Vehbija Hodžić (1916-1977)

Dana 10. februara navršava se 38 godina od kako je na Ahiret preselio Vehbija Hodžić, jedan od najistaknutijih i najplodnijih bošnjačkih pisaca, prevodilac i neumorni radnik na polju islamske prosvjete. Bio je jedan od najvrjednijih saradnika islamskih listova i publikacija.

Rođen je 7. januara 1916. godine u selu Ču[1]kote, Donja Pešter, u ilmijskoj porodici. U svakoj generaciji u ovoj porodici bio je po jedan do dvojice hodža. Pradjed Alija bio je imam, djed i otac su bili hodže. Otac mula Selman – Mane bio je predsjednik Općine Delimeđe od 1912. do 1932. Nakon toga je do svoje smrti, 1951. godine, bio imam u Koniču i Melajama. Vehbi-efendija je osnovnu školu privatno završio zbog toga što u selu nije postojala. Go[1]dine 1928. dovodi ga otac u Skoplje gdje ga upisuje u Veliku medresu koju završava 1936. god. Po završetku medrese upisuje se na Prani fakultet u Beogradu.

Nakon što je saznao za otvaranje Više šerijatsko-teološke škole u Sarajevu, Vehbija prelazi na ovaj naš najveći vjerski zavod. Još kao srednjoškolac bavi se pisanjem i objavljuje svoje prve radove u Islamskom glasniku, Islamskom svijetu, Narodnoj pravdi, Gajretu, Glasniku, Takvimu i dr. Sarađivao je sa brojnim listovima i edicijama, uglavnom muslimanskim. Da je bilo većeg razumijevanja štampani književni rad Vehbije Hodžića bio bi mnogo obimniji i raznovrsniji. I pored toga što je često nailazio na nerazumijevanje odgovor[1]nih i odugovlačenje sa štampanjem njegovih radova, to ga nije demoralisalo.

Iza njega je ostalo toliko završenih ili započetih radova da bi kvantitetom iznosilo više od svega objavljenog u to vrijeme. Za života su mu štampane knjige Temelji islama i Mevlud. Njegovo životno djelo Islam u svjetlu nauke i filozofije ugledalo je svjetlost dana tek 2010. godine u ediciji Izdavačke kuće El-Kelimeh. To je zaista veliko djelo sa blizu 1.500 strana u rukopisu. Djelo se sastoji iz tri oblasti: akaid, praktične dužnosti islamskog vjerovanja (ibadet) i nauka o moralu (ahlak). Godine 1975. izašao je iz štampe Mevlud, spjev sa kojim je Vehbi-efendija učestvovao na konkursu Vrhovnog islamskog starješinstva i dobio drugu nagradu. U rukopisu mu stoji djelo Problem dobra i zla sa 95 poglavlja i 517 stranica, kao i Islam i nauka ili Kulturna historija muslimana sa oko 550 stranica.

Vehbi-efendija je dobrim dijelom sastavio i Tematiku hadisa držeći se Muslimove zbirke hadisa. Dovršio je djelo Tematika Kur’ana – iz- bor ajeta po temama. Ovo bi djelo dobrodošlo svim va’izima, imamima, učenicima medresa i svima koji se interesuju za sadržaj Kur’ana a.š. Veoma je obiman prevodilački rad Vehbije Hodžića. Pored originalnih radova, rahmetlija je prevodio kako sa evropskih (sa njemačkog, francuskog, engleskog) tako isa istočnih (arap[1]skog i turskog) jezika. Preveo je djelo Apologija islama od italijanske orijentalistice Laure Valje[1]ri. Ovaj izuzetan prijevod trebao je biti štam[1]pan u biblioteci Glasnika, što se, nažalost, nika[1]da nije realizovalo.

Vehbi-efendija je preveo i veliki Kamus Mehmeda Fuada, tursko-arapsko-francuskopersijski rječnik koji ima 544 stranice. Napisao je i Tursko-srpsko-hrvatski rječnik, pripremao je i Paralelni srpsko-hrvatsko-nemačko-francuskoitalijansko-persijsko-arapsko-turski rječnik sa 8.000 najpotrebnijih riječi. Ovaj neumorni poliglota je preveo djelo Islam – religija čovječanstva sa engleskog Islam – religija za sve isvakoga. Vehbi-ef. Hodžić jepisao i lijepu književnost. Pisao je pjesme, pripovijetke, kao i dvije drame. Rukopis jedne od dvije drame je nestao, a drugi, pod nazivom Žalosna svadba, uspješno se izvodi u Narodnom pozorištu Novog Pazara sa ogromnim interesovanjem građana. Malo je poznato da je Vehbi-ef. Hodžić bio vrijedan sakupljač narodnih umotvorina. Rado je svoje radove poklanjao onima koji su bili za[1]interesovani za određenu tematiku, jer je bio mišljenja da nije važno autorstvo, već da rad zaživi ulaskom u narod. Radio je za dobrobit zajednice jer je znao da u ime Allaha neće biti uzaludno, a Kur’an mu garantuje riječima: „A dobro koje za sebe unaprijed date naći ćete kod Allaha da je još bolje is nagradom većom.“ (El-Muzzemmil, 20)

Zaslugom ovog izuzetnog čovjeka, u No-vom Pazaru je 1971. godine osnovana Islam- ska biblioteka koju je sam vodio. Uspio je da ostvari ideju o sakupljanju knjiga od onih koji su ih željeli pokloniti te je svakodnevno upot[1]punjavao fond. Dok je on vodio ovu islamsku ustanovu (biblioteku), ona je doživjela apsolut[1]ni procvat i sijala punim sjajem. Na njegovu inicijativu bio je formiran Fond za stipendiranje učenika medresa i islamskih fakulteta.

Držao je i tečaj arapskoj jezika sa jednom grupom imama. Njegova kuća je uvijek bila otvorena za studente koji su tražili znanje. Nikad nije naplaćivao svoj rad. Mrzio je javašluk, gubljenje dragocjenog vremena u dokolici, jer je znao da je to grijeh i da će kod Allaha biti odgovoran svako ko svoje vrijeme traći, kako to stoji u hadisu: „Najtežu kaznu na Sudnjem danu imat će onaj koji je besposlen sjedio…“ Znao je da sve ono što radi za dobro zajednice, u ime Allaha, neće biti uzaludno. Bio je postojan, nepokolebljiv, ponosan, istrajan i dostojanstven.

Dana 11. februara 1977. god. od kuće do mezarja, putem dugim nekoliko kilometara do Gazilara, tabut je nošen iznad glava – na način kako se nose samo veliki alimi. Mnogi su to prvi put vidjeli, ali je svima kojisu u tišinistajali sa strane bilo jasno da se radi o vrlo zaslužnom i izuzetnom čovjeku. I to je tačno. Bio je zaljubljenik u Džennet i neumorni radnik za Ahiret. Njegova kreativna snaga i stvaralačka aktivnost mogla se mjeriti uraganom i zato na nje- govom mezaru stoji nišan u obliku knjige na kojem piše njegov moto i poruka svima: „Učite! U znanju je spas.“