Kraj staze ima samo jedno skretanje nadesno gdje se iznova pruža nepregledna silina svijeta izmiješanih muško-ženskih safova. Nekih pedesetak koraka naprijed primjećujem tiskanje svijeta oko česme, odlučujem da pri[1]đem toj žili Zemzema i okrijepim se prije nego donesem konačnu odluku o daljem kretanju. Grabim se da stanem tik uz jednu od česama i, dok me trganjem za rame ne pomjere u stranu, naiskap pijem čašu za čašom te blagoslovljene vode. Ne uspijevam da izbrojim, ali vjerovatno sam iz cuga popio pet čaša i Bog zna još koliko bih da me nisu odmakli. I iznova mi Zemzem daje snagu da nastavim pohod i ne odustajem od nijjeta da danas, Božjom voljom, makar izbliza vidim Kabu.

Skida mi se perda sa očiju i nekih dvjestotinjak metara naprijed gumenim kolovozom nazirem prolaz u obliku podvožnjaka na kome stoje vojnici i vraćaju svakog ko pokuša preći na taj veći nivo. Probijam se među već formiranim safovima, jer je naš tarik blokiran onima koje vojnici vraćaju i nekako na samom finišu tog uspona primjećujem šupljinu između dvojice hodočasnika te uspijevam da se primirim na tom mjestu i vrebam priliku da šmugnem kroz tunel koji je morao voditi u sami centar Harema i približiti me voljenoj Kabi.

S moje desne strane jedan brat tridesetih godina, najcrnje nijanse kože koju sam do tada vidio (nešto kasnije uspijevam pročitati zapis sa narukvice na kojoj piše da je Sudanac), uči Kur’an, a sa lijeve strane djed okanjene bijele brade u zanosu tespiha (prema fizionomiji reklo bi se pripada malajskoj rasi). Osjećam da nas tro[1]jica u ovom trenutku predstavljamo jedinstvo ummeta i to mi tjera rosuljave suze na oči. U tom trenutku kabenski muezin uči ezan za akšam namaz i vraća nas svakog iz svog hala u svijet zbilje. Tek sada se zagledamo među se i grlimo osmjesima iskrene bratske ljubavi i zahvalnosti. Kada muezin ikametom pozove da se usafimo radi farza, primijetim da su se vojnici nekuda izgubili.

Hitro se selamim sa prijateljima i prelazim do tada tvrdo branjeni prolaz ka unutrašnjosti Harema. Njih dvojica ostaju i toplim pogledima mi daju podršku da navalim naprijed. Trudim se da prije početka namaza prodrem što dublje kako me vojnici, koji će se sigurno po završetku namaza pojaviti, ne bi vratili nazad, tako da uspijevam preći veću polovinu podvožnjaka i nijjetiti u miješanom muško-ženskom saffu. Odmah poslije farza ustajem i snagom planinara na Božjem putu krećem u osvojenje možda posljednje prepreke do vrha svijeta.

Blago vrući povjetarac donosi strujanje hiljada i hiljada fluida koje još uvijek ne mogu vidjeti, jer me od konačnog uspona dijeli par desetina koraka i desetak stepenica koje izvode iz podrumskog dijela na površinu Kabe. Kako se koji koračaj bliži, to noge postaju naizmjenično klimavije i sigurnije i već na prvom stepeniku me sustiže muezinovo pozivanje na obavljanje dženaze onima kojima se Allah smilovao da na ovom blagoslovljenom mjestu u ovom blagoslovljenom danu odu svome Gospodaru.

Safimo se na stepeništu i klanjamo dženazu. Naposljetku se uspinjem do posljednjeg stepenika i izlazim na platformu. U djeliću sekunde okamenjujem pogled, dah i otkucaje srca na Kabu koja se na svega stotinak metara u svoj svojoj ljepoti i prirodnom obliku ukazala preda mnom. Oči uče tekbire, srce uči tekbire, a jezik nijemo šuti u tim prvim momentima šoka, da bi odmah iza tog iz svih dubina i glasom koga nisam čuo uzviknuo: “Lebbejke Allahumme lebbjek!” Koristim vakum od minute ili dvije, koji se pravi poslije svakog namaza dok se hodočasnici iznova svom silinom ne vrate u fluidno stanje i zazuje svoje najiskrenije zikrove i dove, te hitro koračam prema Kabi sve dok me na nekih tridesetak metara od nje noge ne izdaju. Sklanjam se iza jednog djeda okanjene brade koji je dovio, razastrem sedžadu i klanjam dva rekata salatul-tešškur. Predajem selam i već u nekom nepojmljivom stanju liječim oči i dušu gledanjem u Kabu. Pribirem se i dovim. Dovim za sebe, za porodicu, za rodbinu, za prijatelje, za naše institucije, vođe i prviše, za Sandžak, za Bosnu, za ummet…, sve dok me ne prenu vojnici koji oslobađaju put hadžijama u tavafu koji se iz treptaja u treptaj oka širi i već doseže do mene.

Iznova postajem bijela pčela koja sada zuji oko same matice i izbliza vidim svu džennetsku ljepotu koja se može osjetiti na dunjaluku kada insan gubi tjelesni dio sebe i postaje tek prozir[1]na čestica u mozaiku Božjega stvaranja. Masa te nosi i ti postaješ njezin dio, njišeš se i talasaš, zikriš i učiš u roju, a oči te ne pitaju, već same skreću ulijevo i upijaju kabenski nur. “O Allahu, evo me, sitan i ništavan… Evo Ti se, Gospodaru, odazivam…, i ne znam kako da Ti se ovih grješnim jezikom zahvalim…, i ne znam kako da Ti se molim…, i ne umijem dovom da izreknem ono što mi je u srcu…

Neka Si Slavljen i Uzvišen, o moj Gospodaru!” Pozicija roja se naizmjenično mijenja, osjećam kako me dvojica mladića podlaktiše i polahko se stranački mic po mic primičemo do same Kabe. I već sam tu na Vrhu svijeta! Obje ruke pružam iznad glava onih koji su svoja tijela magnetizirali za Kabu i razastirem cijele dlanove na mošusni kabenski zid kroz koji probija blagorodna toplota. Pomjeram po par koraka i ponovno ponavljam isto i tako nekoliko puta sve dok ne dođem do ćoška gdje se osjeća sva silina ljubomore bijelih pčela kada jedna drugu žele istisnuti po svaku cijenu i poljubiti Hadžerul-esved.

Neslućenom srećom uspijevam se pribiti uz sami zid i ustijeniti se sve dok tri puta ne spustim usne na taj džennetski peškeš čovječanstvu. Zatim se iznova vraćam u roj, ali još tri kruga tavafa nikom ne prepuštam privilegiranu poziciju prvog safa do Kabe te svakih nekoliko koraka iznova pružam ruke prema Božjem blagoslovu i koli[1]ko uspijevam njen nur prenosim na lice i druge dijelove tijela. Primičem se i zlatom optočenim kabenskim vratima, gdje jedan mladi tamnoputi brat već neko vrijeme visi okačen o same zidove. Uspijevam dotaći prag prije nego me svjetina istisne i iznova ne vrati u roj te mi istom prilikom pod pritiskom izbacuje naočare u masu koju niko ne može zaustaviti. Ni ne pokušavam se sageti da ih potražim, jer bi me najvjerovatnije množina pregazila, već samo koliko sam u prilici zagrađujem prostor oko sebe i nogama opipavam ne bih li ih osjetio.

Božjom milošću, tehnika djeluje i nekako nožnim prstima kao kukicom prihvaćam držače i tako ih nosam sve dok se ne otvori prilika da hitro spustim ruku i dohvatim naočare. Bez obzira na masu koja je prošla preko njih i skoro nepostojeću vjerovatnoću da ostanu zdrave, osim iskrivljenja i krzanja jednog stakla, ostale su čitave i upotrebljive. Povlačim se u širinu i ostatak tavafa završavam u širem krugu da bih baš naspram Hadžerul-esveda na kraju sedmog kruga izišao iz tih šumećih mjehura i pronašao zaklonito mjesto za klanjanje jacije namaza. Po namazu uspijevam još jednom doći do Zemzema i već okupan u znoju proslaviti osvojenje Kabe s nekoliko čaša ove blagoslovljene vode kojom se uspijevam čak i politi po već mokroj glavi i odjeći. Sa svojim saputnicima se nalazim pred hotelom „Meridien“ gdje bi trebao naići autobus za povratak na Minu. Dok im ushićeno prenosim utiske upravo doživljenog, horski me prekidaju i govore da su i oni jutros uspjeli osvojiti Kabu. Zaključujemo da je Allahova milost što se nismo uspjeli pronaći u onoj gužvi, jer su oni već bili iznureni i nisu mogli iznova ulaziti u Harem, pa bi vjerovatno i mene to demoralisalo. Radujemo se kao djeca i niko se u tih nekoliko miliona ljudi ne obazire na nas jer su vjerovatno svi doživjeli slično, ili se makar nadaju i izgaraju da dođu do svog životnog uspona. (kraj nastavka četvrtog dijela)

Glas islama, 251, R: putopisi, A: Jahja Fehratović