Čovjek jača svoju prisutnost u namazu i posvećenost svom Gospodaru u njemu kada pobijedi svoje strasti i prohtjeve, jer u suprotnom strast će pobijedi ti srce, a prohtjev ga zarobiti. Tako će šejtan u njemu naći mjesto svog boravka i tu se ustabiliti, pa kako će se onda sačuvati raznih vesvesa i misli? Tri su vrste srca: 1. Srce koje je lišeno imana i svakog dobra, a to je mračno srce. Šejtan se ne mora umarati da mu ubacuje vesvese, jer je to srce uzeo za svoju kuću i stanište i potpu no se u njemu učvrstio, vladajući njime kako god želi. 2. Srce koje je prosvijetljeno svjetlom imana i u kojem je za paljenja njegova svjetiljka, ali ima tminu strasti i oluje prohtjeva. Šej tan mu nekada prilazi, a nekad se od njega udaljava, tu ima neka svoja polja i ostvaruje neke želje, jer je rat promjenljive sreće. Stanja ove grupe se razlikuju, manje ili više, tako da među njima ima ljudi koji imaju više poraza nego pobje da i onih koji imaju više pobjeda nad neprijateljem nego poraza od njega, te onih kod kojih je nekad tako, a nekad ovako. 3. Srce koje je ispunjeno ima nom, osvijetljeno njegovom svje tlošću, od kojeg su uklonjeni za stori strasti i tmine. Svjetlo u nje govim prsima blista, a taj sjaj ima svoje gorivo i kada bi mu se šejtan približio bio bi spaljen njime. On je poput neba zaštićenog zvijez dama – ako mu se šejtan približi želeći preći granicu, biva pogođen njima i spaljen. A svetost neba nije veća od svetosti vjernika i Allah ga čuva više nego što čuva nebo. Nebo je mjesto gdje meleki oboža vaju Allaha, odakle je došla Objava i gdje se nalazi svjetlo pokorno sti, a srce vjernika je mjesto ispo vijedanja Allahove jednoće, ljuba vi prema Njemu, spoznaje Njega i vjerovanja u Njega, i u njemu je svjetlo pokornosti. Ono zbog toga zaslužuje da ga Allah čuva od spletki neprijatelja uklonivši svaku od njih. (Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: „Na nebu nema mjesta ni koliko četiri prsta, a da na njemu melek nije spustio svoje čelo na sedždu Allahu.“ Hadis je sahih. Vidjeti: El-Hakim, El-Mustedrek, 2/510, i Es-Silsiletul-ehadisis-sahi- ha, 4/299) Za ovo postoji lijep primjer, a to je primjer tri kuće: – Jedna kuća pripada vladaru i u njoj se nalaze njegove riznice, tre zori i dragulji. – Jedna kuća pripada robu i u njoj ima svoje riznice i trezore, ali nema kraljevih dragulja i trezora. – Jedna kuća je prazna i u njoj nema ništa. Kada dođe lopov da krade iz jedne od kuća, iz koje će krasti? Ako kažeš iz prazne kuće to je ne moguće, jer u njoj nema šta da se krade. Zato kada je Ibn Abbasu rečeno da Jevreji misle da nema ju vesvesa u svojim molitvama, on je rekao: „A šta će šejtan da radi sa uništenim srcem?“ Ako kažeš da će krasti iz vladareve kuće, to je nemoguće, jer ima toliko stražara i komandira da je nemoguće lopuvu da joj se uopšte približi. A kako i ne bi kad je lično vladar čuva? Kako da joj se lopov približi, a oko nje su toliki stražari i vojnici? Tako je lopovu ostala samo treća kuća i to je ona na koju se vrše napadi. Zato neka onaj koji razuma ima dobro razmisli o ovom primjeru i neka ga primijeni na srca, jer mu potpuno odgovara. Srce koje je lišeno svakog dobra je srce nevjernika i munafika. To je šejtanova kuća koju je uzeo sebi za dom, u njoj se nastanio i ustabilio, pa šta će da ukrade kad se u njoj nalaze šejtanove riznice, trezori, sumnje, priviđenja i vesvese? Koji šejtan će se usuditi prema srcu koje je ispunjeno Allaho vim veličanstvom, ljubavlju prema Njemu i sviješću o Njegovom nad zoru? A šta će ukrasti kada najviše što može da uradi je da u određe nim periodima ponešto otme i za plijeni iznenadivši roba u trenutku njegovog nemara u koji mora za pasti pošto je ljudsko biće i zako ni koji važe za ljudska bića važe i za njega, poput nemara, zaborava, odsutnosti ili ovladavanja ljudske prirode. Tu je i srce koje u sebi ima tevhida, spoznaje Allaha, ljubavi prema Njemu i vjerovanja u Njega, vjerovanja u Njegovo obećanje i prijetnju, ali tu su i strasti duše, njene osobine, pozivi prohtjeva i ljudska priroda. Srce se nalazi iz među ova dva poziva – nekada je bliže pozivu imana, spoznaje, lju bavi prema Allahu, iskrene želje prema Njemu Jedinom, a nekada je bliže pozivu šejtana, prohtjeva i svoje prirode. U ovom srcu šejtan nekada ostvari svoju želju, u njemu ima svoja mjesta, ali vodi i bitke sa njim, a Allah daje pobjedu kome hoće: „…a pobjeda dolazi samo od Allaha, Silnoga i Mudrog.“ (Alu Imran, 126) Šejtan ga može pobije diti onoliko koliko ima svog oružja u takvom srcu. On ulazi u njega i tamo nalazi svoje oružje koje uzme i njime se bori protiv čovjeka. Nje govo oružje su strasti, sumnje, pri- viđenja i puste želje, a sve je to u srcu, pa kada šejtan u njega uđe i nađe spremno oružje, uzme ga i njime napada srce. Ako rob bude imao dovoljno imanske opskrbe kojom će pružiti otpor šejtano vom napadu i nadvladati ga – tako će mu se osvetiti, a ako ne – onda pobjeda pripada njegovom neprija telju. Ve la haule ve la kuvvete illa billah (Nema snage niti moći osim sa Allahom.) Ako rob da dozvolu svom ne prijatelju otvarajući mu vrata i pu štajući ga u svoju kuću, kod sebe, dajući mu oružje kojim će se šej tan boriti protiv njega, takav čo vjek je zaslužio prijekor. „Zato samo sebe kori, a ne kori jahali ce (tj. ne kori svoje tijelo i organe koji su samo oruđe, poput jahali ce kojom upravlja duša) i umri od tuge, jer nemaš nikakvog opravda nja.“ (Vidjeti: Ibnul-Qajjim, El-Va- bilus-sajjib, 24-26, treće izdanje: Darul-hadis, Kairo, 1999.) Namaz je vaga islama Njime se čovjek vaga i tu se stvarno vidi kakvo mu je stanje, na kojem je duhovnom stepenu, koli ko je blizu Allahu i koliki je njegov udio u tome. Namaz predstavlja razgovor sa Allahom i djelo koje Njemu približava, u kojem nema nikakvog posrednika između roba i Rabba. Ništa ne izaziva veću ra dost, užitak u srcu i ljepotu života od namaza, ukoliko je od onih koji istinski vole Allaha. On ničemu ne daje prednost nad osamom sa nje- govim Voljenim, razgovorom sa Njim i prisutnošću pred Njim, niti za njega ima išta ljepše od toga. On se svojim srcem posvetio svom Vo- ljenom, a prije toga je patio zbog trpljenja drugih, kontakta sa stvo- renjima i zauzetosti njima. Među- tim, kada je ustao na namaz, po bjegao je Allahu od svega ostalog, kod Njega je našao utočište, smi rio se uz Njegovo spominjanje, na šavši istinsku radost u prisutnosti pred Njim i razgovoru sa Njim. Za njega nema ništa važnije od na maza. On se osjeća kao u tamnici, tjeskobi i nevolji sve dok ne dođe namaz kada se njegovo srce otvori, prostrano postane i odmori se, kao što kaže Vjerovjesnik s.a.w.s. Bi lalu: „O Bilale, odmori nas nama zom“, a nije rekao: „Odmori nas od namaza“, kao što kažu lažljivci i nemarnici. Neko od selefa je rekao: „Čo vjek je nepotpunog imana sve dok je u brizi i tugi, ali kada stupi u namaz – od njega se otklone briga i tuga i upotpuni mu se iman.“ I kaže: „Namaz je istinska radost onih koji vole Allaha, sreća i užitak njihovih duša i slast njihovih srca. Oni osjećaju prazninu dok ne uđu u namaz, kao što besposličari osje ćaju prazninu dok ga brzo ne zavr še. Tako zaljubljenici imaju jedan odnos prema namazu, a oni koji ‘kljucaju’ u namazu imaju drugačiji odnos.“ (Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Ta riqul-hidžretejn, 308, drugo izda nje: Darus-selefijje, Kairo, 1394. ] „Ukratko rečeno, za onog koji osjeća istinsku radost u namazu nema ništa draže niti ljepše od na maza. On bi volio da cijeli život provede u namazu, a kada zavr ši sa namazom on tješi svoju dušu da će mu se uskoro vratiti. On mu se uvijek vraća i nikada se ne za siti. Ništa ne može izmjeriti iman roba i njegovu ljubav prema Allahu kao što to može učiniti vaga na maza. To je pravedna vaga koja ne griješi u mjerenju.“ (Vidjeti: Ibnul Qajjim, Tariqul-hidžretejn, 308)

Glas islama, 226, R: Prijevodi, Preveo: Ersan Grahovac