PITANJE: Svjedoci smo ovih dana da je u javnost plasirana vijest da nadležni organi u Srbiji razmišljaju da zakonom odobre eutanaziju, tj. da se teškim bolesnicima putem davanja smrtonosne doze prekine život. Da li je po propisima islama dozvoljeno da osoba koja boluje od teške (neizlječive) bolesti zatraži od ljekara da joj prekine život, tj. skrati tegobe i muke koje joj ta bolest nanosi? Da li je dozvoljeno ljekaru da takvom zahtjevu udovolji?

ODGOVOR: Uzvišeni Allah dž.š. je Onaj koji određuje šta će za- desiti čovjeka u toku njegovog života, određuje mu koliko će živjeti i kada će umrijeti. Sve što čovjeka zadesi u toku života nije ga moglo mimoići, a sve što ga mimoiđe nije ga moglo zadesiti, uključujući u to bolest i zdravlje. Bolest i zdravlje su načini na koje Allah dž.š. iskušava ljude da bi ih na osnovu toga nagradio ili kaznio. Međutim, mnogi to ne razumiju ili neće da razumiju, pa računaju da je život samo dok je čovjek zdrav i jak, a kada oslabi da više i ne treba živjeti. Zato kada takve zadesi bolest oni padnu u očaj, izgube nadu, posežu za svim raspoloživim sred- stvima liječenja (dozvoljenim i zabranjenim), tek se tada sjete Allaha i svojih propusta u toku života, svojih grijeha koji ih pri- tiskaju, mole za milost i oprost, a ima i onih koji bi željeli da se sve to okonča, da se muka riješe, pa zato traže od ljekara da im muke skrati, tj. da ih usmrti. Neki danas ovakvu smrt nazivaju “ubistvo iz milosrđa”, ali stručni naziv je eutanazija, a ona može biti aktivna i pasivna. Ak- tivna eutanazija je kada pacijent zatraži od ljekara da ga usmrti, tj. da mu ubrizga smrtonosnu dozu koja će ga usmrtiti. Pasivna euta- nazija je kada bolesnik odbija da uzima lijek koji mu ljekar propiše te na taj način izazove pogorša- nje svoga stanja i na kraju smrt. Stav islama po ovom pitanju je potpuno jasan i glasi: Niko nema pravo miješati se u Božje odredbe i da je svako dužan liječiti se, jer Poslanik a.s. kaže: “Allah dž.š. nije stvorio nijednu bolest, a da joj nije dao lijeka”, što znači da nikakvo ubistvo, pa čak i ako je iz “milosrđa”, nije dozvoljeno.

Nijedna bolest nije neizlječiva, samo što ljudi još uvijek za neke bolesti nisu pronašli lijek, a to ne znači da ga neće pronaći. Iz spomenutog se može zaključiti da je zabranjeno – haram traži- ti od ljekara da ubrza smrt time što će pacijentu dati smrtono- snu injekciju, bez obzira na sva opravdanja i argumente koji se po ovom pitanju mogu navesti od strane zagovornika eutanazije, ili saglasnosti bolesnika i nje- gove porodice sa eutanazijom. Što se tiče pasivnog oblika eutanazije, tj. odbijanja osobe da se liječi, strpljenja u bolesti, ono je dozvoljeno i ne spada u kategoriju ubistva kao u prvom slučaju, zašta imamo potvrdu u primjerima iz života Resulullaha a.s. Prenosi se da je jedna žena bila bolesna i molila je Resululla- ha a.s. da uputi Allahu dž.š. dovu da joj pomogne da ozdravi.

Resulullah a.s. joj je rekao da uko[1]liko želi zaista da to učini, da će to i učiniti, ali da joj je bolje da se strpi u bolesti, jer će joj Allah dž.š. oprostiti grijehe, pa je žena odabrala ovo drugo. Svakako da ovaj primjer ne treba razumjeti na način da se ne treba liječiti, da je bolje bolovati i mučiti se, već znači da je neuzimanje lijeka i strpljenje u bolesti dozvoljeno, a liječenje je nešto našta nas Resulullah pod- stiče kada kaže: “Liječite se jer Allah nije stvorio bolest, a da joj nije dao lijeka.” Eutanaziju danas ne dozvoljava veliki broj zemalja svijeta, jer ipak je još uvijek jak glas onih koji se eutanaziji protive i ona je krivično djelo za koje se zakon- ski odgovara. Pristalice eutanazije se pozi- vaju na evropske konvencije o ljudskim pravima po kojima svaka osoba ima pravo na život, a to po njima podrazumijeva i pravo na smrt, što protivnici eutanazije ne prihvataju jer pomenute kon- vencije jasno i izričito štite pravo na život, a ne pravo na smrt. Nakon svega spomenutog ja- sno se može zaključiti i kakav je odgovor na drugo pitanje koje je postavljeno na početku, tj. ka- kva je odgovornost ljekara i da li smije udovoljiti zahtjevu svo- ga pacijenta koji traži skraćenje muka. Nakon što je konstatovano da čovjek nema pravo sebi oduzeti život na način što će tražiti da mu se ubrizga smrtonosna doza, ili nekim drugi putem, isto tako tom zahtjevu nema pravo udovoljiti ni ljekar, jer čovjek nije vlasnik svog života da bi odlučivao o momentu svoje smrti. Allah je čovjeku udahnuo dušu i dao život i jedino je On Onaj koji ima pravo život prekinuti i dušu oduzeti. Dakle, ljekaru nije dozvoljeno već je zabranjeno – haram da učestvuje u postupku eutanazije, bez obzira što to pacijent traži, a zakon države u ko[1]joj živi i radi dozvoljava, i niko ga nema pravo siliti da učestvuje u nečemu što se krši sa propisima i kodeksima vjere kojoj pripada i koju poštuje. Također se ovome može dodati da je saglasnost za prekidanje života koju daje po- rodica bolesnika u situaciji kada bolesnik nije u stanju komunici- rati veoma ozbiljna stvar, jer se u ovom slučaju porodica postavlja na mjesto onog ko odlučuje o ži- votu i smrti, što je neprihvatljivo i vjerom strogo zabranjeno, jer su trenuci teške bolesti i potro- šenosti zbog nje momenti kada osobe nisu u stanju potpuno rasterećeno sagledati sve okol- nosti niti posljedice svojih odluka. One su obično onakve kakve žele da budu oni koji ih nago- varaju na njih, koji ih navode na donošenje istih, zbog čega takve odluke ne mogu biti mje- rodavne i validne, a posebno ne mogu biti osnova na kojoj će se donijeti presuda o smrti bolesne osobe. Neka se oni koji odlučuju po ovom pitanju zapitaju koliko je u svijetu osoba među živima koje su ljekari nekada zbog bo[1]lesti otpisali i konstatovali da su njihovi dani odbrojani!

Glas islama, 259, A: Rešad Plojović