Povod za razgovor su dva jubileja koja se tiču života i rada uvaženog Muftije. Prvi je 30 godina od početka rada u Islamskoj zajednici, a drugi je od 40 godina kako ste upisali Medresu. Vjerujem da su mnogi imali prilike da čitaju Vašu biografiju. Želim da se osvrnemo na neke važne detalje i momente koji se svakako ne nalaze u biografijama koje se mogu naći u literaturi i putem interneta. Da krenemo od Vašeg rođenja, pa do upisa u Medresu. U Vašoj biografiji piše godina rođenja je 1966, a odmah nakon toga piše da ste upisali Medresu. Tu je jedan jako veliki period i važno nam je da se osvrnete na taj društveni kontekst koji je Vas, Vašeg oca i porodicu motivirao da Vi kao član Vaše porodice upišete Medresu u jednom jako teškom vremenu kada nije bilo popularno biti hodža?

Muftija dr. Mevlud-ef. Dudić: Pružila mi se prilika da kada sam navršio 55 godina starosti, a 40 godina je 1. septembra bilo od kada sam upisao Alauddin medresu i 30 godina kako sam počeo raditi u Islamskoj zajednici, da mogu evo iz ove perspektive nešto reći. Kao što ste istakli, taj period odrastanja sve do upisa u Medresu nešto je što je za mene na neki način trasiralo put na kojem se nalazim. Rođen sam u Biohanama kod Tutina od oca rah. Huseina i majke Muške porijeklom Košuta, od roditelja koji su izrodili nas osmoro djece – šestoro nas je živih, a dvoje su kao mala umrla. Drugi sam po starosti od nas petorice braće i jedne sestre. Svakako da je moje djetinjstvo bilo kao i svih onih koji su živjeli na selu. Mi smo 1909. godine doselili iz Balotića gdje su naši preci živjeli sve do tada. Od rožajskih aga su kupili imanje u Biohanama i 1909. godine do današnjeg dana naša postojbina je Biohane. Time se ponosim jer sam djetinjstvo imao kao i sva druga djeca. Četvorogodišnju osnovnu školu sam završio u svom rodnom mjestu, a od 5-8. razreda sam pohađao osnovnu školu u Tutinu. Svakoga dana smo išli 12 kilometara u oba pravca. Sa ove današnje distance to je malo čudnovato kada djeca neće 500 metara pješice da idu već autom. Mi smo seoska familija gdje je moj djed imao osmoricu sinova, dvije kćerke, četvoricu svoje braće i nekako iz tog mjesta sve i potiče. To je ugledna muslimanska porodica koja je uvijek vodila računa o karakteru, ljudskosti, vjeri, Božijim propisima. Djed Beka je bio priznat, cijenjen i ugledan ne samo na prostoru tutinske opštine, već i šire. Naša familija iz plemena Dudića. Rah. Hafiz je bio zastupnik u ime porodice Dudić na Čanakalama. U to vrijeme svako jače pleme je moralo delegirati po jednog muškarca koji će ići u rat. Te 1912-1914. godine oni su se odlučili da jednog od svojih iz plemena Dudića pošalju u đurumlije. Nikada se nije vratio. Pouzdanih informacija nemamo gdje je mogao biti ubijen, ali smo imali svog zastupnika. Ovo ističem iz razloga jer je moj djed rah. Beka htio da ima nekog iz svog plemena ko će biti imam. Meni se posrećilo jer sam čuvao ovce sa njim i pomagao mu. Mi nismo nikada imali mnogo stoke, ni krupne ni sitne, ali svi smo se pomalo bavili stočarstvom i poljoprivredom. Dok sam pomagao njemu i njegovom bratu rah. Zahitu, koji je živio preko 105 godina, oni bi me s vremena na vrijeme pitali da li bih upisao Medresu, bi li išao za hodžu. Naravno da tada nisam znao šta je Medresa ni koja je njena vrijednost, kao i svako drugo dijete. Svome ocu sam rekao da hoću. Moj otac je ostao bez majke kada je imao godinu i po dana, bio je siroče i imao je običaj da kaže da nije u haku svojoj majci jer je nije ni zapamtio. On bi me pitao da li sam obećao djedu Beki da ću ići u Medresu? Jedan detalj moram da istaknem koji je kod mene dodatno probudio ljubav prema Medresi. Izvjesni medresant 1980. godine bio je treći razred Alauddin medrese u Prištini i došao je u moje selo i lijepo govorio o uslovima u Medresi. Pričao je sve suprotno od onoga kako je tamo bilo. Poprilično su bili teški uslovi u Medresi u tom periodu, ali on je govorio u superlativu. Pričao je kako je tamo hotelski smještaj, bolja je hrana nego kod kuće, sportske aktivnosti, televizija. Uživao sam slušajući njega i dodatno se pojačala ljubav za upis u Medresu. Moji su se odlučili da to bude Prištinska medresa jer nam je bliža. Kada sam otišao 1981. godine i kada sam vidio uslove, sve je bilo drugačije u odnosu na ono što sam čuo. Kada je moj rahmetli otac trebao uzeti dokumenta iz osnovne škole za upis u Medresu, razredni starješina i drugi nastavnici vršili su pritisak na njega da to ne dozvoli i da me ne upisuje u Medresu jer je to nakaradno. Moj otac nije zavisio od države, jer je 1967. godine otišao za Njemačku i tamo je radio. Bio je odlučan i rekao je da će od svojih pet sinova jednog da uvakufi. Tako sam ja bez mnogo poznavanja vjere upisao Alauddin medresu, tačno prije 45 godina, zahvaljujući Allahu dž.š. Nakon toga sam za četiri godine izišao iz Medrese. Od tada su me počeli zvati hodža. Sada učenicima kažem: „Ili ćeš biti hodža, ili ćeš biti pišman hodža, pa izaberi. Ako si se odlučio, onda nemoj biti nešto drugo osim u pravome smislu hodža.“ Kao i sva djeca, poprilično smo teško živjeli, ali sam ponio ono što je najvrjednije i što mi je majka ugradila – ljudskost i karakter, a onda nakon toga je sve ostalo nadogradnja. Porodični, kućni ambijent i odgoj nešto je najbitnije što vas prati čitavog vijeka i volio bih da u današnje vrijeme malo više insistiramo na tome i da ne zaboravljamo taj kućni i porodični ambijent koji nam je, nažalost, u posljednje vrijem poprilično narušen. Došli smo do faze upisa u Medresu. Bila je Alauddin medresa zbog blizine. Koliko Vam je jezička barijera predstavljala problem tada i možete li nam opisati te medresantske dane? Nova prijateljstva vjerujem da se i danas održavaju, jer ta prijateljstva koja se stiču u Medresi su posebna?

Muftija dr. Mevlud-ef. Dudić: Nisam znao nijednu riječ na albanskom jeziku. Oko 95% su bili Albanci – učenici i profesori. Otišao sam da učim za hodžu, a u odjeljenju je bilo sedam hafiza. Nisam znao nijedan harf. Kada je razredni starješina rekao da svako od nas nešto prouči, oni su učili, ali većina nisu znali lijepo učiti Kur’an. Nas je troje bilo sa prostora Sandžaka. Niko od nas nije znao da uči Kur’an i ja sam tada počeo da plačem. Tako mi je bilo teško i jedva sam suru Ihlas proučio. Bilo mi je teško pri pomisli kako ću naučiti arapski jezik i kako ću pored ovakvih učača uspjeti da pravilno razumijevam i učim Kur’an. Tako je to u početku bilo, iako su nas nastavnici jako lijepo prihvatili. Vrlo mali broj učenika je znao da govori bosanski jezik. Od 45 koliko nas je bilo, samo oni sa prostora Preševa i Bujanovca i neki sa prostora Makedonije znali su da govore bosanski jezik. Apsolutna većina učenika sa prostora Kosova nisu znali nijednu riječ. Insistirali su od nas da mi njih razumijemo i učimo albanski jezik. Navodio sam na nekoliko mjesta kada me je jedan iz Istoka pitao zašto ne znam albanski. Odgovorio sam da to nije moj jezik, a on je zatim pitao kako to da idem u Medresu, a ne znam albanski. Rekao sam da nisam znao da samo oni koji znaju albanski mogu da idu u Medresu. Kazao mi je da ne mogu da budem ni musliman jer ne govorim albanski jezik. Na to sam rekao da sam došao da postanem hodža. To sam ozbiljno shvatio i počeo sam da učim albanski jezik. Nakon dvije godine počeo sam da odgovoram i komuniciram bez problema na albanskom jeziku. Zahvalan sam što sam naučio još jedan jezik. Oni su se šalili na račun toga i govorili da je samo albanski jezik, jezik budućnosti, zatim neukusne šale da će jezik u Džennetu biti albanski. Pošto sam naučio određene stvari, rekao sam im da će jezik Dženneta biti arapski jezik, jezik Kur’ana. Na kraju prve godine bio sam vrlo dobar, a kasnije odličan đak. Imao sam podršku od profesora. To su bili veliki autoriteti: rah. mula Šerif Ahmeti koji je bio direktor Medrese, rah. Sabri Prestreši – profesor fikha, rah. Teufik Gaši koji je završio Azhar – profesor kiraeta, prof. Ruždi Šabani, prof. Ćazim Ćazimi. Bili su to veliki autoriteti i alimi. Uslovi su bili poprilično teški jer nas je u spavaoni bilo od 20-40. To su maltene kasarne. Svake godine se govorilo da će biti otvorena nova zgrada. Kada smo završili Medresu ona je otvorena 1985. To je luksuzna zgrada gdje su jako dobri uslovi. Oni što su prije mene završavali Prištinsku medresu kažu da su naši uslovi bili dobri u odnosu na ono što su oni imali. Postavljam pitanje i razmišljam o tome: što su bolji uslovi, manji se kvalitet postiže. Možda ne bismo postigli takve rezultate da smo imali dobre uslove. Mi smo zaista imali loše uslove, ali nikada ne zaboravljam znanje koje sam stekao u toj školi. Prve harfove sam naučio, vjeru sam na solidan i dobar način razumio. Temelji islamskog obrazovanja potiču iz te medrese. Vrlo sam zahvalan tim profesorima i tu školu nikada ne zaboravljam, iako mi je bilo jako teško. Tada sam se prvi put odvojio od svojih roditelja i braće. Sa 14 godina odete sa koferom, a ne znate gdje idete, a onda tri mjeseca ne dolazite kući. Samo sam četiri puta tokom školske godine dolazio kući: 29. novembra, za Novu godinu, za 1. maj i na kraju školske godine. Svaki put kada bih se vraćao za Prištinu mnogo sam plakao jer mi je teško padao rastanak od najmilijih. Takva je bila sudbina i težak period, sa mnogo izazova, ali sam zahvalan Allahu dž.š. i ponosan na svoje pretke koji su me odabrali da budem hodža. Sudbina je bila da ja u ime plemena Dudića prvi upišem medresu i ponesem taj bajrak dostojanstva. Došlo je vrijeme nastaviti dalje fakultet?

Muftija dr. Mevlud-ef. Dudić: U Prištini nije imao islamski fakultet, već je samo u Sarajevu postojao Islamsko-teološki fakultet. Kada smo završavali Medresu dobijali smo uniformu i zvanje imama, hatiba i mualima. To je bilo u centru Prištine. Svima je bilo čudnovato da ima toliko ahmedija. Nas 24 je završilo Medresu. Tada sam imao dilemu kuda dalje i planirao sam da upišem Azhar u Kairu, iako nisam nikoga znao. Tadašnji direktor Medrese Resul Redžepi savjetovao mi je da bi mudrije bilo da upišem u Sarajevu Islamski fakultet nego u Kairu i da je procedura kompliciranija za upis na Azhar. Tada sam imao priliku da se upoznam sa rah. Farukom Demićem, koji je tada već bio student na Islamskom fakultetu u Sarajevu i rekao mi je da trebam da upišem taj fakultet. Rah. Faruk se tačno prije 30 godina utopio u jezeru Kokin Brod vraćajući se iz Švicarske. On mi je bio sebeb da dođem do Sarajeva, predam dokumenta i nastavim školovanje na Islamsko-teološkom fakultetu. Između Prištine i Sarajeva je ogromna razlika. U Prištini sam bio razapet između albanskog i svog maternjeg jezika, gdje ste poprimili osobenosti onoga što nudi kultura tog naroda, a uskraćeni za neke stvari iz oblasti svog maternjeg jezika. Vrlo sam ponosan i Allahu dž.š. zahvalan, jer mnoge stvari koje sam propustio u prištinskoj Alauddin medresi, nadoknadio sam na Islamskom fakultetu u Sarajevu. Moram da istaknem velike alime i autoritete: rah. Ahmeda Smailovića, Omera Nakičevića, rah. Čemerlića, rah. Dženanovića, rah. Trebinjca i mnoge druge merhume koji su odigrali značajnu ulogu, posebno u tom prvom periodu postojanja i rada Islamskog fakulteta, imajući u vidu da je on nastao 1977. godine. Među prvim generacijama sam upisao Fakultet. Tada nas je bilo 25 na prvoj godini, a diplomiralo nas je devet. Imali smo generacijski sastanak i čvrsto vjerujem da su te prve generacije odigrale i igraju vrlo značajnu ulogu unutar Islamske zajednice. To je za mene bilo posebno bogatstvo kada su drugačije okolnosti nego u Prištini. Iz svih republika bivše Jugoslavije dolazili su studenti da se školuju. Posebno je bogatstvo i privilegija biti student na tom fakultetu. Sa svojim kolegama iz Medrese I iz Sarajevske medrese jako dobro sam se uklopio i u tom periodu koliko sam bio u Sarajevu poprilično sam se dobro snašao i postigao dobre rezultate. Nakon završenog Fakulteta došlo je vrijeme za početak vjerske službe. Biografija Vaša kaže da ste karijeru započeli kao imam, hatib i vaiz pri Medžlisu IZ-e Tutin? Muftija dr. Mevlud-ef. Dudić: Prije toga sam služio vojni rok 1989/90, pješadija u Mostaru. Jako su teški bili uslovi. Po povratku iz vojske Vrhovno islamsko starješinstvo me je poslalo u Kairo na specijalističke studije. Nas trojica svršenika Islamskog fakulteta sa Kosova, iz Bosne i Sandžaka dobili smo stipendiju da jedan semestar provedemo na prestižnom Azharu. Taj period nikada ne zaboravljam jer sam uspio dodatno da se obogatim poznavanjem arapskog jezika, jer smo pored arapskog učili fikh, kiraet, akaid, komparativne religije i za mene je to bilo od izuzetnog značaja. Iz 13 država nas 25 smo pohađali specijalističke studije i to je za mene bila posebna vrsta bogatstva. Po povratku iz Kaira vratio sam se u svoj rodni kraj gdje sam jedini u to vrijeme bio sa islamskim fakultetom. Tamo tada imate glavnog imama koji nema završen fakultet i oni ne znaju šta će sa vama. Bio sam i mujezin, imam, vaiz, jer nemate nikoga sa islamskim fakultetom i htjeli bi da vam posebno mjesto daju, a to što su vam dali ne postoji uopće u pravilniku. Prihvatio sam se tog posla i nisam se libio da obavljam bilo šta, u bilo kojem mjestu. Karijeru sam krenuo kao seir vaiz. U Novom Pazaru su bila trojica diplomiranih teologa i ja četvrti. Bilo je drugačije, mogli ste da birate. Otišao sam 1981. godine od kuće da izučavam islamske znanosti i te godine sam obećao mojima da ću se vratiti u svoj kraj. Mislim da je greška svakoga ko ide tamo gdje će mu samo biti bolje. Radio sam zajedno sa imamom Centralne džamije u Tutinu rah. Bećir-ef. Ćosovićem, koga je naslijedio njegov sin Fahrudin-efendija. U to vrijeme je vjersko-prosvjetni referent bio Adem Zilkić koji nije imao završen fakultet. Nedugo nakon toga 1990. počela je sa radom Medresa u Novom Pazaru da bih 1992. godine počeo honorarno da radim kao nastavnik. Kada ste mladi mislite da sve znate i da ste najpametniji. Tada se više vežem za Novi Pazar gdje sam 1994. imenovan za direktora Medrese i prešao sam da radim u ovaj grad i do danas sam posvećen Novom Pazaru. Taj period imamskog posla koji sam obavljao za mene je bio od izuzetnog značaja i smatram da svako ko završi Medresu za njega je značajno da bude hodža, imam. Počeo sam da predajem u Medresi i do 2006. godine skoro svo vrijeme sam predavao grupu vjerskih predmeta. U početku je to bio fikh, akaid i hadis, kiraet, imamet, tefsir itd. Kada su počele pristizati generacije svršenika naše Medrese i fakulteta diljem svijeta rasterećivali smo se. U tri mandata sam bio direktor Medrese i želim da istaknem da je to period kada smo morali od temelja praviti sve. Imali smo dvije prostorije koje nam je Medžlis IZ-e Novi Pazar posudio. U te dvije učionice imali smo odjeljenje Muške medrese – prije podne dva razreda, a poslije podne dva. Formiran je 1993. godine Mešihat IZ-e Sandžaka i tada sam sa novoizabranom predsjedniku Mešihata bio desna ruka i njegov zamjenik. Krenuli smo da pravimo Mušku medresu pored Altun alem džamije, Žensku pored Bor džamije. Već 1998. godine udarili smo kamen temeljac na temeljima stare Novopazarske medrese i stalno smo morali nešto praviti sve do danas. Ili idete naprijed ili nazad – nema stajanja. Nismo imali razvijenu infrastrukturu i morali smo sve to praviti. Medresa je danas elitna škola. Prošle godine je obilježila 30 godina rada i postojanja. Samo ove godine je upisala 182 učenika sa odjeljenjima u Novom Pazaru, Preševu, Tutinu i Rožajama. Nismo se mogli zaustaviti samo na Medresi već smo osnovali Islamski fakultet 2001. godine. Pokretač svemu tome je Medresa u Novom Pazaru. Ove godine obilježavamo 20 godina rada i postojanja Fakulteta za islamske studije. Nakon završetka mandata za direktora Medrese, imenovan sam za dekana na Fakultetu za islamske studije 2006. godine. U međuvremenu sam magistrirao i doktorirao. U tom periodu dva sam puta boravio na specijalističkim studijama u Americi 2001. i 2008. godine. Ta iskustva su za mene od izuzetnog značaja: jednom u Virdžiniji, a drugi put u Čikagu, Teksasu, Vašingtonu i Njujorku. Ovo iskustvo je za mene bilo od izuzetnog značaja za usavršavanje engleskog jezika. Prve studije odnosile su se na rješavanje sukoba na nenasilan način. Druge specijalističke studije bile su iz oblasti komparativnih religija. Amerika je za mene bila jedno bogatstvo, gdje možete dobre stvari da naučite i ponosan sam što mi se pružila prilika da sam 17 puta boravio u Americi, a dva puta su bili studijski boravci. Preporučio bih svakome da kada su u pitanju studijski boravci makar jednom ode u Ameriku. To bogatstvo koje možete naći tamo ne možete naći na drugom mjestu. U tom periodu imao sam prilike da obiđem sve naše džemate u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Americi. Mi smo na budžetu vjernika i dijaspora je svo vrijeme igrala značajnu ulogu. Bili su nam najveća podrška kada je u pitanju naša zajednica. Nikada nas nisu ostavljali same i posebno sam tokom mjeseca Ramazana, kao direktor Medrese i dekan Fakulteta, obilazio naše džemate i dan-danas to činim. Već 2008. godine izabran sam za rektora Internacionalnog univerziteta u dva mandata, sve do izbora za predsjednika Mešihata IZ-e u Srbiji 2014. godine. Pored tolikog angažmana u svim tim institucijama niste mogli da budete samo profesor ili direktor, morali ste biti graditelj i sve što se u tom smislu podrazumijevalo. Ipak ste uspjeli da nađete vremena i budete među prvim magistrima i doktorima nauka. Objavili ste preko 50 naučnih radova, a za sve to je potrebno vremena. Uputite nam savjet kako ste nalazili vrijeme za sve to? Vaš životni put: završetak Medrese, učenje albanskog jezika, Sarajevo, Kairo, učenje arapskog jezika, studijski boravci u Americi i učenje engleskog jezika. Pored maternjeg bosanskog govorite albanski, engleski i arapski jezik i Vaše poznavanje jezika je na jako visokom nivou – u trenutku govorite albanski, pa engleski, pa arapski. Osvrnite se i na taj detalj.

Muftija dr. Mevlud-ef. Dudić: Želja je u pitanju. Jako je bitno u kojoj mjeri imate želju za sve to što radite, jeste li predani, odani, ubijeđeni da to što radite je dobro. Poznavalac sam tih jezika, koristim se njima. Kako god ko hoće neka shvati, ali onog momenta kada sam upisao Medresu najveća mi je želja bila da jednoga dana završim tu školu i ne obrukam one koji su me poslali. Tako je bilo i kada sam upisao Islamski fakultet u Sarajevu. Imao sam problem sa engleskim jezikom, jer sam u osnovnoj učio francuski, a u srednjoj nismo baš marili za engleski. Na Fakultetu smo imali 13 ispita u prvoj godini i oni su bili uslovni za upis na drugu godinu. Engleski nisam mogao da položim. Bio sam se prepao jer profesorica koja nam je predavala bila je pravedna i nikoga nije puštala bez znanja. Tada sam prezirao njen način funkcioniranja, ali nikada nikome nije činila nepravdu kada je u pitanju ocjena. Vrlo sam joj zahvalan jer me je natjerala da naučim osnovne pojmove engleskog jezika. Tada sam naučio napamet cijelu knjigu i u zadnjem roku sam obavijestio profesoricu da sam je naučio napamet. Ona se tome čudila. Rekao sam joj da su me roditelji poslali da završavam Fakultet i da me je sramota da ne očistim godinu. To je bila greška jer se jezik ne uči napamet. Čvrsto vjerujem da me je Allah dragi zato nagradio jer ta želja za postizanjem rezultata i za usvajanjem novih znanja meni je otvorila vrata. Svakako je to značilo i odricanje od mnogih stvari kojih se drugi ne odriču. Porodica je u ovakvoj situaciji najzapostavljenija. Možda sam jedan od rijetkih koji je najmanje pažnje posvetio svojoj porodici i u neku ruku sam u haku njima. Ne možete na dvije strane. Ako hoćete da obavljate posao imama, porodica će vam ispaštati. Ja sam to tako shvatio i nauštrb svoje porodice – supruge i djece, koji su mi bili uvijek podrška, gledao sam da posao koji obavljam radim dostojanstveno. Mislim da je to dobar put. Porodica je veliki emanet i ni u kom slučaju ne trebamo dozvoliti da je zapustimo. Najbolji među vama su oni koji su najbolji prema svojoj porodici ili supruzi. Sa druge strane, imate zajednicu od 220 džemata i džamija i nekoliko stotina uposlenika i svi su nekako dio vaše porodice. Mi smo mogli da se zatvorimo na Novopazarsku medresu, imame, džemate i da druge ostavimo po strani. Ali smo se odlučili da budemo zajednica svih onih koji je prihvataju kao svoju. Jako je bitno da ste uvjereni da je ono što radite dobro, da budete ustrajni i da izgarate u poslu kojim se bavite. Budite ubijeđeni – uspjet ćete. Ne budete li se tako ophodili, od toga nema ništa. Islam nas uči da posao koji radimo obavljamo do savršenstva, da ga odradimo što najbolje znamo i umijemo. Ne kajem se za to. Ako bismo računali svaki dan koji sam odsustvovao od svoje kuće, sedam punih mjeseci godišnje sam bio odsutan od svoje kuće. Nisam nikada imao problema od roditelja, supruge i porodice jer su znali gdje sam. Imao sam uvijek podršku jer to što sam radio i što činimo kroz Zajednicu je nešto za ponos. Savjetovao bih mlađima da iskoriste vrijeme i priliku koja im je data, jer se ona dva puta neće ponoviti. Ono što smo napravili 1990. osnivajući Medresu, 2001. osnivajući Islamski fakultet, a između toga sve ostalo, da ne nabrajam ustanove u okviru Mešihata, zatim 2002. Internacionalni univerzitet, da nismo tada osnovali, danas sigurno to ne bismo mogli napraviti. Vrijeme je prilika koja ti se da, a emanet koji poneseš je od izuzetnog značaja da ga iskoristiš u pravom smislu. Nadam se da ovo što je u tom periodu postignuto, taj zahmet koji je činjen, hizmet koji smo napravili, borbu koju smo vodili, bit će primljeni kod Allaha dž.š. i da svaki pređeni korak, svako putovanje, a bilo ih je mnogo, bit će upisani u ibadete kod Svevišnjeg Stvoritelja. Kruna te karijere jeste pozicija na kojoj ste sada – predsjednik Mešihata. Godine 2013. imenovani ste za muftiju beogradsko-novosadskog, a 2014. za predsjednika Mešihata Islamske zajednice. Nakon svega što smo spomenuli, član ste Međureligijskog vijeća od 1996. godine, bili ste član Sabora IZ-e u BIH u tri mandata, potpredsjednik Sabora IZ-e u BiH, član Vladine komisije za uvođenje i sprovođenje vjeronauke u obrazovni sistem. Pored ovih pozicija koje su vezane za Islamsku zajednicu, izabrani ste za predsjednika BKZ-a, predsjednika BNV-a, član ste Senata i jedan od osnivača BANU-a, član Senata SBK-a, član Rabite u Meki. Funkcija predsjednika Mešihata je došla kao kruna Vaše karijere?

Muftija dr. Mevlud-ef. Dudić: Nadam se tamo gdje sam bio i emanete koje sam nosio da ću dostojanstveno pred Allahom dž.š. položiti račun za njih. Nastojao sam, a i do sada se ispostavilo da tamo gdje sam bio svijetla obraza sam izišao: sa pozicije direktora Medrese, dekana Fakulteta, rektora Univerziteta i sigurno „oraha u džepu nemam“. Nadam se i da ću pred Allahom dž.š. položiti račun, iako je to bio period kada imate mali broj ljudi i kada morate kao jako mlad da prihvatite vrlo odgovorne pozicije. Mali broj ljudi je bio u Zajednici koji su mogli obnašati određene dužnosti. Ponosim se onim što smo radili i pozicijama koje sam obnašao. Nisam nijednu poziciju tražio, Allah mi je Svjedok i uvijek su mi padale kao teret. Mojim imamima kolegama često kažem da moja ahmedija i njihova nije ista. Od četiri ahmedije, imam jednu koja je oko tri kilograma. Namjerno je ponekad koristim zato što je jako teška i boli glava od nje. Hoću sebi da kažem da je ovaj teret drugačiji nego njihov i breme koje su mi natovarili drugačije je nego njihovo i ponosan sam sa svim onim što mi je ponuđeno da radim i na svim pozicijama na kojima sam se nalazio. Nadam se da i ovo što mi je ponuđeno 2014. godine da budem predsjednik Mešihata i prvi čovjek Islamske zajednice, a 2018. godine obnovljen mandat, da ću dostojanstveno iznijeti. Moja dova i želja je da ponijeti emanet iznesem u duhu Božijeg raziluka. Sve će ovo da ostane iza nas. Kao što je iza mene 40 godina od kada sam počeo da izučavam islam kroz Medresu i 30 godina kako sam u Zajednici, tako će brzo da dođe i 50, 60, 70 godina. Samo Allah dž.š. zna ko će biti živ, ali valja jednoga dana u kabur polagati račun za sve. Hazreti Omer kaže: „Kada bi kamila slomila nogu, ja bih bio odgovoran zašto nisam put popravio.“ Koliko god ne željeli da budete na toj poziciji, vi ste odgovorna osoba u toj zajednici i svima drugima je lakše. Kao što je džematlijama lakše kada zanijete za imamom, jer njima je namaz prihvaćen. Posebna nagrada slijedi imamu, ako dobro vodi džemat i zajednicu, ali je džematlijama mnogo lakše. Na imamu je velika odgovornost. Ponosan sam što sam izabran za predsjednika Mešihata i da sam tu gdje jesam, ali i vrlo zabrinut. Živimo u teškim vremenima kada svako ko ima sto eura može da kupi i nosi ahmediju i džube – oni koji zaslužuju i ne zaslužuju, mogu da se predstavljaju da su nekakvi imami. Otac je sinu govorio: „Bit ćeš hodža, efendija, ali čovjek nikada nećeš biti.“ To kažu da je neki sa ovih prostora rekao. Mi živimo u vremenima fitne i zato je jako bitno sačuvati bijelu ahmediju, da je ne uprljamo, kao i crveni fes. Čvrsto se nadam sa ljudima sa kojim vodim Zajednicu i ekipom svih onih koji su uključeni da ćemo dostojanstveno dotjerati brod do kopna i da neće biti potopljen. Ova zajednica se pokazala ispravnom zajednicom, nastala je na zdravim i čvrstim temeljima i koliko god neki željeli i pokušavali da naruše istu neslavno će završiti, kao što su mnogi prije završavali. Na onima koji vode Zajednicu je da ukazuju na određene devijacije i da se vodi računa kome se povjeravaju emaneti kada se vrše smjene generacija i kada preuzima neko od nekoga određeni emanet da to dostojanstveno bude. Bit ću sretan i Allahu zahvalan da za dvije godine prenesem ovaj emanet na ljude koji će nastaviti pet ili deset godina, koliko bude sudbina, da nose bajrak dostojantva naše prelijepe vjere i budu na čelu ove zajednice. Čast je biti na čelu ove zajednice i predvoditi ovakvu ulemu kakvu imamo i biti na čelu muslimana kakvi su naši Bošnjaci u Sandžaku, dijaspori i svakako svi muslimani koji žive ovdje u ovoj državi. Sa dovom Allahu dž.š. da ukabuli i učini da moja i naša budućnost bude bolja od prošlosti, Njega Uzvišenog molim da me podrži i pomogne u onome što je hajr i dobro i ono sa čime je On zadovoljan, te da spriječi i onemogući ono sa čime nije zadovoljan.