Nauka, prije svih sociologija, decenijama se upinje iz petnih žila da pruži objektivnu i preciznu definiciju kulture (lat. colere – uzgajati). Neki je definišu kao cjelokupno društveno naslijeđe određene grupe ljudi, tj. naučene obrasce mišljenja i djelovanja. Drugi pak akcenat stavljaju na duhovno naslijeđe čovjeka koje stoji naspram civilizacije (materijalnog). U jed[1]nom je većina teoretičara saglasna: ono što najbolje definiše duhovnu krvnu sliku jedne države jesu dominantni oblici njene kulture.

Raspadom bivše Jugoslavije izgubio se jedinstveni kulturološki prostor i sva[1]ka od bivših republika ostala je u svom malom krugu u pokušaju da stvori ili, bo[1]lje rečeno, revitalizuje sopstvenu kulturu. Bojim se da u tome nismo uspjeli. Barem se to odnosi na one oblike kulture koji bi našim društvima donijeli veću korist. Iako su podjele kulture na podvrste relativne, postoje njena četiri osnovna vida: narodna (prije svega folklor i izvorna muzika, običaji), visoka (ozbiljna muzika, pozorište, opera, slikarstvo…), popularna (film, pop i rok muzika) i masovna (rijaliti programi, književnost jednostavnih formi i drugi oblici bliski kiču i šundu). Od ostalih oblika kulture vrijedi spomenuti kontra-kulturu (zanosi poput „crnog talasa“ ili panka).

Na osnovu svega što vidimo i čujemo nameće nam se samo jedan zaključak – nažalost, balkanskim prostorom dominira masovna kultura oličena u brojnim rijaliti programima, turbo folku i drugim oblicima jeftine zabave. Kada to kažemo mislimo prije svega na Srbiju, mada ni sa druge strane Dunava nije mnogo bolje, jedino što se čuje po koja mandolina, a ni boš[1]njački lokalni orijent, pomiješan sa svim i svačim, nije neka alternativa. I ostale tri republike zahvaćene su poplavom jeftine zabave. Nadam se da mi čitaoci neće zamje[1]riti što ću se zadržati na Srbiji. Posljednjih desetak godina dominantni vid zabave su rijaliti programi, ona vrsta sadržaja koja budi najniže instinkte kod ljudi, za razliku od vidova visoke i popularne kulture koji obogaćuju čovjekovu duhovnu stranu, jer dobra muzika, dobar obrazovno-naučni program, čine duhu ono što dobra hrana čini tijelu. Masovna kultura služi ne samo tome da pokuša da „proguta“ sve ostale njene vidove, već stvara plodno tlo za najgore vrste političke manipulacije, zato što su njeni konzumenti mahom nisko obrazovani ljudi.

Ovo je vrijeme kada se svaki „proizvod“ tumači kao spektakl. Ukoliko se nastavi sa ovakvim tendencijama, imat ćemo, dvije ili tri generacije hipnotisanih gomila koje „ribari ljudskih duša“ (Šušnjić) vrebaju. Naravno, nije sve tako crno. Visoka kultura u Srbiji opstaje na tihoj vatri (RTS 3, Radio Beograd 2 i 3), novinske kritike, ali je sve rjeđa u mejnstrim medijima. Opet, ona traži obrazovanu i društveno osviještenu publiku!

Najzad, popularna i kontra-kultura uvijek su bile kritički mač u svakoj demokratskoj zemlji. Bez njihove afirmacije nećemo daleko. Na kraju, treba napomenuti i to da su manjine skoro potpuno zapostavljene u medijima sa nacionalnom frekvencijom, čak su nedovoljno vidljive i na javnom servisu. Izuzetak su RTV Vojvodina i par lokalnih televizija. Dominantna (srpska) narodna kultura vidljiva je samo na RTS-u, a afirmiše je i Radio Beograd 1. Što se ostalih tiče, jedva da ih ima u medijima. Sve u svemu, mediji u Srbiji moraju bolje, više, prefinjenije edukovati ljude. Da bi se to dogodilo neophodni su im uslovi za elementarno funkcionisanje, koje jedva da imaju!