Postoje ljudi koji imaju umijeća, vještine, znanja i talente. U muzici za njih kažemo da su virtuozi – oni čiji zvuk ćete prepoznati na prvom slušanju, za razliku od onih koji samo umiju svirati. Kod pisane riječi su to oni čiji stil i riječi nazirete pri prvom susretu sa istim. U oratorici, na glumištu i ostalim sferama vještina i umjetnosti, također. Kod vrlo popularne, ali osjetljive i pažnjom pokrivene sfere književnosti, poezija nije ostala imuna na slične poglede. Dakle, postoje oni koji znaju pisati pjesme i pjesnici, oni koji imaju svoj potpis, pečat i stil po kojem postaju i ostaju prepoznatljivi. Husein M. Ljajić je rođen u Bijelim Vodama 08.10.1946. godine i jedan je od naših, barem po spisateljskom stažu, najstarijih pjesnika današnjice, koji već četiri desetljeća piše i objavljuje svoja djela u zemlji i inozemstvu. Spada u red ljudi koji ne samo da pišu poeziju izvan svojih životnih, profesionalnih, porodičnih i ostalih obaveza, već i u red onih koji poezijom govore i žive. Inspiraciju nalaze svuda, kako u knjigama, ljudima, vremenu, išaretima, tako i u drugim okolnostima koji okupiraju čovjekovu zbilju i svakodnevnicu. Vrlo interesantan životni put pjesnika kao što je Husein Ljajić možda i jeste doprinio dogradnji talenta koji je uvijek bio spreman za inspiraciju, ali jedna posebna nit priču o njemu čini naročitom – to je poseban životni stil ovog pjesnika koji u stihovima vidi, promišlja i koji služeći se njima razgovara.

Davne 1989. godine njegova prva knjiga poezije pod nazivom Orfej za plugom, u naslovu simbolički predstavljena i povezana sa čuvenim tračkim sviračem i pjesnikom iz grčke mitologije, kojoj je plug kao simbol zavičaja odakle potiče pjesnik, otvorila je potpuno novu epohu i inspiraciju kasnijih stvaralaca, a posebno se uklopila u suvremeni bit stvaralaštva plejade generacijskih srodnika po književnosti Huseina Ljajića. Godinu dana kasnije on objavljuje svoju sljedeću knjigu poezije pod nazivom Zov ognjišta (u izdanju beogradske izdavačke kuće ,,Hrast”) i ulazi u antologiju sandžačko-bošnjačke književnosti svojim pjesmama koje, u još uvijek postojećoj kulturnoj konstelaciji i mogućnostima da se kvalitet predstavi na adekvatan način, predstavlja kao jedan od najboljih pjesnika kojeg je za kratko vrijeme iznjedrila sredina poput Sandžaka. Svoje zasluženo mjesto pjesnik Ljajić dobija svojim predstavljanjima na promocijama u Beogradu i prodiranjem među krugove kulture i stvaralaštva u prijestolnici Jugoslavije. Nakon nastupa i čitanja njegovih pjesama na vrlo popularnom Radiju Beograd, postaje jasno da se u zrelim godinama pjesnikovog biološkog i stvaralačkog života dešava nešto što će ga obavezati da svoj pjesnički dar više ne bude samo hobi, već i profesija, težnja i sudbina. No, udarajući temelje poetike zavičajnosti, stazama pjesnika i pripovjedača Zaima Azemovića, Marufa Fetahovića, Rifata Dupljaka, te mnogih drugih sandžačkih stvaralaca kvalitetne pisane riječi nadahnute zavičajnošću tijekom burnih devedesetih godina, pjesnik Ljajić se susreo sa drugim životnim izazovom, a to je prostorno napuštanje svojih motiva – domovine. Međutim, tu je prevladala jedna druga, racionalno neobjašnjiva duhovna kategorija po kojoj je čovjekova duša ne poznaje kilometre udaljenosti od onoga što osjeća i čemu žudi.

Tijekom 1992. godine, pod prijetnjom represije režima kao i nad svim bošnjačkim intelektualnim i političkim krugovima u Sandžaku, pjesnik Ljajić prinudno napušta domovinu i seli se u Njemačku u kojoj živi do dan-danas. Godine 1995. za svoje tri objavljene pjesme dobija i svoju prvu književnu nagradu Panonskog galeba koji daje potvrdu njegovom poetskom kvalitetu. Zatim, iste godine, dobija i svoju drugu književnu nagradu, Povelju za doprinos pjesničkog stvaralaštva na Šestom jugoslavenskom festivalu poezije i pjesnika u Subotici. Tek će, stjecajem okolnosti, nakon osamnaest godina svjetlost dana ugledati njegova treća knjiga poezije pod nazivom Sunčana gnijezda, kojom nastavlja svoju tradiciju. Ono što je ugrađeno u motive nastanka ovog pjesničkog djela jesu novi motivi o zavičajnosti, narodu, bošnjačkim zemljama, gradovima, stradanjima i slikama u očima svijeta. Sveukupnost bola koji pjesnička duša nosi u sebi, sa čim se ne miri, a ruka, riječ i srce nemaju mogućnosti da promijene, nalaze svoj puls u pjesmama koje su u Sandžaku prvi put promovirane nakon skoro dva desetljeća. Godine 2011. u doba kada svoj životni put zaokružuje odlukom da postane hadžija, objavljuje svoju četvrtu knjigu pod nazivom Ilmihalski biseri, kojom udara temelje religizirane književnosti, u kojoj cijeli Ilmihal pretvara u stihove, ne izostavljajući niti jedan njegov dio. Kroz poeziju se prvi put odrasli ljudi, ali i djeca, uče klanjati Allahu dž.š., islamski ponašati i živjeti, što je do tada bilo potpuno nevjerovatno izvodljivo, ali sa stvaralaške strane jako ambiciozno i hrabro. Tu se pjesnik Ljajić okreće drugim motivima, a to su vjera i vjersko naslijeđe ukorijenjeno u poetici zavičajnosti koja obiluje predznakom pripadanja islamu. Promotivne aktivnosti vrlo uspješno realizirane diljem gradova u Njemačkoj, kojima su bili oduševljeni naši sunarodnici u inozemstvu, krunisane su velikim dostignućem pjesnika Ljajića koje će uslijediti nakon toga. Naime, 2011. godine, pjesnik Ljajić odlazi u Iran gdje na velikom međunarodnom skupu pjesnika u Teheranu ulazi u Antologiju svjetskih pjesnika i dobija svoju treću Književnu nagradu svjetskih poetskih stvaralaca.

Posebno treba istaći i njegov pjesnički nastup na promociji drugog (sandžačkog) izdanja poetskog djela ,,Vatan” akademika prof. dr. Šefketa Krcića u MMC Kulturnog centra u Novom Pazaru, na kojem je, među brojnim gostima i izlagačima, stihove posvećene svom velikom prijatelju, pjesnik Ljajić recitirao na veliko zadovoljstvo brojne publike u prepunoj sali. No, nastavljajući da periodično objavljuje po pjesmu ili par pjesama, pjesnik Ljajić neumorno radi na još jednom jedinstvenom, ali ovoga puta daleko zahtjevnijem projektu i poslu koji niko nikada prije njega nije ni pomišljao da preuzme. Nakon godina ibadeta, uz čitanje raznolike islamske vjerske literature, on obrađuje i u poeziju pretvara životopise i u historiji značajne događaje vezane za sve Allahove vjerovjesnike. Trotomna edicija pod nazivom Allahovi vjerovjesnici i njihov životopis u stihovima, čiju recenziju potpisuju ugledni alimi intelektualci, prof. dr. Mustafa-ef. Fetić, dr. Selman Selhanović i hfz. Husein-ef. Čajlaković, predstavlja podizanje visokih standarda, čijim će pomijeranjima granica odoljeti mnogi poslije njega.

Nakon predstavljanja na Refref radiju i promocije u predivnom ambijentu amfiteatra Fakulteta za islamske studije, na kojoj su prisustvovali sandžački književnici, profesori i studenti, a na kojoj je, pored ostalih, posebno slovo o pjesniku održao njegov veliki prijatelj akademik prof. dr. Šefket Krcić, jasno je da pjesnik Ljajić ima svoje mjesto u sazvježđu najvećih sandžačkih poetskih stvaralaca. Svoju poeziju je godinu dana kasnije predstavio i na Prvoj međunarodnoj naučnoj konferenciji pod nazivom ,,Etika Bosne” na Internacionalnom univerzitetu u Goraždu, zašta je dobio posebnu Plaketu BPK Kantona i Grada Goražda. Za svoj sveukupni stvaralački rad u inozemstvu, Matica Bošnjaka Sandžaka mu je 20. novembra 2020. godine, na Dan Sandžaka, dodijelila Povelju za životno djelo. I dan-danas pjesnik Ljajić piše i objavljuje. Priprema neka nova djela kojima će nas zasjeniti. A da njegov opus nije toliko uzeo od ovog teksta, moglo bi se pisati o još jednoj posebnoj, najvrjednijoj noti njegove ličnosti. On je veliki humanista, dobar i veseo čovjek. Jedan od onih ljudi koji vole i koje nije teško zavoljeti. Biti pored takvih ljudi, malo je reći da je privilegija. To je poseban Božiji dar. Ako postoje, kao što je rečeno na početku ovog teksta, pjesnici i oni koji znaju pisati pjesme, onda vjerovatno postoje pjesme o kojima se priča i pjesnici o kojima se priča. O Huseinu Ljajiću se priča i pričat će se od Istoka do Zapada, a ako Bog da i mnogo toga o njegovim novim knjigama koje nam dolaze i koje s radošću očekujemo.