Superiornost jednog jezika nad drugim  (II dio)

 Poenta našeg autora je jasna. Činjenica je da Kur’an prenosi govore različitih poslanika (i njihovih naroda) na arapskom jeziku, iako mi sa sigurnošću znamo da su oni govorili druge jezike. Dakle, Kur’an ne citira njihov izvorni govor, već nam pruža prijevod istog.

Superiornost jednog jezika nad drugim

Nakon izlaganja osnovnih postavki na kojima gradi svoje posmatranje fenomena jezika, o čemu smo govorili u prvom dijelu naše analize, Ibn Hazm se osvrće na pitanje superiornosti jednog jezika nad drugim. Na samom početku, on stavlja do znanja da takvu mogućnost smatra iluzijom: „Neki ljudi su u iluziji smatrajući da je njihov jezik najbolji jezik.” On nastavlja, objašnjavajući razlog svoje kritike: „To je nonsens (lā ma‛nā leh), zato što su aspekti kvalitativnosti poznati: 1. djelanje, 2. posebnost. Jezik ne može djelati, niti je došao tekst (Objave) u kome se navodi da je neki jezik bolji od drugog.”

Ovdje vidimo da Ibn Hazm svoju kritiku gradi na dva argumenta. Jedan je racionalne prirode, drugi je tradicionalne, ili u ovom slučaju, to je nedostatak istog. Sa racionalne strane, Ibn Hazm smatra da se vrlina mora potvrditi djelanjem, tj. činjenjem dobra. Pošto se na jezik ne može odnositi ova mogućnost, on smatra da je nemoguće sa tog aspekta utvrditi prednost jednog jezika. Drugi argument, prema Ibn Hazmu, morao bi doći direktno Objavom, u vidu jasnog teksta u kome se navodi da je određeni jezik bolji od drugog. Naš autor smatra da Objava ne sadrži takvu poruku. On ovdje koristi termin ihtisās (posebnost), koji, shodno kontekstu, shvatamo kao od Boga datu prednost i posebnost, a ne kao puku različitost, jer je naš autor svakako svjestan međusobne distinkcije i specifičnosti svjetskih jezika – koje, očito, njemu ne daju dovoljnu indikaciju da neki od njih vidi superiornijim u odnosu na druge.

Odmah nakon navedenih riječi Ibn Hazm će citirati ajet :Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio. „A Allah ostavlja u zabludi onoga koga hoće i ukazuje na Pravi put onome kome hoće; On je Silni i Mudri“. (14:4) Potom i ajet: „A Kur’an smo učinili lahkim, na jeziku tvome, da bi oni pouku primili.“ (44:58) Tumačeći navedene ajete Ibn Hazm konstatira da nam oni ukazuju kako je Kur’an objavljen na arapskom jeziku samo zato kako bi narod Poslanika, alejhis-selam, koji govori tim jezikom, shvatio Objavu. Prema njemu, ne postoji drugi razlog selekcije jezika posljednje Objave. Činjenica da je ona na arapskom jeziku jeste logički slijed Božijeg odabira posljednjeg u nizu poslanika koji će doći iz arapskog roda. Prema tome, jezik biva u službi efikasnosti dostave Objave koja se različitim recipijentima objavljuje na različitim jezicima. Činjenica da je posljednja Objava došla na arapskom jeziku našem autoru ne pruža ubjedljiv argument da je to ujedno indikacija o superiornosti istog.

To da ideja o nadmoći jednog jezika nije nužno vezana samo za arapski jezik, koliko je u pitanju epifenomen koji je vjerovatno plod osjećaja kulturološke posebnosti određenih civilizacija koje su doživjele izvjesni uspon na svjetskom planu, može se olahko zaključiti. Stoga, neće nas začuditi da slična razmišljanja nalazimo upravo i kod mislilaca najdominantnije civilizacije koja prethodi usponu islama. Naime, Ibn Hazm citira poznatog grčkog ljekara i filozofa Galena (u. 200/216): „Grčki jezik je najbolji jezik – svi ostali jezici sliče lavežu pasa i kreketu žaba!” „Ovo je krajnje neznanje”, komentira Ibn Hazm Galenove riječi, te nastavlja: „Svako ko sluša strani jezik i ne razumije ga – takav jezik je njemu onakav kakvim ga je Galen opisao, bez razlike (o kom jeziku je riječ).”

Svojom kratkom i odrješitom kritikom Galenovih riječi autor nam ukazuje na vidljivu nepromišljenost i subjektivnost istih. On to čini okrećući isti argument protiv njega, indirektno nam kazujući da ako stranac čuje grčki jezik on može o njemu pomisliti isto ono što Galen misli o jezicima mimo grčkog.

Nakon ovoga Ibn Hazm ponovo se vraća na pitanje arapskog jezika: „Neki ljudi tvrde da je arapski jezik najbolji jezik zato što je Govor Uzvišenog Allaha objavljen na njemu. Ovo je, također, nonsens zato što nas je Uzvišeni obavijestio da nije poslao nijednog poslanika osim da je on govorio (i prenosio Objavu) jezikom naroda kome je pripadao.” Kako bi podržao ovu tvrdnju Ibn Hazm citira ajet: „…a nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao.“ (35:24) Kao i ajet: „…on je spomenut u knjigama poslanika prijašnjih…“ (26:196) Nakon toga, on daje svoj zaključak: „Dakle, na svim jezicima je objavljivan Allahov Govor i Objava.” Potom, on će dati primjer nekih od prethodnih Objava, rekavši da je Gospodar Musa’u dao Objavu na hebrejskom jeziku, dok je Ibrahimove listove objavio na drevnom sirijskom jeziku. Ibn Hazm kratko zaključuje: „Iz ovoga slijedi da su (svi) jezici na istom stepenu.”

Naš autor osvrće se na još jedan argument koji se navodi u korist teze superiornosti arapskog jezika, a to je vjerovanje da će tim jezikom govoriti stanovnici Dženneta. On otpočinje svoj odgovor: „Što se tiče jezika stanovnika Dženneta i Vatre, o tome ne možemo znati ništa ako to nije potvrđeno tekstom (Objave) i konsenzusom. U ovom slučaju ne postoje takvi argumenti, osim što moramo prihvatiti da oni nužno govore neki jezik.” Kao i u razmatranju prethodnog argumenta njegovih oponenata, Ibn Hazm i ovdje stavlja veliki akcenat na nepostojanje direktnog dokaza iz Objave, proprativši to i racionalnim argumentom da stanovnici drugog svijeta nužno moraju govoriti nekim jezikom. Tu on vidi prihvatljivom samo jednu od tri mogućnosti:

• to je jedan od danas postojećih jezika,
• to je poseban jezik, drugačiji od svih postojećih jezika,
• to je mnoštvo različitih jezika.

Ibn Hazm dodaje: „Ono što kategorički možemo zaključiti iz opisa kojeg nam je Uzvišeni Allah dao o njima jeste da oni međusobno komuniciraju određenim jezikom, bilo da je to arapski jezik, ili neki drugi o kome samo Allah zna.” Dakle, jedina sigurna tvrdnja našeg autora, za koju može oslonac biti u Objavi, jeste to da stanovnici Dženneta i Džehennema koriste jezik i komuniciraju među sobom, međutim, nama nije poznat identitet tog govora.

On nastavlja: „Neki tvrde da je to arapski jezik, dokazujući Govorom Uzvišenog: (…we ahiru da’wahum enil-hamdu lillahi rabbil-’alemine) „…a njihova posljednja molitva: – Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo!“ (10:10) Na ovo odgovaram time što ću kazati: Istom logikom, to bi morao biti i jezik stanovnika Vatre, zato što će oni govoriti: (Sewa’un ‘alejna‘edžezi’na em saberna) „Žalili se mi ili trpjeli, svejedno nam je…“ (14:21) Isto će govoriti: (Efidu ‘alejna minel-ma’i) „Prolijte na nas vode…“ (7:50) Kao i: (Lew kunna nesme’u ew na’kilu ma kunna fi ashabis-se’iri) „Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema bili!“ Ibn Hazm ovaj argument prezentira u vidu dijaloga, nastavljajući: „Ako oponent prihvati ovo, ja ću mu reći: – Prihvati i to da su Musa, alejhis-selam, i svi ostali poslanici, alejhimus-selam, govorili arapskim jezikom, jer se njihov govor u Kur’anu nama prenosi na istom tom jeziku!”

Poenta našeg autora je jasna: Činjenica je da Kur’an prenosi govore različitih poslanika (i njihovih naroda) na arapskom jeziku, iako mi sa sigurnošću znamo da su oni govorili druge jezike. Dakle, Kur’an ne citira njihov izvorni govor, već nam pruža prijevod istog.

Ibn Hazm zaključuje svoj argument ponovo citirajući ajet: „Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio“ (14:4), te kazavši: „Allah nam dostavlja značenja govora prijašnjih naroda na jeziku koji mi razumijemo, kako bi nam to bilo jasno. Slova su jednaka, nijedno nema prednost nad drugim i ne mogu se opisati kao dobra ili loša. Ovo se odnosi na slova svih jezika. Time smo dokazali neispravnost ove devijantne i ništavne tvrdnje.”

Na samom kraju Ibn Hazm završava spomenom nesvakidašnje devijacije koja je bila plod uvjerenja o superiornosti određenog jezika: „Ista takva općeprihvaćena iluzija navela je Jevreje da opravdaju laganje i lažno zaklinjanje na svim drugim jezicima mimo hebrejskog. Oni su to radili govoreći kako meleci koji prenose ljudska djela ne razumiju osim hebrejski jezik, niti pišu bilo šta vezano za neki drugi jezik. Ovo je, očito, nebuloza.”

Naš autor poglavlje završava skladnim riječima u kojima nas podsjeća na Onog koji nam je podario jezik i dao nam mogućnost da Ga njime slavimo: „Onaj koji poznaje skrivene stvari i ono što je u prsima, poznaje i sve jezike i njihova značenja. Neka je Uzvišen i Slavljen, nema boga osim Njega. On nam je dovoljan i na Njega se oslanjamo.”

Glas islama 350, R: Kultura, A: Davud Bajrović