Šta se smatra zakonodavnim sunnetom sa kojim se ljudi zadužuju da ga slijede i rade po njemu, a koji nema status zakonodavstva i obaveznosti? Isto tako je neophodno pojasniti šta se smatra univerzalnim zakonodavstvom za sve ljude do Sudnjega dana, a šta se smatra posebnim zakonodavstvom za određene prilike i posebno stanje. Istina je da među onima koji se pripisuju islamu u naše vrijeme postoje dvije oprečne grupe ili frakcije. Jedna želi da sve što se prenosi u Sunnetu učini obaveznim zakonodavstvom za sve ljude u
svakom vremenu, prostoru i stanju i pored toga što u Sunnetu ima i predaja koje je Poslanik a.s. izrekao u svojstvu čovjeka, na osnovu običaja, znanja i iskustva sredine gdje je živio, kao i izreka koju su došle kao podudarnost, a ne namjera, posebno kada se tiče djela Poslanika a.s. Zbog toga ćemo vidjeti kod učenjaka usuli fikha da takva djela aludiraju samo
na dozvoljenost ili propisanost, osim ako se ne pojavi u njima namjera ibadeta i pokornosti Uzvišenom Allahu.
Vidjeli smo u naše doba one koji smatraju sunnetom da minber treba imati tri stepenice, pa ako se napravi sa više od tri smatraju to suprotno sunnetu, što obavezuje osudu i negiranje. Minber sa tri stepenice je bio veliki napredak u odnosu na palmin panj sa kojeg je Poslanik a.s. prije toga držao hutbe. Prema tome, ne postoji dokaz koji zabranjuje da bude više ili manje stepenica od tri.
Isto tako smo vidjeli ko smatra da je nositi štap u ruci sunnet, iako apsolutno nema potrebe za njim, a niti je to običaj njegovog naroda. Prema tome, njegovo nošenje je poteškoća i usiljenost, jer se on ne oslanja na njega, niti obara lišće svojoj stoci, a niti ima bilo kakvu drugu korist u njegovom nošenju. Vidjeli smo također da neki pobožnjaci negiraju savremenim hatibima to što se penju na minber i drže hutbe na džumama bez štapa u svojim rukama smatrajući da je to jedan vid devalviranja Sunneta.
Jedan od njih mi je zamjerio na tome, pa sam mu rekao da ako nikada u svom životu nisam nosio štap,1 kako da ga onda nosim samo na hutbi? To me podsjeti na drveni mač, koji je bio obavezan rekvizit na džumanskoj hutbi u većini muslimanskih zemalja sve doskora, pa su ga se ljudi oslobodili. To je bila neslana šala, pa su govorili kako to da svi imaju željezne mačeve, a samo musliman hatib drveni mač?

Druga frakcija opet želi da odvoji Sunnet od svih praktičnih životnih problema. Običaji, poslovanja, ekonomska, politička, administrativna, ratna i druga pitanja moraju se prepustiti ljudima te da Sunnet u njima nema nikakvog udjela da nešto naredi ili zabrani, a niti da uputi ili usmjeri.
Svoj stav potvrđuju hadisom kojeg su tumačili na drugačiji način od onoga našta on aludira i šta je htio da pojasni. To je hadis: „Vi ste znaniji o ovosvjetskim pitanjima.“ Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu o kazivanju o oprašivanju ili oplođavanju palmi. Lijepo bi bilo od nas da navedemo njegove predaje kako bismo mogli jasno pojasnili i njegovu intenciju. Hadis sa svojim predajama ukazuje da je Poslanik a.s. iskazao svoje mišljenje o jednom ovosvjetskom pitanju o kome nije imao znanje – iskustvo. On je bio iz Mekke čiji stanovnici se ne bave zemljoradnjom i voćarstvom zbog toga što stanuju u sušnoj dolini, pa su njegovi sljedbenici mislili kada je to rekao da je to vjersko pitanje koje treba slijediti i vjerozakon kojem se treba povinovati, pa se desilo da plodovi nisu dostigli svoj kapacitet. Nakon toga im je Poslanik a.s. pojasnio da ono što im je rekao bilo je samo mišljenje o stvari koja nema vjerski karakter.
Dakle, to je bilo samo čisto tehničko pitanje o kojem su oni bili upućeniji i znaniji, pa je zbog toga i rekao: „Vi ste znaniji o ovosvjetskim pitanjima.“ Prema tome, sve dileme ovakve vrste koje se odnose na uobičajeno znanje i iskustvo iz ovosvjetskih pitanja poput zemljoradnje, industrije, medicine itd., kao i iz stručnih i umjetničkih zanimanja, ne smatraju se zakonodavnim sunnetom kojeg treba slijediti. Stoga je imam Nevevi ovaj hadis u Muslimovom Sahihu stavio pod Poglavlje o obavezi primjene onog što je Poslanik a.s. rekao u formi zakonodavstva, ali ne i onoga što je izrekao po pitanju onosvjetskog života na osnovu mišljenja. Međutim, da se ovaj hadis uzme kao osnova da se Sunnet, ali ne samo Sunnet, nego
i cijela vjera odvoji od života i društvenih zbivanja zbog tvrdnje da je vjera samo duhovna misija, nešto je što odbija sam Sunnet, Kur’an i islam. Islam je sa svojim Kur’anom i Sunnetom došao sa potpunim programom života spajajući između duhovnosti i materije, onog i ovog svijeta i definirajući sistem cijelog života na osnovu Allahovog zakonodavstva.
Stoga su njegovi zakoni i naredbe obuhvatili sve segmente ljudskog života po pitanju jela i pića, odjeće i ukrasa, kupoprodaje, uzimanja i davanja, braka i razvoda, testamenta i nasljedstva, dobročinstva i rodbinskih veza, odgoja i morala, krivičnog prava i kazni, mira i rata, hilafeta i vladavine itd., čiji propisi i norme su ispunile knjige hadisa, tefsira, prava i
morala. Dovoljno nam je samo reći da je najduži ajet u Kur’anu objavljen da ustroji jedno od ovosvjetskih pitanja, a to je zapisivanje duga.
To pitanje se smatra jednim od najvažnijih pitanja oko kojeg postoje dileme i pogrešno razumijevanje, te se ne pravi razlika između Sunneta kojim se namjerava zakonodavstvo, a on je većinski, i onoga kojim se to ne želi. Kao ni između Sunneta kojim se aludira na općenitost i onoga koji aludira na specifičnost. Stoga ćemo ovdje naći mnoge koji stoje, kao
što je to uobičajeno, uvijek na dvije strane krajnosti – one koji pretjeruju i one koji zanemaruju. Svjedočio sam verbalnoj borbi između protagonista navedene dvije ekstremne frakcije oko sunneta objedovanja i njegovog bontona.
Frakcija koja odbija jesti za stolom i koristiti kašike i viljuške sve je odbacila, osim da sjednu na zemlju, da jedu rukom i da obližu prste poslije jela postupajući po praksi Poslanika a.s. U isto vrijeme, optužuju sve one koji tako ne rade da postupaju suprotno Sunnetu. Druga frakcija opet smatra da je bonton jedenja i pijenja ovosvjetska stvar koje se usavršava, mijenja i razlikuje na osnovu podneblja i vremena, te da vjera nije došla da poduči ljude kako će jesti i piti. Dakle, vjeru ne zanima da li će ljudi jesti svojim rukama ili priborom za jedenje, a niti je zanima da li će jesti desnom ili lijevom rukom.
Ako promotrimo stavove obje frakcije zapazit ćemo da prva frakcija kreće od želje da slijedi časnog Poslanika u njegovim stanjima i djelima, tj. praksi koja se odlikuje jednostavnošću, skromnošću, zadovoljstvom, suzdržanošću od ovosvjetskih ukrasa i udaljavanjem od poistovjećivanja sa rasipnicima i oholima. Bez sumnje, njima treba biti
zahvalan i oni će biti nagrađeni za svoje namjere i nastojanje za potpuno slijeđenje Poslanika a.s., kao što je to radio Ibn Omer i drugi plemeniti ashabi r.a.
Međutim, oni su pogriješili i pretjerali u tome što sav bonton iz Sunneta smatraju jednim dijelom vjere. Zbog toga osuđuju svakog ko ga zapostavlja. Međutim, nisu uzeli u obzir situacije i stanja, pa su izazvali drugi u nečemu što se nema pravo na to. Većina onoga što smatraju sunnetom su, ustvari, arapski običaji koji su bili tada prikladni za njihovu
sredinu i vrijeme. Poslanik a.s. ih je radio samo na osnovu principa poštivanja i uvažavanja običaja svog naroda.
Druga frakcija je opet pomiješala ono zašta se zanima vjera sa onim zašta se ne zanima. Vjeru ne zanima da li će se jesti na zemlji ili na stolu, rukom, kašikom ili viljuškom, ali je ipak zanima da se jede i pije desnom, a ne lijevom rukom. Nije to samo zbog toga što je Poslanik a.s. volio preferiranje desne strane u svemu, nego zbog toga što je on to eksplicitno i potpuno jasno naredio i zabranio. Poslanik a.s. je rekao: „Prouči bismillu, jedi desnom rukom i jedi ono što je ispred tebe.“ „Ne jedite lijevom rukom jer šejtan jede ljevicom.“2
Hadis je muttefekun alejhi od Omera i Ibn Ebi Seleme.3 U drugoj predaji stoji: „Neka niko od vas ne jede niti pije svojom lijevom rukom, jer šejtan jede i pije svojom ljevicom.“4
Od Seleme b. El-Ekv’a se prenosi da je neki čovjek jeo kod Allahovog Poslanika a.s. lijevom rukom, pa mu je rekao da jede desnom, a čovjek je rekao da ne može, našta je Poslanik a.s. rekao: „Ne mogao. Samo ga oholost sprječava od toga.“ Nakon toga taj čovjek više nije podigao svoju ruku do svojih usta.5
Ovo su hadisi koji naređuju, zabranjuju, odvraćaju i ukazuju na to da je jedenje desnom rukom namjeravano i da je to specifičnost bontona jednog muslimana kojim se odlikuje pripadnik islama i muslimanska zajednica. Tradicionalni narodi nastoje da budu različiti i da sačuvaju svoje posebne specifičnosti, pa makar to bilo u najobičnijim životnim
pitanjima. Profesor Muhammed Asad u svojoj knjizi Islam na raspuću puteva ima veoma vrijednu analizu bontona i običaja koje je donio Sunnet, a odnose
se na životna pitanja i običaje ljudi te njihov uticaj na posebnost muslimanske ličnosti i identiteta koje treba pročitati, proučiti i okoristiti se.
Ispravno je u ovome što smo naveli o dvije suprotstavljene frakcije stav pravde i sredine koji pravi razliku između zakonodavnog sunneta koji se slijedi i koji je konstantan i generalan i sunneta koji nema taj status. A da bi se to uočilo neophodno je proučavanje i razumijevanje Allahove knjige i Sunneta Njegovog Poslanika. (Endnotes)
1. Međutim, Allah je htio da ga nosim sada nakon iskušenja sa bolom u koljenu. Molimo Allaha da nam da ozdravljenje.
2. Bilježi ga Muslim, br. 2019.
3. Vidi: El-Lu’lu’u vel-merdžanu fima ittefeka alejhiš-šejhani, el-matbe’atul-’asrijjeh bil-Kuvejt, br. hadisa 1313.
4. Ovo je predaja koju prenosi Ibn Omer, a naprijed je spomenuta.
5. Hadis br. 2021.
Priredio: Prof. dr. Hajrudin Balić