sebe. Mi ne znamo koji je to jezik kojim je govorio Adem, alejhis-selam. Međutim, sa sigurnošću možemo kazati da je to bio najpotpuniji i najizražajniji jezik koji je lišen svih problematika, koncizan je, a ipak sadrži najviše naziva za sve fenomene u svijetu – od esencija do akcidencija. Ovo shvatamo iz govora Uzvišenog: I pouči On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: – Kažite Mi nazive njihove, ako istinu govorite!

Dakle, Ibn Hazm prihvata superiornost isključivo proto-jezika, derivirajući taj zaključak direktno iz Objave, uz bitnu napomenu o našoj nemogućnosti da taj jezik identificiramo i rekonstruiramo. On veli da u vezi prepoznavanja tog jezika postoji veliki spor: „Neki tvrde da je to (drevni) sirijski jezik, drugi smatraju da je to grčki jezik. Neki, pak, vele da je to hebrejski jezik, dok ima onih koji drže do toga da je u pitanju arapski jezik. Allah najbolje zna.”

Činjenicu da se jezici međusobno miješaju i stapaju Ibn Hazm razmatra navodeći primjer iz svoje domovine. Govoreći o mjestu Fahsul-Bellut (Los Pedroches) za koje kaže da je jednu noć putovanja daleko od grada Kordoba (Córdoba), kaže: „Gotovo da se može kazati kako se u tom mjestu govori potpuno drugi jezik u odnosu na način govora stanovnika Kordobe. Takav je slučaj sa jezicima svih mjesta – kada se ljudi počnu miješati sa drugim narodima njihov govor doživljava promjenu koja neće promaći svakom ko o ovome promisli.” Ibn Hazm potom navodi primjere mnogih riječi koje je „obični narod“ izmijenio „daleko od osnovne forme, kao da pripadaju drugom jeziku“. Tako zapaža da Berberi koji počnu pričati arapski jezik riječ šedžere (drvo) izgovaraju kao sedžere, a Galicijci, u izgovoru arapskog jezika, ime Muhammed izgovaraju kao Muhemmed, zamijenivši oštro slovo h sa mehkim.

Osvjedočena činjenica da se način govora integrira i transformira uslijed interakcije naroda za Ibn Hazma predstavlja dokaz o zajedničkoj liniji kojoj svi jezici pripadaju – svi oni potiču od jednog jezika: „Ko promisli o arapskom i hebrejskom jeziku sa sigurnošću će uvidjeti da je sva razlika među njima nastala procesom kojeg smo prethodno pojasnili – transformacijom riječi uslijed protoka većeg vremenskog perioda i miješanja naroda – to je u biti jedan jezik.” On nastavlja, identificirajući taj izvorni jezik od koga su nastala spomenuta dva: „Sirijski jezik je osnova iz koje su uslijedili arapski i hebrejski jezik. Prvi koji je govorio arapskim jezikom je Ismail, alejhis-selam, što je i jezik njegovog poroda, dok je hebrejskim jezikom pričao Ishak, alejhis-selam, i njegovi nasljednici. Sirijski jezik je, bez sumnje, jezik Ibrahima, alejhis-selam.” Ovdje vidimo kako na primjeru oca (Ibrahima) i dva sina (Ismaila i Ishaka) naš autor bliže oslikava genezu jezika i njegovu proliferaciju.

On smatra da jezik predstavlja okosnicu identiteta i opstojanja jednog naroda i upravo u previranju carstava i imperija vidi mehanizam promjene, uspona ili, pak, potpunog nestajanja jezika. Život u Andaluziji, tom lingvističkom, kulturološkom i konfesijskom mozaiku, vidno oblikuje percepciju našeg autora i uveliko informira način promatranja kompleksnog fenomena kao što je to ljudski govor. Tome se može dodati tadašnja politička zbilja – stalna opasnost koja je nazirala kako iznutra, tako i izvan države, koja dodatno objašnjava snažnu ulogu političko-sociološke svijesti koju Ibn Hazm ima i koristi u svojoj analizi. On zapaža: „Jezik i znanost jednog naroda uvjetuju jačinu države i produktivnost ili stagnaciju njenog stanovništva. Kada propadne jedna država i neprijatelj njome zavlada, nastaje strah, oskudica, inferiornost i poltronstvo spram neprijatelja – što donosi i smrt koncepcije. Možda je upravo to razlog zašto jezik takvog naroda nestaje, njihovo porijeklo i historija padjaju u zaborav, a znanost iščezava.”

Kao primjer toga on upravo spominje drevni sirijski narod: „Sirijska država doživjela je propast prije više hiljada godina, te je i njen jezik zaboravljen, a kako je došlo do toga samo Allah zna. Ipak, mi ne tvrdimo da je njihov jezik taj na kojem je Uzvišeni Allah dao prvu Objavu. Možda je moguće utvrditi da je taj jezik iščezao u potpunosti, ili da je on jedan od danas živih jezika – ali ne znamo koji je tačno (…) Moguće je i da je Uzvišeni Allah podučio Adema, alejhis-selam, svim jezicima kojim danas ljudi govore – te da je upravo to jedan jezik koji sadrži sinonimne nazive za sve pojmove, da bi u konačnici bio podijeljen na različite jezike koje je Ademov porod dalje proširio. Ovo je teorija koju vidimo najprihvatljivijom, s tim što ne tvrdimo sa sigurnošću da je to tako, iako kategorički smatramo da je postojao jedan jezik na kojem je Allah dostavio prvu Objavu.” Ibn Hazmova analiza postanka jezika uveliko se bazira na empirijskoj metodi. Međutim, njemu je jasno da za formiranje kompletne slike o fenomenu ljudskog govora jeste potreban stepen historijskog znanja kojem ljudski rod jednostavno nema pristup. Ovo objašnjava njegove vidno rezervirane zaključke i pažljivo hodanje linijom Objave, čije indikacije on jedino uzima kao kategorički ispravne.

Navedene postavke koje nam govore o načinu na koji naš autor razmišlja o fenomenu jezika i njegovom nastanku bit će dobar uvod u ono što slijedi, a to je kritika teorije superiornosti jednog jezika nad drugim, s posebnim osvrtom na ideju o superiornosti arapskog jezika.

Nastavit će se…

A: Davud  Bajrović , R: Kultura , Glas islama 348