Kur’an je nadnaravna Božija riječ, objavljena kao uputa i svjetlo svim ljudima. Ona kao takva decidno definira i uspostavlja principe, određuje smjer i cilj čovječanstvu.
Kur’an kao objava decidno govori o uređenju društva, o pojmovima, propisima, historiji populacije i samim narodima kroz kazivanja na mnogo mjesta.
Kur’an je posvećen čovjeku, kao namjesniku zemaljskom, objašnjavajući mu svrhu njegovog stvaranja i svrhu zajednice. Zajednice, kao produkt ljudske reprodukcije, sačinjava stanovništvo planete. To stanovništvo danas broji gotovo 7,8 milijardi ljudi i ono je raznoliko prema svim strukturama, živi i djeluje na različite načine.
Upravo taj sveobuhvatan način života definira jednu zajednicu kulturnom zajednicom. Sam pojam kultura terminološki vuče korijene iz latinske riječi cultivare, što znači obraditi, urediti, što nam jasno ukazuje na suštinu značenja kulturnog procesa, a to su: skladnost i ljepota. Kultura ima svoje elemente. Ona kao takva mora biti omeđena etičkim i moralnim principima u kojima slobodarski razvija svoju doktrinu.
Sve što se suprotstavlja takvim elementima predmet je kvazikulture, odnosno nekulture. Zajednice su se kroz historijski proces okupljale u plemena, narode i države. Ti narodi su
se, shodno selekciji kulture, podijelili u nacije, gdje su uspostavili svoje običaje, jezik i tako formirali identitet.
Pitanje nacije i kulture je kur’anska kategorija. Kaže Allah Uzvišeni u Svojoj Časnoj Knjizi: “O ljudi, Mi vas od jednog muškarca i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas
dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (49:13) Sve ovo dopunjuje i hadiska teza u kojoj
se naglašava da vjera islam priznaje druge, nearapske identitete. Prenosi Imam el-Bejheki hadis od Džabira r.a. da je Vjerovjesnik s.a.v.s. održao hutbu (oprosna hutba) u sredini dana tešrika i da je tom prilikom kazao: “O, ljudi, vaš Gospodar je jedan, vaš otac je jedan. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom; niti crveni nad crnim,
niti crni nad crvenim; osim po bogobojaznosti (takvaluku).”
Pomenuti ajet i hadis upućuju nas na originalni zaključak koji podrazumijeva da je osnova vjerskog vrjednovanja bogobojaznost, a sve ostale razlike su bogatstvo širine, a ne
prepreke.
Ono što danas moramo uočiti jeste da stvaranje kulture čine sposobni i svjesni narodi, a nesvjesni i nesposobni je samo uništavaju. Kur’anom Časnim smo pozvani da budemo rodoljubi, da imamo empatiju i brigu prema narodu i našoj zajednici. Taj poziv se u bitnoj mjeri razlikuje od nacionalizma. Rodoljublje podrazumijeva odanost i ljubav naspram svoje nacije i naroda, a poštivanje i toleranciju drugih naroda i konfesija, dok je nacionalizam u ekstremnoj koliziji sa ovim kulturološkim principom.
Nacionalizam u svojoj biti predstavlja pagansku kategoriju, jer i kulturu sagledava kroz princip kulta, odnosno taguta, dok druge kulture nipodaštava, omalovažava i negira.
On je agresivan naspram drugačijih i najčešće proizilazi kao posljedica kriza, bilo da su ekonomske ili identitetske.
Mi Bošnjaci kroz svoju bogatu povijest nismo nikada imali globalni problem sa kvazikulturom i nacionalizmom. Kao takvi smo među rijetkim narodima u Evropi koju su imali svoj
kontinuitet stabilnosti. Naš položaj je podrazumijevao da smo konfesionalno muslimani, pripadnici ummeta, identitetom čvrsto vezani za Evropu, a nacionalno identificirani kao Bošnjaci. Kvalitetom smo značajni činioci ummeta i kulturno bogatstvo heterogene Evrope.