Godine 1866. Šemsikadić je postao pljvaljski muftija. Od Berlinskog kongresa se politički aktivirao i uspostavio vezu sa bošnjačkom elitom u Sarajevu koja se pripremala za oružani otpor Austrijancima. U svoje redove je tim povodom priključio i albanske dobrovoljce. Muftija Mehmed-ef. Šemsikadić je u cilju dogovora sa svojim saradnicima došao u Sarajevo 12. jula 1878. godine zajedno sa novim vojnim zapovjednikom Bosne, Hafiz-pašom, koga je kao ispomoć Bosni poslala Turska. Ovaj odlazak u Sarajevo podrazumijevao je sastanak sa tamošnjom bošnjačkom eli[1]tom i zajednički dogovor oko odbrane domovine Bosne. Ubrzo po povratku kući, nakon dvije sedmice od tog sastanka, austrijske trupe su prodrle u Bosnu 29. jula 1878. godine.

Pripravni pljevaljski muftija Šemsikadić brzo je na noge podigao svo[1]je dobrovoljačke odrede Bošnjaka i krenuo prema Bosni da je brani. Kada je s vojskom izašao iz Pljevalja i prošao mjesto Dolovi, pre[1]ma svjedočenjima, sišao je s konja, digao ruke i glasno uputio dovu: “Gospodaru naš, nemoj nas vratiti po[1]ražene i crna obraza. Pomozi nam da Bosnu sačuvamo od neprijatelja!” Njegovim odredima su se pridružili i hrabri Bošnjaci iz Istočne Bosne, pa je sa tako ojačanom vojskom došao u Sarajevo 4. avgusta 1878. godine gdje je dočekan srdačnom dobrodošlicom. Nakon kratkog predaha u Sarajevu, muftija Šemsikadić je, predvodeći neko[1]liko hiljada bošnjačkih vojnika, 8. avgusta 1878.godine došao do Tuzle. Nakon dva dana žestokih borbi, uspio je odbraniti Tuzlu od njenog dušmanina ali, po predaji, Tuzlaci mu radi toga nisu adekvatnom mjerom iskazali zasluženu zahvalnost.

Muftija Šemsikadić se junački borio pro[1]tiv neprijatelja i zaposjeo obje strane rijeke Spreče, ugrozio neprijateljsku bazu u Doboju i u jednoj od tamošnjih bitaka ranio austrijskog podmaršala Šmigoca. Nakon toga je poručio cijelom bošnjačkom narodu: “Čujete li age Sarajlije, tuzlanske i ostale age, ja sam vam Švabu dočekao i vratio ga od Tuzle i Brčkog, a jedna mi je također vojska kod Maglaja gdje će Švabu dočekati. Kunem vam se vjerom i Kur’anom, ako li mi nakon ovoga nevjeru učinite, žive ću vas odrati!” Padom Sarajeva 19. avgusta 1878. godine mutija Šemsikadić je bio prinuđen povući se prema Sandžaku kako bi izbjegao opkoljavanje svoje vojske od sada višestruko jačeg neprijatelja.

U Sandžaku je nastavio sa svojim aktivnostima u borbi protiv Austrougara, iako je bio izložen velikim pritiscima. Međutim, austrijski dvor je od turskih vlasti uspio da izdjejstvuje Šemsikadićevo uklanjanje iz Sandžaka. Istovremeno, austrougarskom okupacijom Bošnjaci su se masovno počeli iseljavati iz Bosne i Sandžaka u Tursku. Muftija Šemsikadić je umro u 60-oj godini života, 29. januara 1887. godine. Kao izuzetno cijenjena ličnost od strane Turskog carstva, ukopan je u Istanbulu u haremu džamije sultana Mehmeda Fatiha. Dok je u usmenim i pisanim predajama na području Sandžaka prezime muftije Mehmeda poznato kao Šemsikadić, ono je u usmenim i pisanim predajama u Bosni i Hercegovini poznatije kao Šemsekadić. Danas ulice dobijaju naziv po ovom znamenitom Bošnjaku i hrabrom muftiji.