Imam Ibnul-Kajjim kaže: „Čo vjeku je naređeno da se licem okrene prema Kibli, Allaho vom Svetom hramu, a da se prema Allahu Uzvišenom okrene svojim srcem, kako bi se očistilo od zaborava na Njega. Zatim, on će pred Allahom stati ponizno i skru šeno, poput siromaha koji traži sa milost od svog vlasnika, i predati Mu se uz potpunu pokornost, po- gnute glave, skrušenog srca, spu- štenog pogleda. Srce se ne smije ni za tren okretati od Allaha, ni desno ni lijevo, već će čovjek svim svojim srcem biti okrenut Njemu. Potpuno će Mu se posvetiti, a zatim donijeti tekbir veličajući Allaha, a njegovo će se srce potpuno poklopiti sa je- zikom u tom veličanju. Srce će po- tvrditi istinitost ovog izgovorenog tekbira tako što u njemu neće ništa biti veće od Uzvišenog Allaha, što bi mu skrenulo pažnju od Njega. Činjenica da se u srcu nalazi nešto što mu skreće pažnju od Allaha do- voljan je dokaz da je to nešto kod njega veće od Allaha, jer kada mu nešto odvrati pažnju od Allaha, to što mu je odvratilo pažnju važni- je mu je od Allaha. U tom slučaju njegovo izgovaranje riječi: Allahu ekber – Allah je najveći, biva jezikom bez srca, jer je srce posvećeno ne- čemu mimo Allaha i to veliča. Kada se srce poklopi sa jezikom u tekbi- ru, onda odbacuje ogrtač oholo- sti koji je suprotan istinskom ro- bovanju i ne okreće se ka nečemu drugom mimo Allaha, zato što je Allah kod njega i u njegovom srcu veći od svega drugog. Ispunjava- nje prava tekbira i poštovanje nje gove duhovne strane štite čovjeka od te dvije velike mahane koje spa daju u najveće zastore između čo vjeka i Allaha Uzvišenog.“ [Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Esrarus-salah, 9] „Tako je Allah tekbir učinio vra tima za ulazak u namaz, a preda vanje selama vratima za izlazak. U tome se krije zadivljujuća mudrost koju razumije onaj ko razmišlja o Allahu, stalno promišlja o ljepota ma ove veličanstvene vjere i čija misao nastoji derivirati njene mu drosti, tajne i divote. Takav čovjek je napustio svijet običaja i nije se zadovoljio samo formama sve dok nije saznao šta to hrani duše. Uzvi šeni Allah nije ništa propisao uza lud, lišeno vrhunske mudrosti. Na protiv, u nutrini onoga što je pro pisao i naredio nalaze se mudro sti i tajne koje fasciniraju umove i čime onaj koji promišlja o tome dokazuje Onog Ko stoji iza toga, zbog čega srce pada ničice poni zno i predano. Zato kažemo, a od Allaha dolazi uspjeh: Pošto se kla njač oslobodio stvari koje ga oku piraju, prekinuo sve veze, očistio se, uzeo svoj ukras i pripremio se za ulazak kod Allaha i razgovor sa Njim, propisano mu je da uđe kao što robovi ulaze kod kraljeva. Tako će ući uz veličanje, zašta mu je pro pisan izraz koji na najelokventniji način ukazuje na ovo značenje, a to su riječi: Allahu ekber – Allah je najveći. Ovaj izraz sadrži veličanje i) صيصختلا) specificiranje ,)ميظعتلا) uopćavanje (قالطإلا (spram genitiva koji je izostavljen, a prije kojeg bi se nalazila čestica od što ne sadrži nijedan drugi izraz. Zato je isprav- no da ga nijedan dugi izraz ne može zamijeniti na njegovom mje- stu, niti ispuniti njegovo značenje, niti se počinje namaz osim njime, kao što je to stav učenjaka Medine i Ehlis-Sunneta. Tako je Allah učinio ovaj izraz i svijest o njegovom zna- čenju i cilju vratima namaza kroz koja ulazi rob kod svog Gospoda- ra. Kada čovjek u srcu probudi osje- ćaj da je Allah veći od svega što mu može pasti na pamet, tada ga je stid od Njega da svoje srce u na- mazu zabavi nečim mimo Njega, jer tada neće ispoštovati značenje riječi Allah je najveći, niti će ispu- niti njihovo pravo, niti će u kuću ući kroz njena vrata, već će mu ta vrata biti zatvorena, a postoji kon- senzus Selefa, prvih generacija, na tome da će čovjek biti nagrađen od namaza samo za ono što je ra- zumio i u čemu mu je srce bilo pri- sutno. Kako je samo lijepo ono što je rekao Ebul-Feredž ibnul-Dževzi u nekim svojim vazovima [E-Mudhiš, 454]: Prisutnost srca je prvi stepen u namazu, pa kada dođeš do njega prelaziš u prostranstvo značenja. Kada nastaviš put odatle dolaziš do vrata munadžata. Tako je prvo ugošćavanje gosta budnosti otkla njanje zastora sa srčanog oka, jer kako će se nadati ulasku u Mekku onaj ko nije izašao u pustinju. Ako šalješ srce u svaku dolinu možda će ti namaz doći iznenada, a tvoje srce nije prisutno kod tebe, pa ga ti poč neš tražiti, ali na njega ne naiđeš. Tada u namaz ulaziš bez srca. Poen ta je u tome da je veoma ružno da rob jezikom kaže Allah je najveći, a srce mu ispunjeno nečim drugim. Allah je kibla njegovog srca u na mazu, a on možda uopće nije prisu tan pred Njim u namazu. Kada bi is poštovao pravo riječi Allah je najve ći i ušao u kuću na njena vrata, bio bi obasut raznovrsnim poklonima i dobrima.“ [Ibnul-Kajjim, Beda’i’ul feva’id, 2/696] Kaže šejh Abdurrezzak el-Bedr: „Tekbir je veličanje Uzvišenog Gos podara i vjerovanje da nema ništa veće i veličanstvenije od Njega. Pred Njegovim veličanstvom sve veliko postaje malo i On je Taj pred Kim se povijaju vratovi i pred Kim su ponizni silnici, Kome se lica predaju i Kome se sve pokorava. Njemu su podčinjena stvorenja i pred Njegovim veličanstvom, veli činom, uzvišenošću i moći sve stva ri su ponizne, Njemu se pokoravaju i pred Njim nestaju. Sva stvorenja su podčinjena Njegovoj vlasti. (…) Ovdje ima jedna stvar na koju treba obratiti pažnju i koja se ne smije za- nemariti, a to je da kada musliman vjeruje da je Uzvišeni i Slavljeni Allah veći od svega i da je sve, ma koliko veliko bilo, malo u odnosu na Njegovu veličinu i veličanstvo, onda kroz to zasigurno spoznaje da su veličina Gospodara, Njego vo veličanstvo, uzvišenost, ljepota i ostale osobine i atributi nešto što umovi ne mogu obuhvatiti, razmi šljanja predstaviti i oči i misli do kučiti. Allah je Najveličanstveniji i On je veličanstveniji od toga. Šta više, umovi i shvatanja su nemoćni da dokuče mnoga Allahova stvore nja, pa kako je tek sa Gospodarom Uzvišenim? (…) Neka musliman raz misli o veličini neba u odnosu na Zemlju, veličinu Kursijja u odno su na nebo i veličini Arša u odno su na Kursijj. Umovi su nemoćni da dokuče potpunost ovih stvari i prodru u njihovu suštinu i kakvo ću, iako su to stvorenja. Kakav je onda slučaj sa Uzvišenim Stvorite ljem Koji je veći i veličanstveniji od toga da umovi spoznaju suštinu Njegovih svojstava, ili da shvatanja dokuče Njegovu veličinu i veličan stvo. Zato je u Sunnetu došla zabra na razmišljanja o Allahu, jer misli i umovi ne mogu dokučiti suštinu Njegovih svojstava, jer je Allah veći od svega. Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: ‘Razmišljajte o Allahovim blagodatima, a nemojte razmišlja- ti o Allahu.’ [Bilježi ga el-Lalika’i u Šerhul-i’tikad, 3/525, Ebuš-Šejh u djelu El-Azameh, 2/210] Razmi- šljanje koje je ovdje naređeno je, kao što to objašnjava Ibnul-Kajjim [Ibnul-Kajjim, Miftahu daris-se’ade, 181], dovođenje dvije spoznaje u srce kako bi iz njih proistekla treća spoznaja. Ovo postaje jasno uz pri mjer: Kada muslim srcem spozna veličinu ovih stvorenja: nebesa, Ze mlje, Kursijja, Arša i tome slično, a zatim spozna svoju nemoć da do kuči i obuhvati ove stvari, time do lazi do treće spoznaje, a to je veli čanstvo i veličina Stvoritelja ovih stvari i nemoći umova da dokuče i obuhvate Njegova svojstva i atri bute, Slavljen neka je i Uzvišen. Uzvišeni Kaže: „I reci: ‘Hvaljen Allah koji Sebi nije uzeo djeteta, i koji u vla sti nema ortaka, i kome ne treba za štitnik od nemoći – i istinski Ga ve ličaj!’ (El-Isra’, 111) Allah je uistinu Najveći, Njemu pripada sva hvala i neka je Slavljen i ujutru i navečer.“  (Abdurrezzak el-Bedr, Fikhul-ed’ijjeti)

Glas islama, 229, R: Prijevodi, Preveo: Ersan Grahovac