Nedavno, preslušavajući predavanja vjerskog karaktera, naiđoh na jedno zanimljivo predanje od Ibnu-l Dževzija, po[1]znatog islamskog mislioca. Naime, u njegovo vrijeme jedan pustinjak, beduin, došao je do Kabe časne i pomokrio se u izvor Zemzem vode. Kako je bilo vrijeme hadža, masa hodočasnika nasrnu na njega toliko žestoko da ga je straža jedva živa istrgnula iz njihovih ruku. Odveden je kod namjesnika Meke na saslušanje, u kojem mu je od strane istog bilo upućeno samo jedno pitanje: “Šta te je navelo, Allaha ti Jedinog, da učiniš ovo nedjelo”, našta on odgovori: “Jedini motiv mi je bila želja da ovim činom nađem sebi mjesta u historiji.“ Svjedoci smo da je ovaj beduin svoj „cilj“ postigao, historija ga je zapamtila, ali i više od toga. On je dostigao „stepen“ kojem se nije nadao – covim nedjelom je postao banalnim primjerom imbecilnog načina razmišljanja, utemeljivačem moronske ideologije, koja u svakom vaktu i zemanu ima svoje protagoniste, pristaše koji se ne libe da puste svoj avaz i normalnom svijetu skrenu pozornost na svoju poremećenost. No, kako čovjek ima slobodu izbora, mi nemamo pravo opstruirati njihove težnje da ih historija upamti po svaku cijenu. Nužno je osuditi takvu odluku. Doduše, svaki zdrav razum podrazumijeva osudu ovakvog načina razmišljanja, te posebna edukacija i savjetovanja možda nisu ni potrebna. Jednostavno, redovi historije primaju i takve.

BITI NJIHOVA META – NAJVECA JE POČAST

Hronološki promatrajući djelovanja i razmišljanja ovakvih mentalnih sklopova, nemoguće je ne uvidjeti jedan momenat – njihova meta ne može biti svako. Njihova meta mora biti nešto jako sveto, vrijedno i čisto, jer jedino napadom na ovakvu vrstu stvari i bića uspijevaju sebi ku[1]piti skupu ulaznicu za historiju. Evoluiralo je skrnavljenjem svetosti Zemzem izvora, vjekovima se nastavilo sličnim i evo, na koncu, došlo i do napada na čast, ugled i dostojanstvo našeg Muftije. Neka mi ne zamjere drugi muftije što se zadovoljih velikim početnim slovom i ne imenovah. Veliko početno slovo u kombinaciji ove riječi, u široj masi, može označavati samo jednog čovjeka – nekoga koji učini ovu titulu skupljom i vrjednijom od bilo koje druge, nekoga ko je uzdiže do te mjere da predsjednici država, političari, akademici, politikolozi i svi ostali, čak i u formaciji “džematile”, strahuju da stanu ovoj tituli na crtu. To je posljedica znanja, ustrajnosti i čvrstine koju mu je Uzvišeni podario. Kandidat je, moram priznati, odabrao pravu „žrtvu“ i ovim nesvakidašnjim niskim napadom na našeg časnog Muftiju zasigurno sebe svrstao u pristaše onog beduina sa kojim će dijeliti isto poglavlje historije.

„NEMA VULA DOK GA NE RODI BULA“

Kada već govorimo o posljednjem napadu na čast i ugled našeg cijenjenog Muftije, nedopustivo je preskočiti osobu iz koje iziđe ovaj avaz. Očekivano bi bilo da ovakve optužbe dolaze sa druge strane Drine, ili u krajnjem slučaju iz Banja Luke, no ovaj put je nešto drukčije. Avaz je, ovog puta, ipak izišao iz osobe koja se, makar imenom i prezimenom, dovodi u vezu sa bošnjaštvom, Semire Degirmendžić. Jedni će reći da ono što je ona pisala nije njen stav, već ispovijest anonimnog sagovornika? Dakako se poistovjećuje sa njim, jer je, šeriatski gledano, sa[1]mim tim što ih je objavila i proširila, stala iza neistinitih, niskih i neosnovanih optužbi na račun jednog dragulja i pokušala uprljati njegovu čast. Nesporno je da nije u ovome sama te da je direktiva došla od vlasnika kuće Dnevni avaz u kojoj je uposlena, ali njena odluka da prihvati odraditi prljav posao je čini saučesnikom i koštat će je i ovog i budućeg svijeta. Ovoga svijeta u smislu da je svoje ime uprljala, sebe ponizila i postala instrumentom kojim neko iznad nje odra[1]đuje nečastan posao te, možda, ugrozila svoju bezbjednost činjenicom da je neosnovano i bez dozvole protkala inicijale i slike osoba koje optužuje za nemoral, a budućeg svijeta da će, ako se ne pokaje i objelodani svoje pokajanje, stati na Sudnjem danu pred Uzvišenim i snositi posljedi[1]ce grijeha kaljanja časti časnih vjernika. Doista imam problem lične prirode shvatiti činjenicu da je neko ko se pripisuje muslimanskom bošnjačkom korpusu spreman ići niže i biti vulgarniji u svom „pljuvanju na zvijezde“ od komšinice joj preko Drine. Tamari, čije je pero ne[1]davno išlo u ovom pravcu, ovaj put dajem orden morala i novinarske profesionalnosti, ali samo u slučaju njene komparacije sa, posve izbezumljenom, Semirom. No, životopis Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mi daje odgovor na svako pitanje i pomaže mi da shvatim realnost. Ako su Poslanikove amidže, Ebu Leheb i Ebu Džehl, bili spremni raditi nauštrb njemu, jer se njegovo djelovanje i njegov poziv nije podudarao sa njihovim ciljevima, zašto se čuditi ovakvom razvoju situacije?

KOLIKO KO ZAPRAVO VRIJEDI

Kako reče jedan muslimanski prvak: „Ako ne znate najboljeg među vama, pogledajte na koga neprijateljske strijele najviše lete!“ Ovo je nesumnjiva istina koja predstavlja svojevrstan parametar mjerenja ljudskog karaktera i njegovih kvaliteta. U tom smislu, ako pogledamo šta se sve sjatilo na našeg časnog Muftiju, lahko ćemo doći do zaključka o kakvoj se zapravo veličini radi. Čak i u ovoj srdžbi, činjenica da je Beograd u obra[1]čunu protiv Muftije zatražio pomoć od svojih partnera iz susjedstva čini me sretnim. To zaista, samo po sebi, dovoljno govori. Beograd, pored svih svojih medijskih mašinerija, biva prinuđen da u pomoć pozove medije iz regiona, ovaj put u liku Radončića i njegovog „cirkusa“. Tendenciozno izbjegavam spomenuti ime ovog čovjeka jer ima izuzetno lijepo značenje i ne poklapa se apsolutno sa profilom osobe koja ga nosi. Ovaj napad na Muftiju je Radončića posve raskrinkao i konačno pokazao kojem saffu on pripada. To za[1]sigurno nije saff bošnjaštva, saff koji se trudi da, prije svega, očuva našu lijepu vjeru i tradiciju te da sačuva čast i dostojanstvo muslimana Bošnjaka u ovim turbulentnim vremenima. Obzirom na to da redakcija Dnevnog avaza, a prije svega dotična Semira, nije shvatila razlog Muftijinog joj neuzvraćanja poruke, pokušat ću ukratko da joj objasnim. Da bi vam Muftija odgovorio mora se spustiti na jako nizak nivo – nivo i fazu razmišljanja u kojoj se vi nalazite. On to nikada sebi neće dozvoliti!

INICIJATIVA

Puno se priča o ovom fenomenu zadnjih mjeseci. Samim tim što se o tome puno zbori, puno je pogrešnih tumačenja, zaključaka i pristupa istoj. Političari, i jedni i drugi, odjednom posta[1]doše bolji vaizi i hatibi od hodža. Istina je da je Islamska zajednica u Srbiji razbijena. Istina je da se treba miriti. Ne na način da se oni koji ostadoše dosljedni istini izjednačavaju sa onima koji pokleknuše te da se pravi nekakvo treće čudo, već da se posrnuloj braći oprosti, da im se da prilika pokajanja, prilika vraćanja jatu kojem su pripadali, kao i prilika ulaska na vrata kroz koja su izašli. To je jedini ispravni način rješavanja ovog problema.

Neupitno je da je svakome onome koji ima i trun imana u svom srcue stalo do pomirenja muslimana. No, to pomirenje mora biti na zdravim osnovama. Pomirenje koje bi isključilo dosadašnju autonomiju Islamske zajednice i u kome je izvjesno da ljudi koji su 2007. god. izdali povjereni im emanet i otišli krivim putem budu na čelu nove „islamske zajednice“, zapravo, nije pomirenje već združivanje na batilu i neistini. Više je nego upitna iskrena namjera onih političara koji su bili faktor razbijanja sandžačkog džemata. Prava stvar se mora raditi na pravi način. Istinu je rekao vrli ashab, Abdullah bin Mes’ud: “Koliko je onih koji žele hajr, ali ga ne pogode!