Vrijednost života je u samom vrhu zaštićenih vrijednosti u Šerijatu (mekasid darurijje: život, vjera, razum, potomstvo, čast i imovina). Svi propisi islama usmjereni su na zaštitu ove
i ostalih nužnih vrijednosti. Bilo koji postupak ili tumačenje kojim se ugrožavaju ili uništavaju ove temeljne vrijednosti predstavlja grijeh i skretanje s Pravog puta. Allah dž.š. je Stvoritelj života i smrti i samo On ima pravo oduzeti nekome život. Brojni su kur’anski ajeti u kojima se eksplicitno zabranjuje ubistvo i izriče moralna sankcija u vidu vječne patnje u džehennemskoj vatri. U 93. ajetu sure En-Nisa’ navodi se: “Onome koji hotimično ubije vjernika kazna će biti Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti.”
U suri El-Furkan, 68. ajet, u kontekstu nabrajanja svojstava čestitih i odabranih robova Milostivoga, navodi se slijedeća njihova odlika: “I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne
klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kad Pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na Onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati…”
U ovom ajetu ubistvo nevine osobe spomenuto je zajedno s najvećim grijehom – pripisivanjem Bogu druga (širk). I u brojnim hadisima koji se prenose od Vjerovjesnika a.s. snažno je naglašeno i osuđeno ubijanje nevinih ljudi, skrnavljenje hurmeta (nepovrjedivosti i svetosti) njihovih života, časti i dostojanstva. Na Oprosnom hadžu Vjerovjesnik je naglasio: “Vaši životi, čast i imeci su nepovrjedivi i zaštićeni kao što je svet ovaj dan, ovaj mjesec i ovo mjesto.”
U hadisu kojeg su zabilježili Buhari i Muslim navodi se: „Nije od nas ko uperi protiv nas oružje.“
Također, u Buharijevom i Muslimovom Sahihu navodi se hadis u kojem Vjerovjesnik a.s. upozorava na sedam najtežih grijeha: „Čuvajte se sedam upropašćavajućih grijeha.“ „Koji su
to“ – priupitaše ashabi? „Pripisivanje Allahu druga (širk), sihr, nezakonito ubistvo…“
Znakovit je i indikativan i slijedeći hadis kojeg je zabilježio Buhari: „Vjernik je u prostranstvu vjere sve dok ne okrvavi ruke ubijanjem nevine osobe.“
U subotu, 26. rebi’u-levvela 1444. hidžretske godine ili 22. oktobra tekuće godine, sa suzom u oku i bolom u prsima, podsjećam Bošnjake Sandžaka, a i sve druge plemenite i čestite duše, na stravičan zločin koji se dogodio istog datuma, 22.10.1992. godine, nad Bošnjacima pribojske okoline, iz mjesta Sjeverin. Ovim zločinom otpočela je implementacija
nečije bolesne ideje čišćenja 30 km pograničnog prostora Limske doline, što je nastavljeno februara 1993. godine zločinom u pribojskom selu Kukuroviće, a potom i zločinom u susjednoj općini otmicom u Štrpcima. Svima im je sudbina bila ista – svirepi masakr i likvidacija. Tog kobnog 22. oktobra prije tačno 30 godina na put bez povratka krenuli su autobusom očevi i sinovi, braća i muževi, njih 16, među kojima je bila i jedna samohrana majka, da zarade koru hljeba svojoj porodici. To su bili radnici koji su imali garancije u vidu potvrda od firmi u kojima su radili, kojima je garantiran bezbjedan prolazak ratom zahvaćenom teritorijom da bi došli do svojih radnih mjesta u Priboju. Prethodno su, na tom prostoru, nastradala dva Bošnjaka, a kasnije još jedan od istog egzekutora, jer su bili druge vjere i nacije od svog dželata i zato što su nosili muslimanska imena:
Alihodžić Mujo, Bajramović Mustafa, Begović Ramiz, Ćatović Sabahudin, Ćatović Ramahudin, Džihić Esad, Gibović Idriz, Hadžić Zafer, Hodžić Medo, Hodžić Medredin, Koldžić Mevlida, Mandal Alija, Pecikoza Sead, Sajtarević Hajrudin, Softić Derviš, Softić Midhat, Šebo Mehmed, Berbo Ramo i Mujović Hasan.
Allah dž.š. obraćajući se Musau a.s. kaže: „Ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je pobio cijelo čovječanstvo, a ko spasi jednog čovjeka, kao da je spasio cijeli svijet.“ (El-Maide, 32)
Ovo su zaista bili nevini ljudi, državljani ove zemlje, koja zvanično nije učestvovala u ratu. Iako se zločin dogodio na teritoriji Bosne i Hercegovine, autobus sa putnicima bio je eksteritorijalan i obaveza je bila zaštititi jednako sve putnike. Ne samo da nisu dobili zaštitu tada, nego i danas nakon 30 godina nad njima i njihovim porodicama nastavljen je zločin kojem se ne vidi kraj. Duše ubijenih nisu našle svoj smiraj, a ni svoj mezar, gdje članovi njihovih porodica mogu doći i proučiti Fatihu, a nekima od njih nema ko ni doći Fatihe proučiti, jer su u iščekivanju pravde, skrhani od bola i tuge, svoje dunjalučke korake potrošili. Moramo govoriti i pisati o ovom zločinu, a i onom u Štrpcima, i Kukurovićima, i Bukovici, i Šahovićima i Srebrenici kako se ne bi ponovili ni nama niti drugima. Da nas ne bi vodile samo emocije, podsjećam sebe i vas da se bojimo samo Uzvišenog
Allaha i da znamo da je On naredio opću pravednost te da On voli pravedne. Uzvišeni kaže: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“ (En-Nahl, 90)
i kaže: „…Allah, zaista, voli pravedne.“ (El-Maida, 42) Pravednost je umjerenost u svim stvarima, a pravda je svojstvo koje zahtijeva čuvanje od svega što narušava čovječnost, ljudskost, karakter, obraz. Poslanik a.s. je rekao: „Pravedni će biti kod Allaha na mimberima od svjetlosti. To su oni koji su bili pravedni u svojim presudama, odlukama prema svojim porodicama i u onome što im je na upravu povjereno.“ (Muslim)
Da li je u ovom slučaju stradanja Bošnjaka Sjeverina pravda zadovoljena – prosudite sami?! Neki od izvršilaca ovog stravičnog zločina osuđeni su u odsustvu na manje od
godinu dana za po jednog ubijenog. Porodice ubijenih nisu obeštećene, ni moralno niti materijalno. Presuda koju su donijeli je sramna, a počinioci i njihovi nalogodavci nisu do kraja procesuirani.
I prošle godine, kao i svake prethodne, u isto ovo vrijeme obilježila se godišnjica stradanja Bošnjaka Priboja. Postavlja se pitanje šta se promijenilo po pitanju ovog slučaja? Ne
mnogo i nikada neće ni biti mnogo dokle god duše nastradalih ne nađu svoj smiraj klanjanjem dženaze namaza svakom od njih, pa čak ni to neće biti potpuna utjeha, jer duševnu bol porodica nastradalih ništa ne može zaliječiti. Ali, hvala Allahu Uzvišenom, Medžlis Islamske zajednice Priboj bio je ustrajan da se bar koliko-toliko olakša bol porodicama odvedenih i sačuva pomen na šehide i u saradnji sa lokalnom samoupravom u Priboju podignuto je spomen obilježje za otete i svirepo ubijene Bošnjake Sjeverina.
I ove godine, uz Allahovu pomoć i dozvolu, održat će se skup povodom obilježavanja 30 godina od otmice u Sjeverinu koji će otpočeti učenjem sure Jasin za duše nastradalih,
klanjanjem dženaze namaza merhumima u odsustvu, a zatim slijedi obraćanje visokih zvaničnika i najviših instanci Islamske zajednice,
među kojima će biti reisu-l-ulema dr. Husein-ef. Kavazović i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji muftija dr. Mevlud-ef. Dudić.
Molim Uzvišenog Allaha da u svijetu zavladaju mir i pravda. Molimo Ga svim Njegovim imenima da osnaži islam i muslimane, da porodicama stradalih podari sabur, a šehidima obećani Džennet. Završit ću riječima Uzvišenog Allaha gdje kaže: ,,Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas On ostavi bez zaštite, ko je taj osim Njega ko vam može pomoći? I samo neka se u Allaha pouzdaju vjernici!“ (Ali Imran, 60)