Slobodna volja  

Protagonisti slobodne volje smatraju da negiranje slobodne volje vodi negiranju Kur’ana koji konstantno čovjeku naređuje dobro i da stremi Pravom putu. Smisao nagrade i kazne, samim tim i pravde, nestaje ukoliko čovječanstvo nije odgovorno za svoja djela. Nekoliko relevantnih ajeta tretira tematiku:

„Da Allah hoće, učinio bi vas sljedbenicima jedne vjere, ali, On u zabludi ostavlja onoga koga hoće, a na pravi put ukazuje onome kome On hoće; i vi ćete doista odgovarati za ono što ste radili.“ (En-Nahl, 93)

„Mi mu na Pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti.“ (Ed-Dehr, 3)

„Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga.“ (Ez-Zilzal, 7-8)

„Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.“ (En-Nahl, 97)

Protagonisti slobodne volje tumače navedene ajete pogrešno u smislu da je čovjek potpuno neovisan u činjenju djela. U nastojanju da afirmiraju ljudsku neovisnost, oni dovode u pitanje apsolutnu Božiju volju i Njegovu svemoć.

Srednji put

Islamski stav o ovom pitanju je da on podržava srednji put između dva ekstrema. Ljudska bića nisu bespomoćna stvorenja čija je sudbina deteminirana da bude dobra ili loša, niti je potpuno neovisna kako bi činila šta god želi. Važno je naglasiti da slobodna ljudska volja ne dovodi u pitanje Božiju svemoć i Božiju volju. Ljudska bića su slobodna u smislu da Bog nije odlučio kontrolirati ljudski izbor. Osim toga, moć izbora dat čovjeku je ograničen. Mi ne posjedujemo moć da zaustavimo disanje, treptanje, spavanje. Allah kaže: „Mi mu na Pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan biti.“

Ili također, mi ne posjedujemo moć nad društvenim faktorima, kao što nemamo moć kontroliranja svog rađanja i smrti. Allah može, ako želi, promijeniti sve okolnosti:

„…a vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće!“ (Et-Tekvir, 29)

Ovaj ajet nije deterministički u smislu da znači da je ljudska volja uvijek ekvivalentna Božijoj volji, nego znači da je naša volja ograničena i podložna Božijoj volji. Postoje dva razloga zašto Bog nije odabrao kontrolirati ljudski izbor. Prvi, Bog smatra da je superiorniji status onoga koji ima pravo odabrati u odnosu na onog koji nema prvo izbora. Drugi Bog nam je htio dati ukus slobode i moći koje dolaze od Njegove apsolutno savršene volje i moći. Na temelju rečenog, jasno se razumije da nema kontradiktornosti između kur’anskih ajeta, ranije citiranih o slobodnoj volji, i determinizma. Ajeti koji govore o apsolutnoj Božijoj volji, moći i znanju nisu u konfliktu sa ajetima koji potvrđuju da je čovjeku data slobodna volja. Bog ne bi kaznio ljude za njihova djela ukoliko nisu moralno odgovorni za svoja djela. Kur’an kaže:

„Sreća koja ti se dogodi od Allaha je, a nesreću koja te zadesi sam si zaslužio. Mi smo te, kao poslanika, svim ljudima poslali, a Allah je dovoljan Svjedok.“ (En-Nisa, 79)

„Loš su primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze, oni zlo čine sami sebi.“ (El-A’raf, 177)

„Allah zaista neće nikakvu nepravdu ljudima učiniti, ljudi je sami sebi čine.“ (Junus, 44)

„Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“ (En-Nahl, 90)

Svi mi činimo izbore za naša djela za koja ćemo biti odgovorni. U islamu ne postoji koncept otkupa grijeha kao što je slučaj sa drugim religijama. Kako protumačiti ajete koje posebno orijentalisti koriste u kojima Allah kaže:

„Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena; njih čeka patnja golema.“ (El-Bekara, 7)

„…i njemu ćemo Džehennem pripremiti.“ (El-Lejl, 10)

Očigledno je da nepokornost Bogu kreira stanje uma koje zažmiri pred očitim dokazima Boga. Jedino kada je nepokornost izraz slobodne čovjekove volje čovjek može očekivati konsekvence od Boga. Kur’an ističe:

„A kada urade neko ružno djelo, govore: ”Zatekli smo pretke naše da to rade, a i Allah nam je to zapovijedio.” Reci: ”Allah ne zapovijeda da se rade ružna djela! Zašto o Allahu govorite ono što ne znate?”“ (El-A’raf, 28)

„Zar – kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, možete reći: ”Otkud sad ovo?!” Reci: ”To je od vas samih!” Allah, zaista, sve može.“ (Ali Imran, 165)

„Mnogobošci će govoriti: ”Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši, niti bismo išta zabranjenim učinili.” Tako isto su oni prije njih poricali, sve dok Našu kaznu nisu iskusili. Reci: ”Imate li kakav dokaz da nam ga iznesete? Vi se samo za pretpostavkama povodite i vi samo neistinu govorite.”“ (El-En’am, 148)

„Sreća koja ti se dogodi od Allaha je, a nesreću koja te zadesi sam si zaslužio. Mi smo te, kao poslanika, svim ljudima poslali, a Allah je dovoljan Svjedok.“ (En-Nisa, 79)

Moralno zlo se dešava jedino kao rezultat ljudske nepokornosti i zloupotrebe dara slobodne volje. Slobodna volja je ono što nas karakterizira kao ljudska bića i omogućava koncept nagrade i kazne. Stoga, biljke i životinje neće biti nagrađene niti kažnjene jer ne posjeduju slobodnu volju. Što se tiče onih koji smatraju da Božije savršeno znanje o našim djelima unaprijed određuje pravac naših djela, potrebno je istaći dvije stvari. Prvo, za Boga prošlost i budućnost ne postoje, postoji jedino vječna sadašnjost. Bog je nužno Postojeći te, stoga, ne podliježe vremenskim ograničenjima. Osim toga, vrijeme je samo još jedno u nizu brojnih stvorenja.

Dakle, ideja predestinacije je beznačajna u odnosu na Boga. Drugo, činjenica da Allah posjeduje vječno znanje o našim odlukama, ne znači da On uzrokuje da naše odluke idu određenim pravcem. Predznanje nije jednako uzrokovanju djela. Na primjer, naše predznanje da će Sunce izaći sutra ne znači da ću ja uticati na Sunce da izađe. Isto tako, vjerovanje u određenje stvari ne može se tumačiti u značenju da je Bog uzrok grijeha ili greške.

Da sumiramo ovu tematiku. Ljudska djela nalaze se između dva ekstrema: jednog koji tvrdi da je sve od Boga, uključujući loša djela, i drugog koji smatra da su ljudska bića potpuno slobodna te da mogu činiti šta god žele. Kur’an na lijep način sumira središnji stav:

„Vi njih niste ubijali nego Allah; i ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio, da bi vjernike lijepom kušnjom iskušao – Allah zaista sve čuje i sve zna.“ (El-Enfal, 17)

Ajet se odnosi na borbu na Bedru, prvu najvažniju i odlučujuću borbu muslimanske zajednice protiv politeista Meke.

Glas islama 357, R: Akaid, A: Dr. hfz. Almir Pramenković