Kazivanje o Hidru u suri El-Kehf ne govori samo o događajima čiji smisao Musa, alejhi selam, nije mogao odmah razumjeti, već predstavlja univerzalnu kur’ansku pouku o ograničenosti ljudske spoznaje i neograničenosti Božije mudrosti. Kroz tri naizgled neshvatljiva postupka – oštećenje lađe, usmrćivanje dječaka i obnavljanje zida, Kur’an ukazuje na činjenicu da čovjek često prosuđuje na osnovu trenutnog utiska, dok Allahova mudrost obuhvata prošlost, sadašnjost i budućnost.

U tom kontekstu, posebno odjekuju riječi Uzvišenog:  „Vi možda mrzite nešto što za vas dobro je, a možda nešto volite što za vas, zapravo, loše je, jer Allah zna sve, a vi ne znate.“ (El-Bekare, 216)

Upravo zbog toga kazivanje o Hidru ostaje trajni podsjetnik vjerniku da strpljenje, poniznost pred znanjem i povjerenje u Božiju odredbu predstavljaju temelj ispravnog odnosa prema životnim iskušenjima i neizvjesnostima.

Hidr i granice ljudske spoznaje u Kur’anu

Kazivanje o susretu Musaa, alejhi selam, i Hidra nalazi se u suri El-Kehf, u okviru ajeta 60-82. Iako se Hidr u kur’anskom tekstu ne spominje vlastitim imenom, njegovo kazivanje predstavlja jedno od najznačajnijih mjesta u Kur’anu koje govori o odnosu znanja, mudrosti i ljudske spoznaje. Ovaj odlomak obuhvata opis Musaovog, alejhi selam, putovanja u potrazi za znanjem, susret s Allahovim robom kojem je podarena posebna milost i znanje, kao i tri događaja čiji puni smisao postaje razumljiv tek nakon naknadnog pojašnjenja.

Kur’an Hidra ne predstavlja kao poslanika niti detaljno govori o njegovom identitetu, porijeklu ili životnim okolnostima, već pažnju usmjerava na poruku koju kazivanje nosi. Fokus je stavljen na posebnu vrstu znanja koje mu je Uzvišeni Allah podario i na mudrost koja nadilazi neposredno ljudsko razumijevanje. U tom smislu posebno je značajan ajet:  „I jednog roba Našega nađoše, kome smo podarili milosti Svoje i darovali mu valjano znanje.“ (El-Kehf, 65)

Tumačeći navedeni ajet, Ibn Kesir ukazuje da je riječ o Hidru ili Hadiru, alejhi selam, što potvrđuju brojni sahih hadisi Allahovog Poslanika s.a.v.s. Buharija bilježi predaju od Seida ibn Džubejra, koji kaže: „Rekao sam Ibn Abbasu: ”Nevf  Bikalij smatra da gore spomenuti Musa nije Musa Izraelćanin, odnosno vjerovjesnik Musa, alejhi selam.” Ibn Abbas je odgovorio: ”Slagao je neprijatelj Božiji”, a zatim je naveo predaju Ubejja ibn K’aba da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: – Dok je vjerovjesnik Musa držao govor Izraelćanima, upitali su ga: ”Ko je najznaniji?” On je odgovorio: ”Ja sam najznaniji.” Tada ga je Allah, dželle šanuhu, ukorio zato što znanje nije pripisao Njemu.“ (Ibn Kesir, Tefsir: skraćeno izdanje. Skratio i odabrao najvjerodostojnije hadise Muhammed Nesib er-Rifa’i. 2. izd., Sarajevo: Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, 2002, str. 788)

Objavio mu je: „Ima jedan Moj rob na sastavu dva mora i on je znaniji od tebe.“

„Bože“ – reče Musa – „kako da se sa njim sastanem?“

„Stavi ribu u zembilj“ – bi mu rečeno – „i gdje je izgubiš, tu je on.“

I on krenu na put. S njima je krenulo i njegovo momče Juša ibn Nun. Nosio je ribu u posudi i kada su stigli do jedne stijene, naslonili su na nju svoje glave i zaspali. Riba se zavrtila i izvukla iz zembilja i zasjekla sebi put u moru. Allah je zaustavio vodenu struju putem kojim je plivala riba, pa je voda bila poput obruča oko ribe. Kada su se probudili, momak je zaboravio obavijestiti Musaa o tome.

Nastavili su da putuju preostali dio dana i noći i kada je svanulo Musa reče svom pratiocu: „Daj nam naš ručak! Zaista nas je od ovog našeg putovanja spopao umor.“ Musa nije osjetio umor dok nije prešao naređeno mu područje.

Tada mu reče momče: „Sjećaš li se kada smo se sklonili kod one stijene? Tu sam zaboravio onu ribu, pa se ona prihvatila svoga puta u moru, čudno!“

Poslanik doda: „To je ribi bio put, a Musau i dječaku čuđenje.“

„To je ono za čim tragamo“ – reče Musa.

Potom su se povratili slijedom svojih tragova. Kada su došli do one stijene, kad tu čovjek pokriven odijelom, ili je Ubejj kazao: „Pokrio se svojim odijelom.“

Musa nazva selam, a Hidr reče: „Odakle u tvojoj zemlji selam?“

„Ja sam Musa“ – reče on.

„Musa Izraelćanin“ – upita.

„Da“ – odgovori Musa.

„Mogu li da te pratim“ – upita Musa – „da me poučiš onom znanju kojem si ti poučen?“

Hidr odgovori: „Musa, ti se nećeš moći kod mene strpjeti! Ja imam znanje od Allaha kojem me je On poučio, koje ti ne poznaješ, a ti imaš jednu vrstu znanja kojem te je Allah poučio, koje ja ne poznajem.“

Musa reče: „Naći ćeš me da sam, ako Bog da, strpljiv i neću ti se ni u čemu suprotstavljati.“

Krenuli su na put i išli morskom obalom. Svoje lađe nisu imali. Tada pokraj njih naiđe jedna lađa i oni su s lađarima razgovarali da i njih povezu. Hidra su prepoznali, pa su ih besplatno prevezli.

Nisu dugo plovili, a Hidr izbi jednu dasku sjekirom.

Musa mu reče: „Besplatno su nas ukrcali, a ti si im probio lađu kako bi potopio putnike? Doista si golemu stvar učinio!“

„A zar ti nisam rekao da se ti sa mnom nećeš moći strpjeti“ – kaza on.

„Ne grdi me za ono što zaboravim“ – reče Musa – „i ne čini da me u stvari ovoj mojoj teškoća snalazi!“

Poslanik, alejhi selam, reče: „To je bio prvi Musaov zaborav.“

Prenosilac dalje kazuje: „I doletje vrabac na pramac lađe i jednom ili dvaput zahvati kljunom vode, a Hidr reče: – Moje i tvoje znanje u odnosu na Allahovo jeste onoliko koliko je ovaj vrabac umanjio vode iz ovog mora.“

Potom su izašli iz lađe i krenuli dalje i naišli na dječaka koji se igrao sa djecom. Hidr ga zgrabi za glavu odozgo i svojom rukom mu otkide glavu.

„Što ubi dijete bezgrješno“ – reče Musa – „koje nije nikoga ubilo! Učinio si, doista, nešto vrlo ružno.“

„Nisam li ti rekao“ – reče Hidr – „da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?“

Poslanik s.a.v.s. reče: „Ovaj je bio teži od prvog događaja.“

„Ako te i poslije ovoga za bilo šta upitam“ – reče – „onda se nemoj sa mnom družiti. Eto, sam ti se opravdao.“

Krenuli su dalje i kad dođoše do jednog grada, zamoliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U naselju naiđoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga ovaj prezida i ispravi.

„Mogao si“ – reče Musa – „uzeti za to nagradu od naroda što nas nisu htjeli nahraniti i ugostiti.“

„Ovo je rastanak između mene i tebe“ – reče Hidr. „Sada ću te obavijestiti zbog čega se nisi mogao strpjeti.“

Poslanik s.a.v.s. zatim je rekao: „Bilo bi nam drago da se Musa strpio, Allah mu se smilovao, pa da nam Allah objavi kazivanje o tome šta se sve između njih dvojice dogodilo.“ (Ibn Kesir, Tefsir: skraćeno izdanje. Skratio i odabrao najvjerodostojnije hadise Muhammed Nesib er-Rifa’i. 2. izd., Sarajevo: Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, 2002, str. 789)

Ergo, tumačeći navedeni ajet, Ibn Kesir ukazuje da izraz „milost Našu darovali“ označava posebnu Allahovu blagodat i odabranost kojom je Hidr bio počašćen, dok se sintagma „i onome što samo Mi znamo naučili ga“ odnosi na posebno znanje darovano neposredno od Uzvišenog Allaha.

Takvo znanje ne proizlazi iz uobičajenih procesa učenja i sticanja iskustva, već predstavlja izraz Božije volje i mudrosti. Ovim kur’anskim iskazom potvrđuje se da ljudska spoznaja nije apsolutna te da Allah, dželle šanuhu, kao apsolutni Izvor znanja, pojedinim Svojim robovima daruje posebne oblike razumijevanja stvarnosti koji nadilaze uobičajene granice ljudske percepcije.

U tom kontekstu, kazivanje o Musau, alejhi selam, i Hidru otvara jedno od temeljnih pitanja kur’anske epistemologije – odnos između ljudskog i Božijeg znanja. Iako je Musa, alejhi selam, bio jedan od najodabranijih Allahovih poslanika, nosilac Objave i učitelj svoga naroda, Allah ga upućuje robu kojem je podario drugačiju vrstu spoznaje. Time se naglašava da se vrijednost znanja ne mjeri isključivo njegovim obimom, već i sviješću o vlastitim granicama. Upravo zbog toga intelektualna poniznost zauzima važno mjesto u islamskom poimanju znanja i predstavlja pretpostavku njegovog ispravnog razumijevanja.

Posebnu simboliku nosi činjenica da Musa, alejhi selam, Hidru ne pristupa kao učitelj, već kao tragalac za znanjem. Njegove riječi: „Mogu li da te pratim da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen“ (El-Kehf, 66) predstavljaju primjer skromnosti, spremnosti na učenje i svijesti da traganje za istinom ne prestaje dostizanjem visokog položaja ili ugleda. Na taj način Kur’an uspostavlja etiku sticanja znanja zasnovanu na strpljenju, ustrajnosti i otvorenosti prema novim oblicima razumijevanja.

U savremenom vremenu, obilježenom dostupnošću informacija i ubrzanim protokom znanja, kazivanje o Hidru podsjeća da se mudrost ne može svesti na puko posjedovanje činjenica. Čovjek može raspolagati velikim brojem informacija, a da pritom ne razumije njihov dublji smisao i međusobnu povezanost. Upravo na toj razlici između puke informiranosti i istinske mudrosti počiva jedna od temeljnih poruka kazivanja o Hidru, koja čovjeka podsjeća da se potpuna spoznaja stvarnosti ne ostvaruje samo prikupljanjem znanja, već i razumijevanjem Božije mudrosti koja se očituje u događajima i pojavama koje nadilaze granice neposrednog ljudskog iskustva.

Božanska mudrost iza naizgled nerazumljivih događaja

Nakon što je Musa, alejhi selam, prihvatio da prati Hidra, započinje niz događaja čiji se smisao na prvi pogled čini neshvatljivim. Oštećenje lađe koja je pripadala siromašnim ljudima, usmrćivanje dječaka i obnavljanje zida u mjestu čiji stanovnici nisu ukazali gostoprimstvo predstavljaju postupke koji su izazvali Musaovo čuđenje i negodovanje. Posmatrani iz perspektive neposrednog iskustva, ovi postupci djeluju nepravedno i teško razumljivi. Međutim, njihovo naknadno objašnjenje otkriva dublju dimenziju kur’anske poruke.

U slučaju lađe, prividna šteta postala je sredstvo očuvanja veće koristi. Oštećenjem plovila spriječeno je njegovo oduzimanje od strane nasilnog vladara koji je prisvajao ispravne lađe. Ono što se u jednom trenutku činilo gubitkom pokazalo se kao oblik zaštite. Slično tome, usmrćivanje dečaka predstavlja događaj koji izaziva najviše pitanja i nedoumica. Međutim, kur’anski tekst pojašnjava da bi njegovo odrastanje roditeljima donijelo veliku patnju i udaljavanje od vjere te da je Allah za njih želio bolje potomstvo. Treći događaj, obnavljanje zida bez ikakve naknade, također dobija smisao tek kada se sazna da se ispod njega nalazilo blago dvojice siročadi koje je trebalo ostati sačuvano do njihove punoljetnosti.

Zajednička nit svih navedenih događaja jeste činjenica da čovjek najčešće prosuđuje na osnovu onoga što vidi u određenom trenutku, dok Allahova mudrost obuhvata posljedice koje ostaju skrivene ljudskom pogledu. Iz te perspektive kazivanje o Hidru predstavlja svojevrsnu korekciju ljudske sklonosti da donosi konačne sudove o događajima čiji puni smisao još nije otkriven.

Kur’an ovim kazivanjem ne poziva čovjeka na pasivnost niti na odustajanje od promišljanja i djelovanja, već ga podstiče da vlastite procjene sagledava u svjetlu svijesti o ograničenosti ljudske spoznaje. Upravo zbog toga strpljenje u islamu nije samo podnošenje teškoća, već izraz povjerenja u Allahovu mudrost i uvjerenja da iza pojedinih događaja mogu postojati razlozi i ciljevi koje čovjek u datom trenutku nije u stanju prepoznati.

Kur’an ovim kazivanjem ne poziva čovjeka na pasivnost niti na odustajanje od promišljanja i djelovanja, već ga podstiče da vlastite procjene sagledava u svjetlu svijesti o ograničenosti ljudske spoznaje. Upravo zbog toga strpljenje u islamu nije samo podnošenje teškoća, već izraz povjerenja u Allahovu mudrost i uvjerenja da iza pojedinih događaja mogu postojati razlozi i ciljevi koje čovjek u datom trenutku nije u stanju prepoznati. U toj ravnoteži između traganja za znanjem, strpljivog podnošenja iskušenja i oslonca na Uzvišenog Allaha sadržana je jedna od najdubljih pouka kazivanja o Hidru, koja ostaje jednako aktuelna za vjernika danas kao i u vremenu Objave. Stoga Kur’an podsjeća: „A onome koji se u Allaha pouzda, On mu je dovoljan.“ (Et-Talak, 3)

Glas islama 368,R: Kur’an , A: Dr. Sumeja Smailagić