A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!“ (El-Fedžr, 27-30) U mubarek petak, u sabahsko vrijeme, 12. marta 2021. godine, u tišini svoga doma, okružen bližnjima, svome Gospodaru vratio se hadži Bahrija Ćorović u svojoj 96-oj godini ovodunjalučkog života.

Rođen je 1925. godine u Novom Pazaru u poznatoj begovskoj porodici, pa su ga mnogi sugrađani zvali i hadži Bahri-beg, ne samo zbog svog porijekla, već i zbog edeba koji je bio rezultat porodičnog odgoja i islamskog ahlaka, iako je još kao dječak ostao bez svog oca i staratelja Amir-bega. Po majci je bio unuk poznatog muftije Teufik-ef. Imamovića. Bio je treći po redu od četvorice braće. Rat ga je zatekao sa 16 godina i već marta 1942. Nijemci ga, kao mladog obućarskog kalfu, deportuju u radni logor u Berlin gdje je proveo dvije i po godine.

Prilikom bombardovanja logora od strane saveznika septembra 1944. biva ranjen u ruku i nogu, nakon čega se domogao slobode i vratio u svoj rodni grad. Međutim, partizani ga odmah mobilišu i kao pripadnik Treće sandžačke brigade upućen je na bosanski front gdje učestvuje u završnim operacijama protiv okupatora na području Istočne Bosne, da bi 6. aprila 1945. godine ušao u oslobođeno Sarajevo. U tim borbama ponovo je ranjen od nagazne mine. Nakon oslobođenja, komunisti počinju sa otimanjem vakufske imovine i imovine begovskih i aganskih porodica, među kojima i familije Ćorović. Zbog njegovog čvrstog stava i otpora takvoj otimačini, bez jasne optužnice, od strane tadašnjih lokalnih moćnika biva poslat na prinudni rad u Aleksinačke rudnike gdje je proveo još godinu i po dana. Mladi Bahrija, uz Allahovu pomoć, preživljava i ovo teško iskušenje i po povratku u Novi Pazar prekvalifikuje se od zanatlije u trgovca, tako da je naredne godine svoj radni vijek proveo u Zanatskoj zadruzi, prodavnici obuće Proleter iz Beograda, trgovini tekstilne robe Napredak iz Đakovice, prodavnici Bisernica iz Rožaja, gdje je i dočekao penziju. Odmah nakon osnivanja Mešihata Islamske zajednice odlazi na hadž 1994. godine sa prvom generacijom sandžačkih hadžija koju je predvodio muftija Muamer ef. Zukorlić. Iako penzioner sa svojih 70 godina, ali vitalnog zdravlja i bistre pameti, hadži Bahrija 1996. angažovan je za blaganika Mešihata zbog svog iskustva, poštenja i poznate pedantnosti, gdje radi do 2003. godine, kada odlazi u svoju „drugu penziju“ ostavivši dubok trag u instituciji kojoj je do svoje smrti bio na raspolaganju.

U međuvremenu, još jednom je obavio hadž 2002. godine. Posljednje godine svog bogatog života hadži Bahrija provodi u intenzivnom ibadetu i njegovanju svoje bolesne hanume rahm. Nadire, bez koje je ostao 2016. godine. Iako u godinama, Hadžija nalazi vremena i za putovanja, tako da je 2015. bio na obilježavanju sto godina od bitke na Čanakalama u Turskoj. S obzirom da je dobro pamtio predratne i poratne godine, bio je dragocjen izvor podataka sandžačkim historičarima koji su se trudili da burnu povijest Novog Pazara realno prenesu budućim generacijama. Hadžija će biti upamćen po svom edebu, osmjehu, takvaluku, strpljivosti, skrušenosti, ljubaznosti, pedantnosti i po tome što je o ljudima govorio samo pozitivno, oslovljavajući svakog na najljepši način i sa poštovanjem. Dženazu hadži Bahriji klanjao je predsjednik Mešihata muftija dr. Mevlud-ef. Dudić ispred Hajrudin džamije na Paricama za koju je Hadžija bio duboko vezan, a na bolji svijet ga je ispratio veliki broj sugrađana. Iza sebe je ostavio dva sina, šestoro unučadi i šestoro praunučadi. Gospodaru života i smrti, Stvoritelju Uzvišeni, hadži Bahriji učini kabur prostranim i na Sudnjem danu ga obraduj najljepšim mjestom u Džennetu sa poslanicima i šehidima, vjernicima i dobrim ljudima, njegovim precima i potomcima.

Glas islama, 310; Autor: Samir Škrijelj