DEFINICIJA KURBANA

Mnogo je definicija kurbana koje su islamski pravnici spomenuli u knjigama fikha. Jedna od najpreciznijih definicija kurbana sigurno jeste da je kurban “ime za ono što se kolje od stoke, približavajući se time Uzvišenom Allahu, u danima Kurban bajrama, sa odgovarajućim uvjetima”. Te godine, druge po Hidžri, muslimani su prvi put prisustvovali Muhammedovom a.s. izvršenju ove vjerske obveze, koji se odmah, nakon klanjanja bajram namaza i završene hutbe, vratio kući i zaklao dva kurbana. Prvi je zaklao za sebe i svoju porodicu, a drugi je zaklao za svoj ummet učeći za vrijeme oba klanja: Allahumme inne haza minke ve ilejke, što znači: “Bože, ovo je od Tebe i Tebi”, jer je ispravno smatrao da sve što čovjeku pripada i što čovjek posjeduje, da mu je to Allah dž.š. dao i niko drugi. Ugledajući se na svoj jedini i najveći uzor Muhammeda s.a.v.s., muslimani su odmah počeli primjenjivati ovaj propis koji, po svojoj biti, predstavlja sjećanje na Ibrahima a.s., u zamjenu za njegovu nepokolebljivu spremnost žrtvovanja svoga sina Ismaila a.s. i iskrenu zahvalnost i ljubav prema Allahu dž.š.

ŽRTVOVANJE KURBANA DATIRA IZ DALEKE PROŠLOSTI

O kurbanu se u Kur’anu ne govori često, ako uzmemo u obzir sam pojam kurban. Međutim, žrtvovanje imetka ili vlastitog života u ime Uzvišenog Allaha teme su koje nalazimo u brojnim ajetima Časne Knjige. Od samog početka postojanja ljudi na Zemlji, odnosno od Adema a.s., ustanovljava se pravilo da se žrtva izražava kroz formu žrtvovanja (klanja) domaćih životinja. U ta drevna vremena stoka je predstavljala imetak od najvećeg značaja i važnosti i sasvim je prirodno da su ljudi za Allahovo zadovoljstvo žrtvovali upravo stoku. Kurban je u prvom stadiju bio poznat pod ovim izrazom kurban. Prvog su ga u praksi primijenili Ademovi a.s. sinovi Kabil i Habil o čemu Kur’an govori: Ispričaj im događaj dvojice Ademovih sinova. Obojica su prinijeli kurban, od jednog je bio primljen, a od drugog nije. Tada onaj reče: ‘Sigurno ću te ubiti.’ Ovaj odgovori: ‘Uzvišeni Bog prima samo od bogobojaznih.’ (Maide, 31) Osnovna mudrost izvršenja vjerske obaveze kurbana jeste približavanje Allahu dž.š., kao što se to i Kur’anom potvrđuje kada god se govori o ovom propisu. Spominje se u nekim predajama da je Idrisu a.s. bilo naređeno da prinosi tri stvari: tamjan, zaklane životinje i grožđe. Uz to je prinosio prve plodove od svega: od mirisnog bilja – ruže, od žitarica – pšenicu, a od voća – grožđe. U Starom zavjetu u Prvoj knjizi Mojsijevoj kaže se za Nuha a.s. da je prinosio žrtvu Bogu “od svake čiste stoke i od svijeh ptica čistijeh…” Inače, Stari zavjet obiluje zapovijedima o prinošenju žrtava. Treća knjiga Mojsijeva sadrži posebna poglavlja o žrtvama naslovljena kao: “Zakon o žrtvama paljenicama”, “Zakon o žrtvama za grijeh”, “Zakon o žrtvama zahvalnim”, “Zakon o žrtvama jestivim”, “Zakon o žrtvama za prijestup”… Pored stoke i ljetine, Jevreji su u početku prinosili i ljudske žrtve. U Drugoj knjizi o carevima spominje se da je car Ahaz kao žrtvu prinio svoga sina. Kasnije se ova žrtva preinačila u žrtvovanje jednog dijela tijela te je tako obrezivanje (sunećenje) ostalo kao zamjena za ljudsku žrtvu. Sa kršćanstvom ideja žrtve dobiva nagli preobražaj. Obznanjuje se da je Bog beskrajno Blag i Milostiv, ali i Pravedan. On ne traži žrtvu za iskupljenje pojedinačno od svakog čovjeka, On traži žrtvu za iskupljenje čitavog čovječanstva. Svaki čovjek je u biti grješan jer se rađa sa grijehom praoca Adama. Da bi se svijet očistio, po kršćanstvu, bilo je potrebno da Bog pošalje „sina Svoga jednorodnoga“, koji će biti otjelovljen u ljudskom liku, živjeti ljudski život i biti, iako sam bezgrješan, na krst razapet da bi svojom nevinom krvlju i mučeničkom smrću izbavio čovječanstvo iz grijeha. Ovdje vidimo prisutnu ideju ne žrtvovanja čovjeka radi Boga, nego se žrtvuje „bog“ radi čovjeka. Od prvih ljudi na Zemlji, pa do dolaska Ibrahima a.s., institucija kurbana je prošla kroz svoje različite faze. Govoreći o Ibrahimu a.s., koji izvršavajući svoje obećanje prema Allahu dž.š. bira najdraže što ima za kurban, bira sina Ismaila a.s. za izvršavanje ovog obećanja: “Pošto je odrastao da može zajedno s ocem raditi i zarađivati, reče mu otac: Sine, vidio sam u snu da te dajem kao kurban, pa razmisli što ćeš na to reći!’ Reče: ‘Oče, čini što ti je naređeno, naći ćeš me, ako Bog da, od onih koji su strpljivi. Obojica su se pokorili Božjoj volji i Njegovoj zapovijedi i Ibrahim a.s. je postavio na zemlju svoga sina na stranu kako bi izvršio svoju obavezu. Mi smo ga zvali: Ibrahime, ti si ispunio Božiju zapovijed koja ti se u snu pokazala. Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine. Ovo je bilo jedno veliko iskušenje. Mi smo mu u zamjenu dali velikog kurbana.“ (Safat, 103-110) Kao što se obredi hadža, klanje kurbana, podizanje Kabe vežu za Ibrahima i Ismaila a.s., tako je i sa učenjem tekbira. Kada se pojavio ovan – kurban od Allaha dž.š. kao zamjena za Ismaila a.s., prisutni melek proučio je tekbir: ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER. Ibrahim a.s. potom prouči: LA ILAHE ILLALLAHU VALLA-HU EKBER. Na kraju Ismail, kao dječak, donosi tekbir i čini zahvalu Allahu dž.š. riječima: ALLAHU EKBER VE LILLAHIL-HAMD. Ovaj tekst meleka, Ibrahima a.s. i Ismaila a.s. naziva se TEKBIR-I TEŠRIK, a glasi: ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER. LA ILAHE ILLALLAHU VALLAHU EKBER. ALLAHU EKBER VE LILLAHIL-HAMD. Ovi ajeti iz sure Safat ukazuju na vjerovanje dviju generacija: generacije koja odlazi, predstavljene u ličnosti Ibrahima a.s., i generacije koja dolazi, predstavljene u ličnosti Ismaila a.s. Obje generacije, odnosno obje ličnosti pokazuju svoju nepokolebljivu privrženost vjerovanju u Allaha dž.š. Žrtvovanje za vjerovanje ne zna za granice, ljubav prema vjerovanju ne zna za nedaće, čežnja za zadovoljstvom Allaha dž.š. ne zna za cijenu. Otac žrtvuje za kurban najdraže što posjeduje, a sin opet daje od sebe najviše što ima – život. Zar može postojati veličanstvenija priča o ljubavi prema Istini, odnosno prema Allahu dž.š.? Zar je onda čudo što je Ibrahim a.s. prozvan HALILULLAH – Božji prijatelj. Kur`anski simbol zamjene kurbana u slučaju Ibrahima a.s. ostao je uzor svim vjernicima koliko treba davati za rad na putu ostvarivanja vjerovanja, koliko treba ulagati na putu stvaranja uvjeta za očuvanje vjerovanja i koliko treba biti nepokolebljiv na putu potvrđivanja svog vjerovanja. Zar se može na nečem drugom više učiti nego što treba učiti na Kur’anu? Zar su nam potrebni drugi uzori i primjeri? Kada čovjek musliman spozna zašto je neki ibadet propisan, to ga motiviše u činjenju tog ibadeta. Stoga su učenjaci pokušali spomenuti mudrosti propisivanja klanja kurbana. U tome je oživljavanje sunneta Ibrahima a.s., a naređeno nam je da slijedimo vjeru Ibrahima a.s. Kazao je Uzvišeni: Poslije smo tebi objavili: ‘Slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu, on nije Allahu druge smatrao ravnim!’ (Nahl, 123) Klanje kurbana je veliki pokazatelj čovjekove spremnosti na žrtvovanje za Allahovu vjeru i njegove pokornosti Uzvišenom Stvoritelju. Na propisanost ovog ibadeta indiciraju argumenti iz primarnih izvora islama, i to Kur’ana, Sunneta i konsenzusa islamskih učenjaka. Što se tiče Kur’ana, na propisanost kurbana ukazuju riječi Uzvišenog: Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji. (El-Kevser, 2) Što se tiče sunneta Muhammeda a.s., on je prepun argumenata koji ukazuju na validnost ovog ibadeta. Dvije su vrste hadisa koji ukazuju na propisanost klanja kurbana: riječi Muhammeda a.s. i njegova praksa. Od Džabira r.a. prenosi se da je kazao: “Prisustvovao sam bajram namazu sa Allahovim Poslanikom, pa kada je završio hutbu, sišao je sa minbera, te mu je doveden ovan kojeg je svojom rukom zaklao govoreći: ‘Bismillahi (u ime Allaha), Allahu ekber (Allah je najveći), ovo je od mene i od onih iz moga ummeta koji nisu zaklali.’” Što se tiče hadisa u govornoj formi vezanih za kurban, njih je izuzetno mnogo. Jedan od njih je hadis Džunduba ibn Sufana r.a. u kojem stoji: “Prisustvovao sam Kurban bajramu sa Poslanikom, pa je vidio meso kurbana koji je zaklan prije završetka namaza, te je kazao: ‘Ko zakolje kurban prije nego što se klanja ili prije nego što klanjamo, neka ponovo zakolje drugi kurban, a oni koji nisu zaklali, neka zakolju sa Bismillom.” (Buhari i Muslim) U klanju kurbana je zahvalnost Allahu na bezbrojnim blagodatima kojima je obasuo čovjeka. Mnogo je blagodati kojima je Uzvišeni Allah obasuo Svoje robove, a jedan od načina iskazivanja zahvalnosti Uzvišenom Allahu je poštovanje Njegovih naredbi. U ovom slučaju poštovanje naredbe biva klanjem kurbana za one koji su u mogućnosti.

PROPIS KLANJA KURBANA

Islamski učenjaci po pitanju propisa klanja kurbana imaju dva stava. Većina islamskih učenjaka smatrala je da je klanje kurbana pritvrđeni sunnet onima koji su u mogućnosti. Preneseno je da su ovog stava bili: Ebu Bekr r.a., Omer r.a., Abdullah ibn Mubarek, Alkame, imam Malik, Šafija, Ahmed, Ebu Jusuf i Muhammed. Da je klanje kurbana obaveza onima koji su u mogućnosti smatrali su: El-Lejs, El-Evza’i, imam Malik u jednoj predaji od njega, imam Ebu Hanife, Zufer, Ebu Jusuf i Muhammed u jednoj predaji od njih. Mnogo je drugih učenjaka koji su iskazali izjave slične ovoj, da je teško kazati da je to vadžib – obaveza, ali da su dokazi toliko jaki da musliman koji je u mogućnosti ne bi trebao izostaviti klanje kurbana. Stav četiri pravne škole i mnogih drugih mudžtehida bio je da je klanje kurbana prioritetnije nego udjeljivanje sadake u protuvrijednosti kurbana. Također, većina učenjaka smatrala je propisanost klanja kurbana za sve kategorije muslimana, bez razlike bili kod kuće ili na putu, za muškarce i za žene i za one koji su na hadžu. Postoji više vrsta kurbana, i to: 1. redovni kurban koji se kolje svake godine; 2. zavjetni kurban, koji se kolje nakon ispunjenja datog zavjeta, kao na primjer: “Zaklat ću kurban ako mi projekt uspije”; nakon što je projekt uspio, dužnost je ispuniti zavjet i zaklati kurban; ova vrsta kurbana mora se u potpunosti podijeliti; 3. kurban po oporuci, što znači ako jedan ili oba roditelja ostave u emanet svojoj djeci ili se u testamentu vakifa spominje da se za njega nakon smrti kolje kurban; ova vrsta kurbana se također u potpunosti dijeli; 4. kurban koji se kolje u sklopu propisa nijjeta hadža, temetu’, kiran (hedjun).

KO SE SMATRA IMUĆNIM ZA KLANJE KURBANA

Ovo je jedno veoma bitno pitanje. Pošto većina učenjaka spominje da je propisano klanje kurbana onima koji su imućni, pitanje koje se samo nameće i koje mnogi postavljaju jeste: Ko se smatra imućnim? Pravnici hanefjske pravne škole uvjetovali su da bi kurban bio obavezan nekoj osobi ona treba da je bogata, tj. da posjeduje nisab zekata koji prelazi preko čovjekovih elementarnih potreba. To su argumentirali hadisom: “Ko ima mogućnost, pa ne zakolje kurban, neka se ne približava našoj musalli (mjestu klanjanja bajram namaza).”

UVJETI ISPRAVNOSTI KURBANA

S obzirom da je klanje kurbana ibadet, za njegovu ispravnost propisani su mnogi uvjeti, koje ćemo spomenuti ukratko kako bi čovjek musliman znao kako postupati prilikom kupovine i nabavke kurbana. Prvi uvjet: Da kurban bude od vrste stoke. Većina islamskih pravnika, među kojima su imami četiri pravne škole, zauzela je jednoglasan stav da je uvjet za ispravnost kurbana da bude od vrste stoke: deva, krava, bravče (sitna stoka obuhvata koze i ovce), a to su argumentirali riječima Uzvišenog Allaha: Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi spominjali Allahovo ime prilikom klanja stoke koju im On daje – kazao je imam Kurtubi u svome Tefsiru, komentirajući riječi stoke: “Stoka su deve, krave, bravčad.” Drugi uvjet: Da dostigne odgovarajuću starosnu dob. Većina učenjaka smatrala je da je uvjet za ispravnost kurbana da je dostigao doba ispadanja sjekutića (ar. sunijj). Na taj način se određuje zrelost (punoljetnost) životinje. Deva treba da je napunila pet godina i ušla u šestu, krava da je napunila dvije godine i ušla u treću, bravče da je napunilo godinu i ušlo u drugu, s tim što je izuzeta ovca gdje je dozvoljeno da se zakolje janje koje je starije od šest mjeseci ako je veliko kao i ovca od godinu dana. To su argumentirali hadisom Džabira r.a. da je Allahov Poslanik kazao: “Ne koljite za kurban osim zrele, punoljetne (ar. mussin) životinje, a ako ne budete u mogućnosti, onda mlado janje.” Treći uvjet: Da kurban bude bez ikakvih tjelesnih nedostataka. Pošto je klanje kurbana ibadet kojim se muslimani približavaju svome Gospodaru, a Gospodar ne prima osim ono što je dobro, u našoj vjeri propisano je da kurban treba biti uhranjen, zdrav i bez ikakvih tjelesnih nedostataka ili mahana koje mogu vidljivo utjecati na pomanjkanje mesa. Osnova ovog uvjeta su riječi Allahovog Miljenika: “Četiri ne zadovoljavaju da budu kurbani: jednooka ili ćorava, čija je ćoravost jasna; bolesna, čija je bolest jasna; hroma ili šepava, čija je hromost ili šepavost jasna; zakržljala, u čijim kostima nema moždine.” Također, ako bi se našle pri kurbanu druge mahane sa istim značenjem, propis bi bio isti. A ako bi se pri kurbanu našla mahana koja je izraženija od spomenutih, to također čini kurban neispravnim. Dakle, ovaj hadis jasno ukazuje na to da ako bi kurban imao pri sebi neku malu mahanu, da to ne smeta zbog riječi Poslanika: “Čija su ćoravost, bolest, hromost i zakržljalost jasni”, što znači da ako mahana nije jasna, to neće smetati. Ako je životinja koja se kolje za kurban bez repa ili joj je otkinut rep, po mišljenju većine učenjaka, takva ne zadovoljava da bude kurban. Kada govorimo o mahanama kurbana, lijepo je spomenuti da je, po mišljenju većine islamskih učenjaka, dozvoljeno da kurban bude kastrirana životinja. Na to ukazuju mnogi hadisi u kojima je spomenuto da je Poslanik klao za kurban dva bijela ovna.

ZA KOLIKO OSOBA VRIJEDI JEDAN KURBAN

Većina islamskih učenjaka smatrala je da je jedna ovca dovoljna za vlasnika i za njegovu obitelj bez razlike koliki broj članova obitelji bio, što su potvrdili mnogim argumentima. Spomenut ćemo jedan, tj. hadis Aiše r.a., u kojem stoji da je Poslanik a.s. zatražio oštar nož, pa kada mu je dala, oborio je ovna i kazao: “Gospodaru, ovo je od Muhammeda i njegove obitelji i od Muhammedovog ummeta”, a zatim ga je zaklao. (Muslim) Što se tiče deve i krave, većina učenjaka smatrala je da je dozvoljeno da u klanju krave i deve sudjeluje sedam osoba. Na to ukazuju mnogi hadisi, a spomenut ćemo samo jedan, odnosno riječi Džabira r.a.: “Zaklali smo u godini u kojoj je bila Hudejbija, zajedno sa Allahovim Poslanikom, devu za sedam i kravu za sedam osoba.” (Muslim) Ovaj pojam udruživanja u klanju deve ili krave odnosi se na udruživanje ljudi iz različitih porodica, a ne iz jedne, kao što je slučaj sa klanjem ovce kada čovjek kolje ovcu za sebe i svoju porodicu. (Ukoliko bi čovjek želio zaklati kravu ili devu za sebe i svoju porodicu, to je dozvoljeno bez razilaženja islamskih učenjaka.)

KOJI JE KURBAN NAJVRJEDNIJI

Pošto je islam savršena i potpuna vjera, postavlja se pitanje: Koji je kurban najvrjedniji? Islamski učenjaci, u želji da dođu do eksplicitnog odgovora, razišli su se po ovom pitanju i zauzeli tri različita stava. Prvi stav, koji je mišljenje većine učenjaka, jeste da je najvrjedniji kurban deva, zatim krava, zatim ovca, zatim koza. Tog stava bili su pravnici šafijske, hanbelijske i bukvalističke pravne škole. To su argumentirali sa više dokaza, a jedan od njih je hadis Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik kazao: “Ko se okupa petkom, kupanjem od džunupluka, zatim ode u džamiju kao da je žrtvovao devu, ko ode u drugom vremenu kao da je žrtvovao kravu, a ko ode u trećem vremenu kao da je žrtvovao rogatog ovna, ko ode u četvrtom vremenu kao da je žrtvovao kokoš, a ko ode u petom vremenu kao da je žrtvovao jaje. Kada izađe imam dođu meleki i slušaju vaz.” (Buharija i Muslim) Malikijska pravna škola smatrala je da je najbolji kurban ovca, zatim krava, potom deva. Svoj stav zasnovali su na činjenici da je Allah poslao ovna kao iskup Ibrahimu a.s. za njegovu pokornost. Također su argumentirali svoj stav i time da je to bila većinska praksa Allahovog Poslanika. Mnogo je vjerodostojnih hadisa u kojima je zabilježeno da je Poslanik klao ovna ili dva za kurban. Hanefjska pravna škola smatra je da je najbolji kurban onaj koji ima najviše mesa i čije je mes

DEFINICIJA KURBANA Mnogo je definicija kurbana koje su islamski pravnici spomenuli u knjigama fikha. Jedna od najpreciznijih definicija kurbana sigurno jeste da je kurban “ime za ono što se kolje od stoke, približavajući se time Uzvišenom Allahu, u danima Kurban bajrama, sa odgovarajućim uvjetima”. Te godine, druge po Hidžri, muslimani su prvi put prisustvovali Muhammedovom a.s. izvršenju ove vjerske obveze, koji se odmah, nakon klanjanja bajram namaza i završene hutbe, vratio kući i zaklao dva kurbana. Prvi je zaklao za sebe i svoju porodicu, a drugi je zaklao za svoj ummet učeći za vrijeme oba klanja: Allahumme inne haza minke ve ilejke, što znači: “Bože, ovo je od Tebe i Tebi”, jer je ispravno smatrao da sve što čovjeku pripada i što čovjek posjeduje, da mu je to Allah dž.š. dao i niko drugi. Ugledajući se na svoj jedini i najveći uzor Muhammeda s.a.v.s., muslimani su odmah počeli primjenjivati ovaj propis koji, po svojoj biti, predstavlja sjećanje na Ibrahima a.s., u zamjenu za njegovu nepokolebljivu spremnost žrtvovanja svoga sina Ismaila a.s. i iskrenu zahvalnost i ljubav prema Allahu dž.š. ŽRTVOVANJE KURBANA DATIRA IZ DALEKE PROŠLOSTI O kurbanu se u Kur’anu ne govori često, ako uzmemo u obzir sam pojam kurban. Međutim, žrtvovanje imetka ili vlastitog života u ime Uzvišenog Allaha teme su koje nalazimo u brojnim ajetima Časne Knjige. Od samog početka postojanja ljudi na Zemlji, odnosno od Adema a.s., ustanovljava se pravilo da se žrtva izražava kroz formu žrtvovanja (klanja) domaćih životinja. U ta drevna vremena stoka je predstavljala imetak od najvećeg značaja i važnosti i sasvim je prirodno da su ljudi za Allahovo zadovoljstvo žrtvovali upravo stoku. Kurban je u prvom stadiju bio poznat pod ovim izrazom kurban. Prvog su ga u praksi primijenili Ademovi a.s. sinovi Kabil i Habil o čemu Kur’an govori: Ispričaj im događaj dvojice Ademovih sinova. Obojica su prinijeli kurban, od jednog je bio primljen, a od drugog nije. Tada onaj reče: ‘Sigurno ću te ubiti.’ Ovaj odgovori: ‘Uzvišeni Bog prima samo od bogobojaznih.’ (Maide, 31) Osnovna mudrost izvršenja vjerske obaveze kurbana jeste približavanje Allahu dž.š., kao što se to i Kur’anom potvrđuje kada god se govori o ovom propisu. Spominje se u nekim predajama da je Idrisu a.s. bilo naređeno da prinosi tri stvari: tamjan, zaklane životinje i grožđe. Uz to je prinosio prve plodove od svega: od mirisnog bilja – ruže, od žitarica – pšenicu, a od voća – grožđe. U Starom zavjetu u Prvoj knjizi Mojsijevoj kaže se za Nuha a.s. da je prinosio žrtvu Bogu “od svake čiste stoke i od svijeh ptica čistijeh…” Inače, Stari zavjet obiluje zapovijedima o prinošenju žrtava. Treća knjiga Mojsijeva sadrži posebna poglavlja o žrtvama naslovljena kao: “Zakon o žrtvama paljenicama”, “Zakon o žrtvama za grijeh”, “Zakon o žrtvama zahvalnim”, “Zakon o žrtvama jestivim”, “Zakon o žrtvama za prijestup”… Pored stoke i ljetine, Jevreji su u početku prinosili i ljudske žrtve. U Drugoj knjizi o carevima spominje se da je car Ahaz kao žrtvu prinio svoga sina. Kasnije se ova žrtva preinačila u žrtvovanje jednog dijela tijela te je tako obrezivanje (sunećenje) ostalo kao zamjena za ljudsku žrtvu. Sa kršćanstvom ideja žrtve dobiva nagli preobražaj. Obznanjuje se da je Bog beskrajno Blag i Milostiv, ali i Pravedan. On ne traži žrtvu za iskupljenje pojedinačno od svakog čovjeka, On traži žrtvu za iskupljenje čitavog čovječanstva. Svaki čovjek je u biti grješan jer se rađa sa grijehom praoca Adama. Da bi se svijet očistio, po kršćanstvu, bilo je potrebno da Bog pošalje „sina Svoga jednorodnoga“, koji će biti otjelovljen u ljudskom liku, živjeti ljudski život i biti, iako sam bezgrješan, na krst razapet da bi svojom nevinom krvlju i mučeničkom smrću izbavio čovječanstvo iz grijeha. Ovdje vidimo prisutnu ideju ne žrtvovanja čovjeka radi Boga, nego se žrtvuje „bog“ radi čovjeka. Od prvih ljudi na Zemlji, pa do dolaska Ibrahima a.s., institucija kurbana je prošla kroz svoje različite faze. Govoreći o Ibrahimu a.s., koji izvršavajući svoje obećanje prema Allahu dž.š. bira najdraže što ima za kurban, bira sina Ismaila a.s. za izvršavanje ovog obećanja: “Pošto je odrastao da može zajedno s ocem raditi i zarađivati, reče mu otac: Sine, vidio sam u snu da te dajem kao kurban, pa razmisli što ćeš na to reći!’ Reče: ‘Oče, čini što ti je naređeno, naći ćeš me, ako Bog da, od onih koji su strpljivi. Obojica su se pokorili Božjoj volji i Njegovoj zapovijedi i Ibrahim a.s. je postavio na zemlju svoga sina na stranu kako bi izvršio svoju obavezu. Mi smo ga zvali: Ibrahime, ti si ispunio Božiju zapovijed koja ti se u snu pokazala. Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine. Ovo je bilo jedno veliko iskušenje. Mi smo mu u zamjenu dali velikog kurbana.“ (Safat, 103-110) Kao što se obredi hadža, klanje kurbana, podizanje Kabe vežu za Ibrahima i Ismaila a.s., tako je i sa učenjem tekbira. Kada se pojavio ovan – kurban od Allaha dž.š. kao zamjena za Ismaila a.s., prisutni melek proučio je tekbir: ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER. Ibrahim a.s. potom prouči: LA ILAHE ILLALLAHU VALLA-HU EKBER. Na kraju Ismail, kao dječak, donosi tekbir i čini zahvalu Allahu dž.š. riječima: ALLAHU EKBER VE LILLAHIL-HAMD. Ovaj tekst meleka, Ibrahima a.s. i Ismaila a.s. naziva se TEKBIR-I TEŠRIK, a glasi: ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER. LA ILAHE ILLALLAHU VALLAHU EKBER. ALLAHU EKBER VE LILLAHIL-HAMD. Ovi ajeti iz sure Safat ukazuju na vjerovanje dviju generacija: generacije koja odlazi, predstavljene u ličnosti Ibrahima a.s., i generacije koja dolazi, predstavljene u ličnosti Ismaila a.s. Obje generacije, odnosno obje ličnosti pokazuju svoju nepokolebljivu privrženost vjerovanju u Allaha dž.š. Žrtvovanje za vjerovanje ne zna za granice, ljubav prema vjerovanju ne zna za nedaće, čežnja za zadovoljstvom Allaha dž.š. ne zna za cijenu. Otac žrtvuje za kurban najdraže što posjeduje, a sin opet daje od sebe najviše što ima – život. Zar može postojati veličanstvenija priča o ljubavi prema Istini, odnosno prema Allahu dž.š.? Zar je onda čudo što je Ibrahim a.s. prozvan HALILULLAH – Božji prijatelj. Kur`anski simbol zamjene kurbana u slučaju Ibrahima a.s. ostao je uzor svim vjernicima koliko treba davati za rad na putu ostvarivanja vjerovanja, koliko treba ulagati na putu stvaranja uvjeta za očuvanje vjerovanja i koliko treba biti nepokolebljiv na putu potvrđivanja svog vjerovanja. Zar se može na nečem drugom više učiti nego što treba učiti na Kur’anu? Zar su nam potrebni drugi uzori i primjeri? Kada čovjek musliman spozna zašto je neki ibadet propisan, to ga motiviše u činjenju tog ibadeta. Stoga su učenjaci pokušali spomenuti mudrosti propisivanja klanja kurbana. U tome je oživljavanje sunneta Ibrahima a.s., a naređeno nam je da slijedimo vjeru Ibrahima a.s. Kazao je Uzvišeni: Poslije smo tebi objavili: ‘Slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu, on nije Allahu druge smatrao ravnim!’ (Nahl, 123) Klanje kurbana je veliki pokazatelj čovjekove spremnosti na žrtvovanje za Allahovu vjeru i njegove pokornosti Uzvišenom Stvoritelju. Na propisanost ovog ibadeta indiciraju argumenti iz primarnih izvora islama, i to Kur’ana, Sunneta i konsenzusa islamskih učenjaka. Što se tiče Kur’ana, na propisanost kurbana ukazuju riječi Uzvišenog: Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji. (El-Kevser, 2) Što se tiče sunneta Muhammeda a.s., on je prepun argumenata koji ukazuju na validnost ovog ibadeta. Dvije su vrste hadisa koji ukazuju na propisanost klanja kurbana: riječi Muhammeda a.s. i njegova praksa. Od Džabira r.a. prenosi se da je kazao: “Prisustvovao sam bajram namazu sa Allahovim Poslanikom, pa kada je završio hutbu, sišao je sa minbera, te mu je doveden ovan kojeg je svojom rukom zaklao govoreći: ‘Bismillahi (u ime Allaha), Allahu ekber (Allah je najveći), ovo je od mene i od onih iz moga ummeta koji nisu zaklali.’” Što se tiče hadisa u govornoj formi vezanih za kurban, njih je izuzetno mnogo. Jedan od njih je hadis Džunduba ibn Sufana r.a. u kojem stoji: “Prisustvovao sam Kurban bajramu sa Poslanikom, pa je vidio meso kurbana koji je zaklan prije završetka namaza, te je kazao: ‘Ko zakolje kurban prije nego što se klanja ili prije nego što klanjamo, neka ponovo zakolje drugi kurban, a oni koji nisu zaklali, neka zakolju sa Bismillom.” (Buhari i Muslim) U klanju kurbana je zahvalnost Allahu na bezbrojnim blagodatima kojima je obasuo čovjeka. Mnogo je blagodati kojima je Uzvišeni Allah obasuo Svoje robove, a jedan od načina iskazivanja zahvalnosti Uzvišenom Allahu je poštovanje Njegovih naredbi. U ovom slučaju poštovanje naredbe biva klanjem kurbana za one koji su u mogućnosti. PROPIS KLANJA KURBANA Islamski učenjaci po pitanju propisa klanja kurbana imaju dva stava. Većina islamskih učenjaka smatrala je da je klanje kurbana pritvrđeni sunnet onima koji su u mogućnosti. Preneseno je da su ovog stava bili: Ebu Bekr r.a., Omer r.a., Abdullah ibn Mubarek, Alkame, imam Malik, Šafija, Ahmed, Ebu Jusuf i Muhammed. Da je klanje kurbana obaveza onima koji su u mogućnosti smatrali su: El-Lejs, El-Evza’i, imam Malik u jednoj predaji od njega, imam Ebu Hanife, Zufer, Ebu Jusuf i Muhammed u jednoj predaji od njih. Mnogo je drugih učenjaka koji su iskazali izjave slične ovoj, da je teško kazati da je to vadžib – obaveza, ali da su dokazi toliko jaki da musliman koji je u mogućnosti ne bi trebao izostaviti klanje kurbana. Stav četiri pravne škole i mnogih drugih mudžtehida bio je da je klanje kurbana prioritetnije nego udjeljivanje sadake u protuvrijednosti kurbana. Također, većina učenjaka smatrala je propisanost klanja kurbana za sve kategorije muslimana, bez razlike bili kod kuće ili na putu, za muškarce i za žene i za one koji su na hadžu. Postoji više vrsta kurbana, i to: 1. redovni kurban koji se kolje svake godine; 2. zavjetni kurban, koji se kolje nakon ispunjenja datog zavjeta, kao na primjer: “Zaklat ću kurban ako mi projekt uspije”; nakon što je projekt uspio, dužnost je ispuniti zavjet i zaklati kurban; ova vrsta kurbana mora se u potpunosti podijeliti; 3. kurban po oporuci, što znači ako jedan ili oba roditelja ostave u emanet svojoj djeci ili se u testamentu vakifa spominje da se za njega nakon smrti kolje kurban; ova vrsta kurbana se također u potpunosti dijeli; 4. kurban koji se kolje u sklopu propisa nijjeta hadža, temetu’, kiran (hedjun). KO SE SMATRA IMUĆNIM ZA KLANJE KURBANA Ovo je jedno veoma bitno pitanje. Pošto većina učenjaka spominje da je propisano klanje kurbana onima koji su imućni, pitanje koje se samo nameće i koje mnogi postavljaju jeste: Ko se smatra imućnim? Pravnici hanefjske pravne škole uvjetovali su da bi kurban bio obavezan nekoj osobi ona treba da je bogata, tj. da posjeduje nisab zekata koji prelazi preko čovjekovih elementarnih potreba. To su argumentirali hadisom: “Ko ima mogućnost, pa ne zakolje kurban, neka se ne približava našoj musalli (mjestu klanjanja bajram namaza).” UVJETI ISPRAVNOSTI KURBANA S obzirom da je klanje kurbana ibadet, za njegovu ispravnost propisani su mnogi uvjeti, koje ćemo spomenuti ukratko kako bi čovjek musliman znao kako postupati prilikom kupovine i nabavke kurbana. Prvi uvjet: Da kurban bude od vrste stoke. Većina islamskih pravnika, među kojima su imami četiri pravne škole, zauzela je jednoglasan stav da je uvjet za ispravnost kurbana da bude od vrste stoke: deva, krava, bravče (sitna stoka obuhvata koze i ovce), a to su argumentirali riječima Uzvišenog Allaha: Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi spominjali Allahovo ime prilikom klanja stoke koju im On daje – kazao je imam Kurtubi u svome Tefsiru, komentirajući riječi stoke: “Stoka su deve, krave, bravčad.” Drugi uvjet: Da dostigne odgovarajuću starosnu dob. Većina učenjaka smatrala je da je uvjet za ispravnost kurbana da je dostigao doba ispadanja sjekutića (ar. sunijj). Na taj način se određuje zrelost (punoljetnost) životinje. Deva treba da je napunila pet godina i ušla u šestu, krava da je napunila dvije godine i ušla u treću, bravče da je napunilo godinu i ušlo u drugu, s tim što je izuzeta ovca gdje je dozvoljeno da se zakolje janje koje je starije od šest mjeseci ako je veliko kao i ovca od godinu dana. To su argumentirali hadisom Džabira r.a. da je Allahov Poslanik kazao: “Ne koljite za kurban osim zrele, punoljetne (ar. mussin) životinje, a ako ne budete u mogućnosti, onda mlado janje.” Treći uvjet: Da kurban bude bez ikakvih tjelesnih nedostataka. Pošto je klanje kurbana ibadet kojim se muslimani približavaju svome Gospodaru, a Gospodar ne prima osim ono što je dobro, u našoj vjeri propisano je da kurban treba biti uhranjen, zdrav i bez ikakvih tjelesnih nedostataka ili mahana koje mogu vidljivo utjecati na pomanjkanje mesa. Osnova ovog uvjeta su riječi Allahovog Miljenika: “Četiri ne zadovoljavaju da budu kurbani: jednooka ili ćorava, čija je ćoravost jasna; bolesna, čija je bolest jasna; hroma ili šepava, čija je hromost ili šepavost jasna; zakržljala, u čijim kostima nema moždine.” Također, ako bi se našle pri kurbanu druge mahane sa istim značenjem, propis bi bio isti. A ako bi se pri kurbanu našla mahana koja je izraženija od spomenutih, to također čini kurban neispravnim. Dakle, ovaj hadis jasno ukazuje na to da ako bi kurban imao pri sebi neku malu mahanu, da to ne smeta zbog riječi Poslanika: “Čija su ćoravost, bolest, hromost i zakržljalost jasni”, što znači da ako mahana nije jasna, to neće smetati. Ako je životinja koja se kolje za kurban bez repa ili joj je otkinut rep, po mišljenju većine učenjaka, takva ne zadovoljava da bude kurban. Kada govorimo o mahanama kurbana, lijepo je spomenuti da je, po mišljenju većine islamskih učenjaka, dozvoljeno da kurban bude kastrirana životinja. Na to ukazuju mnogi hadisi u kojima je spomenuto da je Poslanik klao za kurban dva bijela ovna. ZA KOLIKO OSOBA VRIJEDI JEDAN KURBAN Većina islamskih učenjaka smatrala je da je jedna ovca dovoljna za vlasnika i za njegovu obitelj bez razlike koliki broj članova obitelji bio, što su potvrdili mnogim argumentima. Spomenut ćemo jedan, tj. hadis Aiše r.a., u kojem stoji da je Poslanik a.s. zatražio oštar nož, pa kada mu je dala, oborio je ovna i kazao: “Gospodaru, ovo je od Muhammeda i njegove obitelji i od Muhammedovog ummeta”, a zatim ga je zaklao. (Muslim) Što se tiče deve i krave, većina učenjaka smatrala je da je dozvoljeno da u klanju krave i deve sudjeluje sedam osoba. Na to ukazuju mnogi hadisi, a spomenut ćemo samo jedan, odnosno riječi Džabira r.a.: “Zaklali smo u godini u kojoj je bila Hudejbija, zajedno sa Allahovim Poslanikom, devu za sedam i kravu za sedam osoba.” (Muslim) Ovaj pojam udruživanja u klanju deve ili krave odnosi se na udruživanje ljudi iz različitih porodica, a ne iz jedne, kao što je slučaj sa klanjem ovce kada čovjek kolje ovcu za sebe i svoju porodicu. (Ukoliko bi čovjek želio zaklati kravu ili devu za sebe i svoju porodicu, to je dozvoljeno bez razilaženja islamskih učenjaka.) KOJI JE KURBAN NAJVRJEDNIJI Pošto je islam savršena i potpuna vjera, postavlja se pitanje: Koji je kurban najvrjedniji? Islamski učenjaci, u želji da dođu do eksplicitnog odgovora, razišli su se po ovom pitanju i zauzeli tri različita stava. Prvi stav, koji je mišljenje većine učenjaka, jeste da je najvrjedniji kurban deva, zatim krava, zatim ovca, zatim koza. Tog stava bili su pravnici šafijske, hanbelijske i bukvalističke pravne škole. To su argumentirali sa više dokaza, a jedan od njih je hadis Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik kazao: “Ko se okupa petkom, kupanjem od džunupluka, zatim ode u džamiju kao da je žrtvovao devu, ko ode u drugom vremenu kao da je žrtvovao kravu, a ko ode u trećem vremenu kao da je žrtvovao rogatog ovna, ko ode u četvrtom vremenu kao da je žrtvovao kokoš, a ko ode u petom vremenu kao da je žrtvovao jaje. Kada izađe imam dođu meleki i slušaju vaz.” (Buharija i Muslim) Malikijska pravna škola smatrala je da je najbolji kurban ovca, zatim krava, potom deva. Svoj stav zasnovali su na činjenici da je Allah poslao ovna kao iskup Ibrahimu a.s. za njegovu pokornost. Također su argumentirali svoj stav i time da je to bila većinska praksa Allahovog Poslanika. Mnogo je vjerodostojnih hadisa u kojima je zabilježeno da je Poslanik klao ovna ili dva za kurban. Hanefjska pravna škola smatra je da je najbolji kurban onaj koji ima najviše mesa i čije je meso najkvalitetnije, potvrđujući to riječima Poslanika: “Najdraži kurban Uzvišenom Allahu jeste onaj koji je najvrjedniji i onaj koji je najdeblji.” Što se tiče uhranjivanja kurbana, većina islamskih učenjaka smatrala je pohvalnim uhranjivanje kurbana, jer je praksa Allahovog Poslanika bila da kolje za kurban dva debela, bijela, kastrirana ovna. Kada je u pitanju boja kurbana, veliki broj učenjaka spomenuo je da je najvrjedniji kurban bijele boje, zato što je spomenuto u više hadisa da je Poslanik klao bijele ovnove za kurban. Međutim, treba napomenuti da učenjaci nisu smatrali pokuđenom niti jednu drugu boju, ali su govorili o tome koja je boja najvrjednija. SPAJANJE KURBANA I AKIKE Većina islamskih pravnika smatrala je da nije dozvoljeno spojiti kurban i akiku koljući jedan kurban, sa namjerom da time oduži i kurban i akiku, jer svaka od spomenutih stvari je zaseban ibadet, za svaku od njih je propisano puštanje krvi i ne može se jednim klanjem odužiti za dva zasebna ibadeta. KAKO SE VRŠI PODJELA KURBANSKOG MESA Većina islamskih učenjaka preporučila je da se meso kurbana podijeli u tri trećine: jedna da se ostavi sebi, jedna za prijatelje, susjede, poznanike i jedna za siromahe. Ako bi čovjek podijelio meso kurbana na neki drugi način, ne bi napravio nikakav prekršaj. U podjeli mesa trebalo bi imati na umu da je većina učenjaka smatrala pohvalnim da čovjek pojede nešto od kurbanskog mesa, s druge strane većina islamskih učenjaka nije dozvoljavala da se proda bilo koji dio kubana. Molim Uzvišenog da nam ime bude Ibadat prema Njemu, a prezime Njegovo zadovoljstvo, a srca svakim implusom pulsiraju Tekbir-i tešrik. Amiin!

o najkvalitetnije, potvrđujući to riječima Poslanika: “Najdraži kurban Uzvišenom Allahu jeste onaj koji je najvrjedniji i onaj koji je najdeblji.” Što se tiče uhranjivanja kurbana, većina islamskih učenjaka smatrala je pohvalnim uhranjivanje kurbana, jer je praksa Allahovog Poslanika bila da kolje za kurban dva debela, bijela, kastrirana ovna. Kada je u pitanju boja kurbana, veliki broj učenjaka spomenuo je da je najvrjedniji kurban bijele boje, zato što je spomenuto u više hadisa da je Poslanik klao bijele ovnove za kurban. Međutim, treba napomenuti da učenjaci nisu smatrali pokuđenom niti jednu drugu boju, ali su govorili o tome koja je boja najvrjednija.

SPAJANJE KURBANA I AKIKE

Većina islamskih pravnika smatrala je da nije dozvoljeno spojiti kurban i akiku koljući jedan kurban, sa namjerom da time oduži i kurban i akiku, jer svaka od spomenutih stvari je zaseban ibadet, za svaku od njih je propisano puštanje krvi i ne može se jednim klanjem odužiti za dva zasebna ibadeta. KAKO SE VRŠI PODJELA KURBANSKOG MESA Većina islamskih učenjaka preporučila je da se meso kurbana podijeli u tri trećine: jedna da se ostavi sebi, jedna za prijatelje, susjede, poznanike i jedna za siromahe. Ako bi čovjek podijelio meso kurbana na neki drugi način, ne bi napravio nikakav prekršaj. U podjeli mesa trebalo bi imati na umu da je većina učenjaka smatrala pohvalnim da čovjek pojede nešto od kurbanskog mesa, s druge strane većina islamskih učenjaka nije dozvoljavala da se proda bilo koji dio kubana. Molim Uzvišenog da nam ime bude Ibadat prema Njemu, a prezime Njegovo zadovoljstvo, a srca svakim implusom pulsiraju Tekbir-i tešrik. Amiin!