POHVALA I ZAHVALA NISU ISTI

Vratimo se prvim riječima El-Fatihe: El-hamdu lillah. Uzvišeni Allah je mogao reći: „El-medhu lillah / Sva hvala (priznanje, slava) pripadaju Allahu“ ili: „Eš-šukru lillah / Hvala Allahu“, ali je upotrijebio riječ „el-hamd“ koja objedinjuje oba značenja. Zašto je to važno napomenuti? Zbog mnogih razloga. Često pohvala nije iskrena. Naprimjer, dobijete veoma lošu ocjenu u školi ili na fakultetu. Tako loše ste prošli da ne znate kako ćete reći majci. Ulazite u kuću i kažete: „Mmm, kako lijepo miriše! Mama, šta to kuhaš? Super je!“ Možda nije ni kanila kuhati, ali vi ste pohvalili njen ručak. Takva vrsta pohvale nije sasvim iskrena. Također, postoji lažna pohvala. Lažne pohvale često čujemo: kada ljudi hvale kralja, gazdu, šefa, sudiju itd. To su formalne pohvale, ponekad iz pristojnosti ili običaja, ali u suštini ne znače ništa. To se dešava kada jako loše prođete na razgovoru za posao, pa se na kraju razgovora pozdravite sa komisijom i neko od vas kaže: „Drago mi je što smo se upoznali.“ Nikom nije drago, da budemo iskreni, ali običaj je da se tako kaže. To su lažne pohvale. Riječ “el-medh“ ponekad može biti takva pohvala, neiskrena i lažna. Kao takva, ne priliči joj da se njome hvali Svevišnji. Sa druge strane, Uzvišeni nije rekao: „Eššukru lillah / Hvala Allahu“, iako šukr znači zahvalnost. Šukr je, naime, ona zahvalnost koja dolazi nakon priznavanja učinjene usluge. Drugim riječima, zahvaljujete se tek pošto vam neko pomogne ili vam nešto dâ i pošto prepoznate vrijednost usluge. Na primjer, pukne vam guma na putu. Neko naiđe i pomogne vam. Nakon što vam pomogne kažete: „Hvala ti!“ Da se niko nije pojavio da vam pomogne ne biste imali kome zahvaliti. Kome ćete reći: „Hvala ti što si mi pomogao na putu?“ To je šukr, zahvala koja dolazi tek nakon efekta učinjene usluge. Šukr – zahvala je reakcija, a reakcija uvijek dolazi nakon učinjenog djela ili izrečenih riječi. Šukr nikada nije izraz kojim započinjete razgovor. Uzvišeni Allah koristi izraz hamd, koji je savršen izbor. To je izraz koji objedinjuje i hvalu i zahvalu, i medh i šukr, izraz koji je nemoguće izreći neiskreno i koji ne mora biti reakcija na učinjeno dobro.

ALLAH NE OKOLIŠE U SVOM GOVORU

Pogledajte koliko vremena nam je potrebno da objasnimo samo riječ hamd, koja u arapskom jeziku ima sasvim jasno značenje, ali ju je nemoguće jednom riječju prevesti na drugi jezik. Da li je Uzvišeni Allah mogao iskoristiti i riječ medh i riječ šukr da bi naglasio poentu ajeta? Naravno. Ajet bi, u tom slučaju, glasio: El-medhu veš-šukru lillah / Sva hvala i zahvala pripadaju Allahu. Međutim, u arapskom jeziku veznik ve nije obična spona između dvije srodne riječi. Ovaj veznik u glavama slušaoca stvara razliku, odvraća pažnju. U tom slučaju, navedeni ajet bi imao sljedeće značenje: Sva hvala Allahu (zbog nekih blagodati) i zahvala Njemu pripada (zbog nekih drugih blagodati). Kur’an je savršen govor kojim se sa malo riječi puno kaže. Zato on počinje baš takvim izrazom El-hamd, za čije objašnjenje je potrebno cijelo predavanje. Najbolji govor je onaj u kome se odmah prelazi na poentu, sa što manje riječi. Svi imamo prijatelje koji po trideset minuta govore i nikako da dođu do poente. Mnogo govore, ali kao da ne govore – njihova priča nema jasnu poruku. Ipak ih slušate, nadajući se da će konačno doći do suštine. Sa druge strane, postoje oni koji i najjednostavnije stvari opisuju kompliciranim izrazima i bespotrebnim detaljima. Ljudi ne vole takav govor. Ljudi vole govor koji je kratak, jednostavan i lahko se pamti. Zbog toga je kur’anska formulacija El-hamdu lillah neuporedivo bolja od alternativne El-medhu veš-šukru lillah.

EL-HAMD JE ZAHVALA ZA SVA VREMENA

U arapskom jeziku možete koristiti imenice i glagole, kao i u svakom drugom jeziku. Koja vrsta riječi se mijenja po vremenima? Glagoli. Oni imaju prošlo, sadašnje i buduće vrijeme. Kada kažemo: „Hvalimo Allaha“, ili „Zahvaljujemo Allahu“ – upotrijebili smo glagol u sadašnjem vremenu. Međutim, kada kažemo: „Zahvala pripada Allahu“ – koju vrstu riječi smo upotrijebili? Imenicu. Da li imenice imaju vrijeme? Naravno da nemaju. Imenice su trajne, neograničene vremenom. Nemaju ni prošlost, ni sadašnjost, ni budućnost. Zašto je bitno to spomenuti u kontekstu Allahovih riječi El-hamdu lillah? Ako kažem: “Zahvaljujem Allahu”, time zahvalu ograničavam na dvije komponente: počinioca (tj. sebe) i vrijeme (sadašnjost). Ako zahvaljujem Allahu to ne mora značiti da ću Mu zahvaljivati u budućnosti. Takvi su glagoli – ograničeni. Međutim, Uzvišeni koristi imenicu koja nije ograničena vremenom. Ako ja sada hvalim Allaha, to ne mijenja činjenicu da je Allahu uvijek pripadala hvala i da će Mu uvijek pripadati. Kad mene, koji hvalim Allaha, više ne bude, hvala Allahu će ostati i poslije mene. Njegova hvala i zahvala Njemu ne zavisi od mene. To je druga činjenica na koju želim skrenuti pažnju. Kada koristite glagol, radnju, neko tu radnju mora izvršiti. Tj. mora postojati vršilac. Ne možete reći: “Ispala mi je.” Šta ti je ispalo? Olovka. Mora postojati subjekat. Glagol ima smisla jedino ako se veže za subjekat. Sa imenicom je drugačije. Ona je samostalna. Ne mora zavisiti ni od koje druge riječi. Jabuka je jabuka. Ne morate znati ni ko je kupuje ni ko je jede. Kada Uzvišeni Allah koristi imenicu el-hamd. Time nam daje do znanja da je Njegova hvala neovisna o bilo kome. Ne treba joj niko da je potvrdi, niti da je izgovara. Nije ograničena vremenom. Makar Ga niko u kosmosu ne hvalio, Njemu pripada hvala. Makar Ga niko ne hvalio u budućnosti, Njemu će uvijek pripadati hvala, jer ona ne zavisi od vremena, prostora, niti Njegovih stvorenja. El-hamd je uvijek bila, biva i bit će konstanta. Slavljen neka je Allah! Jednom riječju nas uči koliko ponizni moramo biti pred Njegovom veličinom. Kada kažemo El-hamdu lillah / Hvala pripada Allahu time priznajemo da Mu nismo potrebni, već je On potreban nama. Sve to u jednom kratkom izrazu na samom početku Časnog Kur’ana.

Nastavit će se…

Glas islama, br. 310; Preveo: Senad Redžepović