^{Junak sa Kukavica}

„S injem na snegolikoj bradi, lica rumenog od planinske oštrine, čvrstog zdravlja i unutrašnje vatre, posluje oko kuće u jutarnjoj vedrini. Svet je za ovu krepku starinu beskrajno lep, ljudi tako dobri, a nevolje i gorčine kratke i prolazne. Prošao je dostojanstveno kraj svih ljudskih posrtanja, sačuvao poštenje u vremenima kad se u iskušenju slamao krhki karakter.“

I bi svjedočanstvo jednog pera. Baš iz njega izavre tinta kojoj duboko korito postaše ovi redci. Oni će je, krivudavom, ali sigurnom putanjom (kao kakvim meandrima), usmjeravati ka ušću gdje će, združena sa brojnim pričama pritokama, osnažiti bujicu sjećanja na vrsnu ličnost Rahima Ljajića. Da, baš onog Rahima, kojim autor početnih redaka (novinar i dopisnik Radija Beograd, Mirko Popovac) oplemeni svoje pero. Onog Rahima, čijom dobro znanom riječju (sada već davnih osamdesetih godina prošlog vijeka) autor naslovi svoju priču i ovjekovječi tu rijetku pobožnost: Moraš ostati čovjek.

Na preslu dva vijeka, ravno 1900. godine, na okomitoj padini Kukavica, gdje Pešter već polahko splašnjava, a župa se jarači i snaži, i obrnuto – gdje župa u visini gubi dah i posustaje, a Pešter gordi ga tek uzima te se kuraži –  rođen je Rahim. Razmeđe dva vijeka i dvije reljefne cjeline čejrečit će ovog čovjeka, svak’ na svoju stranu. Nije lahko opstati na poprištu gdje se, kakva mu drago, koplja lome. Tu, ili brzo izinđaš i kamen oprečnih sila te junački poklopi i satera u zemlju, ili postaneš od kamena tvrđi, pa kamen probiješ i iz njega iznikneš kao kakav upredeni četinar na goloj litici. Rahima dvije have slomile nisu. Kalile su ga i oblikovale dok od njega nisu načinile žilavog gorštaka nesalomivog karaktera, nenatrunjenog morala i, nadasve, tvrde neokrunjive vjere.

Baš tu, na obroncima Kukavica, svoju je prvu snagu ponio i cijelom đovdom zajačio čovjek koji je mogao biti sve osim kukavice. Kako je šuma mogla dobiti ime Kukavice znajući da je tu u blizini živ Rahim – to nikome nije moglo biti jasno. Bit će da je to ime odvajkada. U toj šumi dvojica su tvrdo zakukala. Prvi je onaj siromah koji se po njenim strančugama i čestima, sred zimske zemherije, drvio danas za sutra, a drugi je onaj koji je rijekom, pa naviše, opet njenim vrletima, krenuo lošom namjerom i hrđavom rabotom na Pešter i Pešterce. Rahim će po tim mazijama provesti šezdeset četiri godine svoga života, nakon čega će, sa najmlađim sinom Malićem i njegovim sibjanom, saći u dolinu i na prisojnoj lazini sagraditi novu kuću. Ostatak svog života (naredne tri decenije) ta ljudina će provesti baš tu, niz sunčanu stranu doline, da ljudski, uz Ljudsku rijeku, starost proživi dostojno – slaveći Boga. Tako ljudeskarama i priliči.

Devet i po decenija nesvakidašeg vremena prešlo je preko pleći ovog sretnika. Rijetko kome se dalo ono što je njemu: dug vijek, muka golema, a dobro djelo. Eto zato je on, povrh svega, sretnik. Šta se nevolja za života njegova po vaskolikom svijetu izredalo, to da se razvuče na cijeli milenij i rastaksimi na sve Bož’e stvorove – odviše bi bilo svakom. Prvo, ratovi: balkanski i svjetski, pa potom: nacionalizmi, šovinizmi, istrage, agresije, upadi, pogromi, paljevine, strjelišta, zbjegovi i seobe…, a onda: usponi i padovi carevina, tranzicije, strahovi, neizvjesnosti i bijede. E sve to i nekud više od toga palo je na glavu jednog Rahima. Bi mu suđeno da isprati cijeli taj kleti dvadeseti vijek. Sve mu se to oko glave svilo kad i njegova čalma, a odbilo od njega tek voljom tuđom, baš onda kad i njegova čalma. No, insan je dat za muku, tako mu Bog rek’o, a Bož’a je najpreča. Ta muka ljudska – teško je to ruho – nit’ nosit, nit’ bacit. Ipak, negdje duboko u sebi, svaka muka ima svoju draž i čar. Ona se ne vidi svana i nedokučiva je očima tuđim. Stanuje u skritim nutrinama mučenika, tegobnika i kol’ko god da peče i jadi, jednako i više gali i sladi. Muka je prirodno stanje stvora, njegov predviđeni režim. To je ono breme koje praotac Adem nakalemi na svakog od nas, do posljednjeg koga bude bilo. Zemlja je ovo, glavo! Tu smo na poligonu…, tu smo na odsluženju. A dok god smo tu, na njoj, niski i daleki, pod visinama kojim pripadamo, Bog će ostati najbliži onima koji najviše potegnu, najžešće potegle…, koji najveće hise muke ponesu. Oni postaju dalekovidniji, zastori mnogi postaju im prozirni…, oni slute sve opsjene. Njihovi postupci bivaju krajnje smisleni, njihove misli duboka mudrina, a njihov govor trijumf istine. E zato je muka do kraja neispričana priča. Muka je zalog za velike stvari. Muka je kapija otkrovenja. Muka je put do nadahnuća.

Rahim je pune sedamdeset četiri godine klanjao beš-vakat namaz. Ako hoćemo ljudski – čovjek je zaslužio dvije penzije, jer to su nečija dva radna staža…, i to birindži. No, za to se ne daje penzija. Krivo sjedni, pravo pregovori – penzija bi bila mizerna naknada. Samo ime joj je pomalo sablasno, sluti nekakvoj nemoći, nedaći i završetku. I još jedno – nju niko nije ni preživio ni nadživio. E zato se penzijom ne može odlikovati Rahim i ljudi od njegovog posla. Tih sedamdeset i kusur godina robovanja predanog, žrtve  smislene i odricanja neprekidnog – to sami Bog samo može da plati. On i niko više. I nije to bila puka molitva današnjeg roba. Ne, poveće je to od ovoga danas. U vremenima kada narod bi stavljen na najveću moguću kušnju – kušnju dina, te se pogubiše obilježja vjere, trebalo je održati, odoljeti, ostati vjeran Bogu. Ko zna, ti takvi Rahimovi abdesti i ezani mogli bi imati vrijednost robovanja kakvog dugovječnog prethodnika pobožnjaka, Nuhovog soja? Tih takvih sedamdesetak godina po Bož’oj računici moglo bi rahat izić’ na sedam stotina, i više!? Jer, nije lahko cijeli vijek ostati garib u jednom narodu i samac, kao što nije lahko biti poljak Božijih međa dok svjetina hara na sve strane. Ma teško je biti samac u ćejfu, a kamoli u smutnjama samački nositi teško breme vječne vjere. Sam čovjek ni na sofru prist’o nije. Kraj po kraju – samom mu ni u Džennetu nije bilo potaman. Ljudi, zajednica, masa i psihologija mase – pravo su čudo. Sve je u džematu lahko, od one mobe, pa do hatara i brige i tuge. Svaku muku ljudi k’o rukom maknu. Ljudi su pravi medari i zlatari.

Eto, tako je sedam i po decenija Rahimove samačke pobožnosti veliko do Neba.

Rahimovu nezajažljivu žeđ za džematom, koliko-toliko, tolila su dva saborna obreda: džuma i teravija. Džumama i Ramazanima ovaj je ostavljao tijelo samo u onoj nužnoj mjeri, kol’ko da ga teža drži za zemlju…, da se kret ne otkači i ne vine za svojim dlanovima, gore, kamo ih je upr’o. To je bio dan i mjesec kada bi se on do kraja uzdigao iznad ovosvjetske prašine, kada bi u svom letu nadvisio sve čuke, pribrežne šume, gore i vrhove gole, pa bi sa tih čistih visina nekako odozgo posmatrao na svijet, na ljude, na prilike i živote. To dvoje Rahim po cijenu života prepuštati neće niti slučaju, niti novim vremenima. Tako on, uoči svakog Ramazana, đe bi živu dušu suočio, taj bi je suvrtlio i snažno navodio na teravije, džematile. Na takvo neumorno zagovaranje ove stvari odviše je bilo onih koji bi se krenuli migoljiti i čupati iz stiska navalentnog čovjeka: „Ma puštaj me Bož’i stvore. Nema džamije, zatuvi jednom, nema mejtefa, nema hodže. Pogleda’ malo oko sebe, hej čoveku! Stari vakat prošo. Imal’ boljih dostova od roditelja? Nema! E vidiš, i oni prošli. Kad su oni morali proj’ nek sve prođe. Novi vakat doš’o, novi ljudi preuzeli. Omi’ ruke, baćko, i proj se dokolice – ovo je sve đavo čiftetom gađ’o!“ E ovakvima bi se Rahim tek onda nakičmio i jačajući svoj stisak strjelovito brzo zagrmio: „Bolje nekog da je Bog mačugom d’o da se ljudi o njega poštapaju no što ga je d’o insanom, pa da bide pitan i da gori. Bog je bio i ost’o, crnjo! On je đe se goj okreneš. Cijela zemlja je Bož’a i čista, ko ti brani da klanjaš đe mu hoj? Nema džamija, nema mejtefa – a imal’ kuća? Zašta su kuće? Šljeme pod koje se Bog ne pominje – vatra ga izgorjela! Odžak mu pjev’o ko klanja i za Boga zna. Slušaj – prve teravije je selo kod tebe. Zastri vel’ku sobu, ako je nisi. Ako si je zastrto – mijenjaj ćilim; unesi furunu i sprema’ šta nemaš. Kilo kahve ću ti donijet, nek’ žene peku za sijela, po teravijama. Ja sam ti hodža, a ti udri nastranu ako smiješ.“ I tako je bivalo. Rahim bi u jednom mahu lomio kolebljive nevjere i gušio zlo u samom njegovom zametku. I, uistinu, on bi odvažno stajao pred džemat. Nije bio hodža, ali je u ono vrijeme nužde bio zlatan, za taj kraj ništa manje važan od šejhul-islama. Bio je samouk, kao i otac mu Rušid, ali su obojica znali da čitaju u Kur’an, jer ih je u Kur’an uveo Rušidov brat Aćif, koji je zaista bio hodža. Tako su teravije u Bijelim Vodama, Božijom voljom, pa Rahimovom zaslugom, opstajale po kuća. To je tako bivalo sve dok se ne sagradi džamija u selu, za čiju je izgradnju međ’ glavnim inicijatorima opet bio Rahim.

Što se džume i džumanskog dana tiče, e to je već posebna priča kada je Rahim u pitanju…, kao i punina onog što ima veze sa Bogom!

Glas islama 351, kultura, A: Berin-ef. Ljajić,

Kraj prvog dijela