Junak ove priče, dječak Jusuf, rodio se i odra stao je u gradu Tikrit u krilu brižnih roditelja koji su mu posvetili svu svoju pažnju, odgaja jući ga u duhu islama. Njihova želja i trud da malom Jusufu usade ljubav prema islamskoj nauci, lijepom ahlaku i džihadu kasnije će uroditi najljepšim plodovima. Otac mu se zvao Nedžmudin Ejub, nada leko poznati mudžahid koji je cijeli svoj život proveo bdijući na granicama islamske države. Tadašnji sultan Nurudin Mahmud Zenki imenovao ga je upraviteljem Tikrita, a njegovog brata Esedudina za glavnog ko mandanta vojske u tom kraju. Još u ranom djetinjstvu Jusuf je naučio Kur’an napamet i veliki broj Poslaniko vih s.a.v.s. hadisa. Posjećivanje naučnih kružoka bila je njegova glavna i svakodnevna zadaća. No, i pored toga, njegov otac nije zapostavio ni Jusufov džihad ski odgoj, pa je Jusuf vrlo rano savladao razne vojne vještine, a posebno rukovanje sabljom, jahanje konja i streljaštvo. Kada je Jusuf navršio jedanaest godina otac je odlučio da ga pošalje u Šam, tačnije u grad Halep, da upotpuni svoju naobrazbu. Naime, u to vri jeme Tikrit je bio malo mjesto i nije se mogao porediti sa Halepom ni po broju džamija, ni po broju vrsnih učenjaka. Tako se mladi Jusuf zaputio prema Halepu, priključivši se trgovačkoj karavani koja se kretala u tom pravcu. Ejub je sa sinom Jusufom poslao i jednog starijeg slugu da pazi na njega i da mu hizmet čini.

U BRDIMA SAFVANA

Jusuf je, pored ljubavi prema islamskoj nauci i voj nim vještinama, imao još jednu ljubav. On je mnogo volio golubove, posebno one dresirane, pismonoše. Otac mu je kupio više takvih golubova i on se brinuo o njima. Uživao je dok ih je gledao kako lete od mje sta do mjesta i nose poruke koje je on po njima slao. Nije ih zaboravio ni kad je krenuo u Halep. Ponio je nekoliko njih kako bi mogao slati pisma ocu i majci i, kada to bude potrebno, obavještavati ih o svome sta nju. Stavio ih je u drveni sanduk nalik na kavez u koji je prethodno dodao hranu i vodu, a zatim je sanduk stavio u kola na kraju karavene.

Međutim, put prema Halepu nije bio siguran. Sku pine naoružanih kršćanskih razbojnika često su kr starile na tom putu i presretale i pljačkale karavane. Kada se karavana našla na padinama Safvana, Jusuf je osjetio da se putnici kreću polahko i tiho. Iznena dila ga je ta grobna tišina, pa je došao do svoga slu ge i pitao ga o čemu se radi. Sluga mu je, stavljajući prst na svoje usne kao znak upozorenja, tihim glasom rekao: „U opasnosti smo! Iza ovog brda je naoružana kršćanska skupina, pa moramo biti tihi kako nas ne bi otkrili.“ Jusuf je poslušao savjet i ponašao se kao i ostali putnici, moleći Allaha da ih spasi razbojnika i da sretno stignu u Halep. Da bi se što bolje osigurali i spriječili bilo kakvu buku i glasove koji bi ih mogli otkriti, putnici su zađemali konje, a devama stavili poveze preko usta. Toliko su pazili na svoje kretanje da je Jusufu u jednom trenutku izgledalo kao da ljudi ne staju na zemlju. Međutim, ni sva ta silna opreznost nije im pomogla. Ubrzo se iza brda pojavila skupina konjanika sa isukanim sabljama, uzvikujući: „Stanite, ili ćemo vas gađati strijelama i kopljima!“ Musliman ska karavana se odmah zaustavila, a kršćanski raz bojnici su ih brzo opkolili. Upozorili su putnike da ne pružaju otpor i da svi sjašu s konja. Sluga Jusufov se više brinuo za Jusufa nego za sebe. U jednom trenut ku mu je prišao i rekao: „Nemoj nipošto otkrivati ko si i čiji si sin, jer bi te oni u tom slučaju sigurno ubili ili zarobili kako bi od tvoga oca tražili zlato kao ot kup.“ Jusuf je obećao da im neće otkriti tu tajnu, i još je pitao slugu gdje se tačno nalaze i koliko su udaljeni od Tikrita? Sluga je odgovorio: „Nalazimo se u brdi ma Safvana, a od Tikrita smo daleko nekih pedesetak kilometara.“ „Odlično brate, odlično“ – odgovori mu Jusuf. Sluga nije shvatio šta je Jusuf time želio reći. Nakon toga Jusuf je ostavio slugu i otišao na začelje karavane do kola u kojima su bili njegovi golubovi, a sluga je mislio da se pridružio ženskom dijelu kara vane gdje je bilo još djece. No nije dugo potrajalo, a on se ponovo vratio na čelo kolone. Sluga mu je re kao da se vrati nazad, ali on nije poslušao. Stao je i posmatrao kršćanske razbojnike koji su se spremali da opljačkaju karavanu i ponize muslimane. Poželio je tada da ima sablju sa sobom i da im se suprotstavi. Bilo mu je drago što nije osjetio ni malo straha. Vođa razbojničke skupine stao je pred karavanu i uzviknuo: „Vi ste sada na kršćanskoj zemlji i morate platiti porez ukoliko želite nastaviti putovanje. Zahtijevamo da na ime poreza svaki vaš muškarac plati deset zlatnika, svaka žena pet zlatnika, a svako dijete dva zlatnika.

Osim toga, obavezni ste nam predati po pola vaših tovara. Od onoga ko se na bilo koji način suprotstavi i pobuni uzet ćemo svu robu i bit će ubijen. Jeste li čuli što sam rekao?“ U tom trenutku sluga je pogledao u malog Jusufa i primijetio srdžbu i bijes na njegovom licu. Pobojao se da ne učini nepromišljen potez, pa mu je ponovo prišao i upozorio ga da ni slučajno ne otkriva svoje porijeklo i da ne učini ništa nepromišlje no što bi moglo koštati sve putnike. Tada su dvojica kršćanskih konjanika sjahali s ko nja i zabili svoja koplja u zemlju, a treće koplje stavili odozgo kao prečku. Zatim se jedan od njih obratio muslimanima, rekavši: „Svako od vas najprije mora proći ispod ovog koplja pognute glave, a onda platiti dogovoreni porez.“ Ostali razbojnici su se grohotom smijali. Onoj dvojici razbojnika pridružio se i treći, koji je dobio zadatak da drži gornje koplje i da ga s vremena na vrijeme spušta što niže tako da su neki muslimani morali prolaziti ispod koplja četveronoš ke. Jusuf je posmatrao taj ponižavajući prizor dok su se muslimani šutke provlačili ispod koplja, a zatim ponizno davali zlatnike vođi razbojničke skupine. A onda se u njemu nešto prelomilo, nije više mogao tr pjeti to poniženje, pa je iz sveg glasa povikao: „Dosta je ponižavanja, zločinci! Zar nemate nimalo milosti ni prema starim ljudima, ni prema ženama i djeci?!“ Kršćanskim razbojnicima je to izgledalo zabavno, pa su mu rekli: „Šuti mali, i ti ćeš morat proći ispod ovog koplja. Uskoro ćemo vidjeti tu tvoju hrabrost.“ Zatim ga je njihov vođa pozvao, uzviknuvši: „Hajde mom čino! Hajde junačino! Pokaži se, ovo je tvoj trenutak. Znaj da ti nećeš proći ispod ovog koplja ni pognute glave ni četveronoške, već ćeš morat puzati.“ Naredio je onom što je držao koplje da ga spusti skoro do ze mlje tako da dječak ne može proći osim puzeći. Onda se ponovo obratio Jusufu: „Hajde prolazi, šta čekaš!“ Jusuf ga je odmjeravao krajem oka, ali se nije ni po mjerio s mjesta. Razbojnik je povikao: „Čuješ li glupa ne šta ti govorim? Prolazi ispod koplja ili ćeš platiti za svoje ponašanje i biti pouka svima ostalima!“

HRABRO DRŽANJE

Svi su očekivali dječakovu reakciju i čekali da krene prema koplju, ali umjesto toga čuli su dostojanstveni i u isto vrijeme britki Jusufov glas: „Zapamti nitkove da ja ne saginjem glavu niti na sedždu padam ikom drugom osim Allahu dž.š.“ Kada je to čuo, Jusufov slu ga zamalo se nije onesvijestio od straha. Pritrčao je dječaku i molio ga da ih posluša prije nego ga ubi ju. No, hrabri dječak nije odustajao, samo je rekao: „Neću puzati ispod ovog koplja, pa neka me odmah ubiju.“ Tada je vođa razbojnika prišao Jusufu jašući na svome konju i ljutito ga upitao: „Ko si ti da mi prko siš? Vidiš li koliko si nas zadržao! Izvrši naređenje ili ću te ubit!“ I ostali putnici su ga ubjeđivali da učini što mu se naređuje, ali ih Jusuf nije slušao. Za to vri jeme vođa razbojničke skupine se sve više primicao Jusufu kružeći oko njega na svom konju ne bi li ga uplašio, ali se dječak nije pomjerao. Onda je sišao s konja i u lice mu zaurlao: „Šta ti sebi umišljaš? Ovog trenutka ću te ubiti ako ne prođeš puzeći ispod ovog koplja!“ Jusuf nije reagovao. Čak ni onda kada je raz bojnik podigao sablju kao da će ga posjeći. Jusuf ga je gledao direktno u oči kao da se ništa ne dešava i kao da se razbojnikova naredba ne odnosi na njega. Razbojnik je bio izvan sebe od srdžbe. Zabio je sablju u zemlju, uzvikujući: „Ovako tvrdoglavo dijete još ni sam vidio! Zahvali Bogu što si dijete, inače bih ti glavu odsjekao!“ Kada je vidio da ga ne može zaplašiti, pri bjegao je lukavštini i rekao mu: „Smanjit ćemo iznos koji trebaš platit, ali ćeš morat dva puta puzati ispod koplja.“ „Neću to nikada učiniti“ – odgovori Jusuf. „Šta si rekao“ – upita razbojnik. „To što si čuo“ – odgovo ri Jusuf. Razbojnik mu tada reče: „U tom slučaju ćeš, umjesto dva, platiti pet zlatnika kao porez.“ „Ništa ja tebi neću platiti“ – odbrusi mu Jusuf. Kada je vidio da je vrag odnio šalu, sluga je uzeo pet zlatnika i krenuo da ih preda vođi razbojnika, ali ga je zaustavio Jusu fov prijeteći glas: „Vrati se na svoje mjesto i ne daj mu ništa!“ Putnicima je već bilo ponestalo strpljenja, pa su molili slugu Jusufovog da pokuša da ga urazumi i da konačno riješe problem i nastave putovanje.

Na kon toga sluga je prišao Jusufu i pitao ga šta je razlog tolikog inata i zašto svim putnicima stvara problem? On mu je odgovorio: „Sačekaj još samo malo, pa će ti sve biti jasno.“ I uistinu, njih dvojica nisu ni završili razgovor, a muslimanska konjica, predvođena Jusu fovim babom i amidžom, stigla je na lice mjesta i sa svih strana opkolila kršćanske razbojnike. Kad su ih ugledali, muslimani su u jedan glas uzviknuli: „Allahu ekber! Allahu ekber!“ Kršćanski razbojnici su bili za tečeni i prestravljeni. Mudžahidi su ih brzo razoružali i povezali, a zatim vratili muslimanima novac i robu koju su im bili uzeli. Kad su završili sa razbojnicima, Ejjub se obratio muslimanima, rekavši: „Hvala Alla hu što ste svi dobro i zdravo, a gdje mi je sin Jusuf?“ „Ovdje sam, babo“ – uzviknu radosno Jusuf. Zatim je prišao babu i amidži i zahvalio im se na uspješnoj ak ciji. Otac mu je rekao: „Sinčiću, Hvala Allahu, a zatim tvojim golubovima koji su mi na vrijeme donijeli tvo je pismo.“ Tako se završio ovaj događaj sa malim Jusufom, koji je mnogo godina kasnije oslobodio Kuds od kr staša i ostao upamćen kao veliki muslimanski vojsko vođa pod imenom Salahudin Ejjubi.

Glas islama, 238, R: Prijevodi, Preveo: Abduselam Fetić