Kako komentarišete optužbe “da želite da podijelite Islamsku zajednicu u Crnoj Gori” te isključenje Vašeg pomoćnika hfz. Abdurrahmana Kujevića iz Medžlisa IZ-e u Rožaju?

MUFTIJA SANDŽAČKI: Prema Ustavu Islamske zajednice sa sjedištem u Sarajevu, čiji smo mi sastavni dio, u prvom članu je definirano da je Sandžak sastavni dio te Islamske zajednice, Sandžak kao historijska regija u oba svoja djela – i Sjevernome u Srbiji i Južnome u Crnoj Gori. S druge strane, opće je poznato da je 1993. godine disolucijom jedinstvene Islamske zajednice Jugoslavije, korak reorganizacije naše Islamske zajednice bio osnivanje Mešihata IZ-e Sandžaka, a osnivači tog Mešihata su većina Odbora Islamske zajednice Južnoga Sandžaka. Dakle, to su dva utemeljenja moga sasvim legalnoga i legitimnoga djelovanja u Južnome Sandžaku. Treća stvar: ja sam lično imao uvjeravanja od i tadašnjeg aktualnog predsjednika Crne Gore, gospodina Vujanovića, neposredno prije referenduma za osamostaljenje Crne Gore, da se komunikacijski ništa neće promijeniti nakon osamostaljenja. Moje djelovanje kao muftije i moga pomoćnika hfz. Abdurrahman-ef. Kujevića potpuno je legalno i legitimno. Istina, i ranije opstrukcije išle su do te mjere da su političari direktno rukovodili nekim postupcima u odborima Islamske zajednice u tom djelu Sandžaka da bi ih odvratili. U Rožajama, konkretno, ali ništa nije bilo prijatnije ni u Bijelom Polju. Jednom prilikom su sabornici Islamske zajednice Sandžaka iz Bijelog Polja bili vraćeni kada su krenuli na zasjedanje Sabora ovdje u Novom Pazaru. Dakle, sve smo mi to izdržali, kao i druge elegantnije opstrukcije koje smo doživjeli, baš iz razloga što nismo željeli da naše djelovanje na bilo koji način posluži nekome za optužbe ove vrste. Mi smo čak u nekom trenutku trpjeli u pogledu nedostatka našeg administra[1]tivnog uticaja na taj prostor, pa smo se zarad viših ciljeva, bratskih odnosa, komšijskih relacija, budućnosti i jedinstva zadovoljili našim prosvjetiteljskim djelovanjem. S druge strane, prije tri mjeseca mojim očima vidio sam dopis Mešihata podgoričkog, potpisan od strane Rifat-ef. Fejzića u Sarajevu, u kojem se obraća Rijasetu u Sarajevu da žele stupiti u jedinstvo Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, ali da im je za to potrebno vremena; da žele da otvore taj proces, razgovore, da traže od Sarajeva da im u tome pomogne. To je za mene bila radosna vijest i zbog toga smo se i odricali nekih svojih administrativnih nadležnosti nadajući se da će doći trenutak sazrijevanja u našim odnosima, kako bi ta neka sporna pitanja elegantno, dogovorom i bratski riješili. S druge strane, dobio sam informaciju da pojedini ljudi u Islamskoj zajednici u Crnoj Gori ne znaju za taj dopis, pa čak tvrde da on ne postoji. Da li je to tako ne znam, ali sam ja taj dopis vidio – ovjeren, zaveden, potpisan. Čak mislim da su dva akta otišla prema Sarajevu: jedan ispred Sabora IZ-e CG, a drugi ispred Mešihata te zajednice. To su momenti koji su za mene bitni. Ako to sve imam u vidu još manje razumijem ove histerične izjave prema nama, od one da se upire prstom u nas za odgovornost za navodni radikalizam ili kolaboraciju sa radikalnim elementima, što je zaista ispod nivoa, prvo istine, a i korektnosti u odnosima, do ovog posljednjeg koga ste naveli u saopćenju koje sadrži sve te prilično gnusne kvalifikacije.

FEJZIĆ JE POSLAO ZAHTJEV RIJASETU IZ-e U BIH ZA PRIKLJUČENJE IZ-e U CG TOJ ISLAMSKOJ ZAJEDNICI

Kada je u pitanju ideja o centralizaciji Islamske zajednice, koliko smo mi informisani, Reis je jedan od rijetkih sa područja Balkana koji ne bi želio da bude u okviru takve organizacije. Zašto Vi insistirate na tome?

MUFTIJA SANDŽAČKI: U dopisu koji je otišao iz Podgorice ne piše da on ne želi, već tamo piše da želi, tako da je meni teško da odgovorim na to pitanje sa tom hipotezom. To je zvaničan dokument Islamske zajednice u Crnoj Gori da on želi da bude zajedno u ujedinjenoj zajednici sa sjedištem u Sarajevu.

Šta bi podrazumijevala ta zajednica?

MUFTIJA SANDŽAČKI: Vjerovatno ono što podrazumjeva i sa nama: duhovnu, vjersku stožernost u Sarajevu, jedinstvo u krovnim organima kao što su Rijaset i Sabor Islamske zajednice u Sarajevu. Opće jedinstvo, ali uz visok stepen upravne autonomije obzirom da se nalazimo u drugim okolnostima, državama i pravnim sistemima. To je veoma pozitivan status koji znači implementaciju onoga što preferira i naše vjersko učenje. Ono preferira zajedništvo na svakom mjestu i u mjeri u kojoj je moguće. Tamo gdje nemamo izričite prepreke, gdje nam ustavi tih država i zakonske norme to ne ometaju, sada je samo u pitanju naša svijest i naša spremnost. Da li više volimo da budemo prvi u svom selu ili peti u zajednici, to je ključno pitanje. Oni predvodnici Islamske zajednice koji su spremni da svoj lični interes, svoju poziciju, stvarne ili diskutabilne titule stave na raspolaganje zajednici pristaju da budu dio te zajednice, svjesni da su tu personalno privremeno, da je interes islama i Islamske zajednice iznad našeg ličnog interesa. Tu se lome DA ili NE. Iako ovdje u slučaju Podgorice još nemamo jasno DA ili NE, ali imamo DA kada razgovaraju ili pišu Sarajevu, kada razgovaraju u Ankari ne znam šta imaju, ili kada razgovaraju sa vlastima u Podgorici, a NE u javnim nastupima ili u praktičnom ponašanju. To je nešto što nam ne dopušta da do kraja znamo stvarni stav, ali u najmanju ruku govori o raskoraku koji je neprimjeren vjerniku, muslimanu koji mora imati jedno lice, koji mora imati sklad između onoga što govori i što radi, što misli i govori na jednom ili drugom mjestu. Tome nas uči vjera i mi kao predvodnioci Islamske zajednice morali bi moralno u tom smislu da se ponašamo.

DŽIHAD, FES I HADŽET

Šta mislite o toj pojavi, o odlasku ljudi iz naših krajeva u džihad?

MUFTIJA SANDŽAČKI: Ja sam u više navrata pozvao naše mladiće da ne idu na bilo koje ratište. Mi ovdje imamo mnogo korisnih projekata za koje nam je potrebna energija mladih ljudi koji treba tu energiju da ulože u sebe, svoje obrazovanje, svoje porodice, djecu, zajednice, da svoj idealizam i u vjeri izraze kroz korisno i progresivno djelovanje za svoje porodice, zajednice i svoje okruženje. To je naš koncept i naš poziv. Mi u tome nemamo nikakve dileme.

Kako onda komentarišete nedavno održane mirne proteste u Novom Pazaru u znak sjećanja na žrtve koje su poginule 1945. godine. Mladići koji su učestvovali u tim protestima bili su obučeni u uniforme Muslimanske milicije. Mislite li da je malo opasno igrati se time?

MUFTIJA SANDŽAČKI: Kao prvo, očito ste se informisali iz beogradskih medija. Ništa na tim momcima nije bilo vezano za bilo koju muslimansku miliciju u II svjetskom ratu, osim fesova. Ako je fes grijeh onda možemo o tome da razgovaramo. Ali pod fesom je i Vuk Karadžić napisao srpsku ćiri[1]ličnu azbuku. Zato bilo bi nepravedno fes, kao nacionalnu i narodnu kapu Bošnjaka kroz stoljeća, i ne samo Bošnjaka, smjestiti u kontekst bilo koje ideološke grupacije. Kao drugo, oni su imali zelene košulje i zelene pantalone. To opet nema nikakve veze sa bilo kojom vojnom formacijom iz II svjetskog rata, jer su sve te formacije imale svoje simbole.

Ovdje je postojao jedini simbol na košuljama, a to je zvanični grb bošnjačko-sandžački, koji je u Srbiji i u Crnoj Gori prihvaćen kao simbol Bošnjaka. Oko ovog nema nikakve sumnje. Samo površan posmatrač može na bilo koji način dovoditi u vezu i etničko-nacionalnu simboliku pokušati staviti u kontekst tzv. međunarodnog islamizma. Onaj koji išta zna o tome zna i da su ideologije nacionalizma i islamizma nespojive. Samo neuki i džahili mogu o tome da govore. To su dvije ideologije koje se isključuju. Što se tiče smisla, zašto bi mi Bošnjaci uvijek morali da se ispravdavamo pred nekim za smisao našeg djelovanja. Ključno pitanje, u svakoj uređenoj državi i društvu, jeste da li je suštinski, civilizacijski, po međunarodnim dokumentima i po aktualnim zakonima u tim državama jedno djelo kriminalizirano, tj. zabranjeno ili nije. Ako nije, koga je briga zašto sam ja tog dana stavio crveni fes. Moja stvar. Milo mi bilo da stavim crveni fes i da obučem zelenu košulju. Kod nekih koji propagiraju ljudska prava, kada se pojavi neko bez odjeće na nekom trgu da protestira za neka lična prava, to je inn. Onda su im puna usta da je njegova lična stvar. U ovom slučaju je to moja lična stvar, ili stvar mog nacionalnoga kolektiviteta. Narodu, naciji, bošnjačkom narodu koji nema svoju konvencionalnu na[1]cionalnu državu, koji je preživio jedanaest valova genocida, kome se i dalje osporavaju nacionalna i prava na raznim nivoima, koji nema elementarne mehanizme zaštite svoga individualnog i kolektivnog prava u državama u kojima živi, još mu zabranite folklorne pojave, da se pojavi na svojim manifestacijama u odjeći i kostimima kakvim hoće. Pa, nemojte molim Vas. Još treba da nas „podave“ da ne smijemo imati svoju kulturnu manifestaciju u kostimima kakve mi hoćemo. Ne pada mi na pamet da ubijem i taj posljed[1]nji tračak samobitnosti i samosvojnosti. Nemam uopće potrebu da objašnjavam, prosto me ne zanima kakve će ko zaključke da donosi. Dakle, usred bijela dana sa Gradskog trga do mjesta Hadžet prošetali smo, a među nama je bilo stotinak mladića u toj odjeći. Naš način da ukažemo na 70 godina od stravičnog zločina genocidnih razmjera. Vidite paradoksa i hipokrizije, moralne apokalipse – tema su fesovi i dresovi, a nije tema dvije i po hiljade mučki ubijenih ljudi samo zato što su bili elitni Bošnjaci, koji i dan-danas nemaju ni mezar ni dženazu. Sada treba da se dođe do onih koji su ih pobili i koji su krivi što su arhive i dalje sakrivene, da se dođe do imena i prezimena tih ljudi da im se časno klanja dženaza. Oni nisu krivi, a mi smo kao krivi i treba da objašnjavamo za fesove i košulje. Zaista nije u redu i neću dozvoliti nikada da potpadnem pod takvu histeriju gdje treba još da se ispravdavam.

Zar ne mislite da je ovo ipak rovito, u smislu da su ratovi jučer prošli?

MUFTIJA SANDŽAČKI: Kakve veze imaju fes i rat, kakve veze imaju zelena košulja i rat? Ja ću Vam reći kakve ima. Ima veze u glavama onih kod kojih je sve miris rata, kod onih koji su pokrenuli te ratove. Oni koji su činili zločine u tim ratovima u svemu vide rat, jer su oni time opterećeni, pa onda misle da je svako. Misle da svako drugi sve što radi ima veze sa ratom. Lopov misli da nema poštenih. To je ta psihologija i odatle podozrenje i optužbe. Oni znaju da je kod njih svaka uniforma rat, dok kod nas nije. Mi Bošnjaci smo pacifistički narod, naša kultura je drugačija, zato smo i stradali. Nažalost, bili smo jagnjad za klanje mnogo puta, naivni, prešli smo crtu odgovornosti u toj kulturi. Ali bez obzira, mi smo nesporno pacifistička kultura. Ali zato što smo pacifisti ne dopuštamo da budemo gaženi i da se pravdamo što postojimo i imamo svoju boju simbol.

PAKISTANSKO-AFGANISTANSKI SINDROM

Ovdje u Vašem susjedstvu je organizacija Furkan. Postoji talas organizacija u svijetu koje se protive onome što Islamska država radi i suprotstavlja se njenom djelovanju.

Šta biste kao Islamska zajednica mogli učiniti po tom pitanju, da se smanji uticaj tih organzacija?

MUFTIJA SANDŽAČKI: To je vrlo ozbiljno pitanje i nije stvar samo Sandžaka ili Srbije, to je pitanje Evrope i mnogih zemalja širom svijeta. Mislim da se odgovor krije u dva momenta, a jedan sam već dotakao. Ja već četiri-pet godina govorim o opasnosti tzv. pakistansko-afganistanskog sindroma u pogledu svojevrsnog haosa u islamskoj organizaciji i edukaciji. Dakle, u Pakistanu i Afganistanu smo imali prije četrdeset godina da nije postojala uređena Islamska zajednica, da vjerski život nije bio institucionalno uređen, gdje nisu postojale odgovornosti niti za organizaciju muslimana, niti za njihovu edukaciju. Nakon četrdeset godina vidjeli smo šta se desilo u Afganistanu i Pakistanu, gdje prosto više nikoga ne možete optužiti, a svi snose posljedice, pa djelimično i krivicu. Nažalost, ja ukazujem na to, ali javnost u Srbiji i Evropi ne pokazuje oz[1]biljno interesovanje za to. Ponavljam evo i pred Vama da je to veliki pro[1]blem i velika opasnost. Bojim se ako još nekoliko godina pustimo da se stvari haotično odvijaju da se možemo suočiti sa mnogo većom opasnošću. Šta je rješenje? Rješenje ima svoju formu i suštinu. Forma se ogleda u tome da države Srbija i druge evropske države pomognu da se islam i islamsko pitanje u njima urede adekvatno vremenu i prostoru, adekvatno stvarnim potrebama muslimana, da se muslimani u Srbiji i Njemačkoj osjećaju kao svi ostali građani, da to što su muslimani ne znači da su građani drugoga reda, da mogu imati svoju organizaciju u džamiji i svoju duhovnu potrebu ravnopravno kao drugi građani koji su kršćani. Naravno, to pravo, koje je svaka država obavezna da obezbjedi muslimanima, ima svoju drugu stranu koja se zove obaveza tih muslimana. Obaveza se ugleda u tome da ti muslimani budu lojalni građani tim državama, da poštuju zakone te države, da uvažavaju i druge sugrađane, bez obzira na vjeru ili etničku pripadnost. To je naš koncept i to je moj poziv koga pokušavam veoma glasno nametnuti. Istina, ima razlike između Balkana i Zapadne Evrope. Na Balkanu imamo autohtone muslimane, a to su prevashodno Bošnjaci i Albanci, koji imaju neke svoje specifičnosti, ali imaju i prednosti u odnosu na muslimane doseljenike u Evropi. Prednosti nas muslimana na Balkanu jeste upravo osjećaj da smo građani Evrope. Ja sam rođeni Evropejac, moji pradjedovi su Evropejci, za mene je Evropa moja kuća i ja sve građane Evrope doživljavam kao svoje komšije, kao moje potencijalne prijatelje i to što sam musliman jeste moja kulturološka osobenost. Kao musliman u Evropi ja nemam osjećaj inferiornosti u odnosu na Evropu. Meni je Evropa moja kuća sa sve onim što u njoj valja i ne valja. Za razliku od nas, muslimani koji su doseljenici imaju svojevrsne komplekse inferiornosti. Svaki kompleks je rizičan i uvijek predstavlja neku mogućnost deformacije, a ta deformacija tjera te ljude ili u poltronstvo ili u ekstremizam i to treba uvijek imati na umu. Formalno treba urediti u svakoj državi status islama i muslimana na način da se oni osjećaju sigurni, na način da se osjećaju ravnopravni. Suštinsko pitanje jeste omogućiti da se među muslimanima afirmiraju kredibilni vjerski autoriteti. Danas imate na čelu zajednica i na Balkanu autoritete koji su politički nametnuti, koje podržavaju pojedine državne vlasti radi sopstvenih političkih ili nekih drugih interesa. To su razni muftije, razni pogla[1]vari koji služe državama, ali su izgubili kredibilitet kod muslimana. Njihove vjerske odgovore i fetve, njihove stavove većina muslimana ne sluša. To tjera mlade ljude, koji su po prirodi emotivni i žele više, da traže neke alternativne šejhove, neke alternativne muftije, neke ljude koji će im tumačiti vjeru bilo na fejsbuk stranicama ili tviteru i drugim portalima. Tu imamo gubitak odgovornosti. Nama treba jača organizacija Islamske zajednice koja će istovremeno snositi odgovornost za edukaciju. S druge strane, na čelu tih organizacija potrebna je kredibilna ulema, islamski učenjaci koji će biti autoriteti za muslimane, ali dobrovoljni, ne nametnuti, koji će istovremeno biti sagovornici državama u kojima žive, tj. na nivou država u Evropi ili na Balkanu. Smatram da bi morali djelimično preteći razvoj događaja i otići dalje. U Zapadnoj Evropi je islamsko pitanje neriješeno i to se ne smije podcijeniti. Ovo je veliki problem za budućnost. Moja inicijativa jeste da se uspostavi vrhovni autoritet muslimana u Evropi, recimo evropski muftija koji bi imao prevashodno moralno-duhovnu ulogu, a s druge strane koji bi bio prihvaćen od većine islamskih autoriteta u Evropi, prihvaćen od evropskih država i organa Evropske unije u Briselu. To znači da bi taj čovjek, taj autoritet sa svojim savjetom mogao biti sagovornik evropskim institucijama, političkim, državnim, jer se ova pitanja moraju, prije svega, rješavati dijalogom i edukacijom.