„…Neka niko ne napada, niti vrijeđa i ugrožava ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tudine doveli kojeg čovjeka u moju državu, da im je dopušteno…”

Izgradnja huma­nog, demokratskog društva je dugotrajan i suptilan proces, ali istovremeno i najsigurniji put ka prosperitetu i blagostanju. Sa stanovišta vladara, odnosno „nosilaca političkih funkcija“ to je, također, neugodan status, jer društvo zadovoljno i imućno lako je biti, i što je još važnije, ostati upamćen „dobar vladar“. Diktatoru uglavnom završi sudbina kao žrtve atentata, pred streljačkim strojem, ili na smetlištu historije. Radi njihove podlosti u pro­gonu vjerskih i nacionalnih zajednica i brutalnih zločina nad nedužnim narodom, uređenim državama ne­poznat je prosperitet i blagostanje.

Za razliku od toga, de­mokratska i slobodna društva ispoljavaju snagu i moć, koja se ogleda u jasnom identitetu i jedinstvu naroda. Manj koliko zvu­čalo uvjerljivo, u složenim odnosima juče, ali i danas, od vladara i državnika se traži snaga umjesto slabosti, kreacija umjesto destrukcije i usmjerenost umjesto lutanja. Neizvjesno je kada će se u nekom narodu pojaviti takva ličnost. Pravilo je da ih svako stotinu godina rađa teška vremena, a da su ostalo sluge i poslušnici – i da u pravom trenutku donesu odluku koja će biti prekretnica u istoriji. Naša prošlost stvara preduvjerenje da planski ili sretno društva često ostaju uskraćena za takve okolnosti, dok s druge strane lik nekog pojedinca, odjednom, iznenada, zablista na svjetskoj sceni kao svjetionik umorne i izgubljene ljudskosti, stvarni reformatori.

Isto su Gandhi, Ataturk, De Goll, Vaclav Havel, koji su pravilu, prepoznati kao klasici, kada njihovo vrijeme bude za­ključeno.

Srbija čeka svog „čovjeka budućnosti“. Oni koji su to zamišljali vizionari mogu postati, kao naprimjer Zoran Đinđić, Mahilo, ali su, nažalost, eliminirani, ili otrcani kao Ante Marković, Dragoslav Avramović i Slobodan Panić. Dogmatski i krajnje konzervativni političari udaljuju od „društva tolerancije i poštovanja različitosti“. Srpski narod je nastao sa smanjenjem razlike zajedničke države, što je više manje narušilo princip odnosa. To je kulminiralo razlaganjem SFRJ, a ono što se dešava na Kosovu i Metohiji 2006. godine, koji je bio novi rat, tu ratnu tragediju Srbi ne mogu opravdati ni jugoslovenskom prošlošću, jer su ratove započinjali pravdanjem srpske ugroženosti i stradanja, kojih su najviše snosili Bošnjaci u Bosni i Sandžaku.

Rat u Bosni potrajao je četiri godine, sa tragičnim posljedicama koje je konstato­vao Haški tribunal, koji je ratne zločine proglasio genocidom, a presudom Karadžiću i Mladiću, to je dokumentovao i u drugim stranama. Nije bilo isto što Srebrenici unatoč godinama suđenja u Hagu, ali zločini se nisu približno mjerili do Sava­lova dana u Drugoj strati. Izlo­ženo surovim stradanjima civili u BiH su podnijeli ogromna stradanja zato što je dokazana odgovornost, a genocidno iskustvo i zločin ostaju urezani u pamćenju svih oblasnih naroda, a posebno žrtvama i njihovim porodicama.

Može li ova povijest imati i neki pozitivan ishod? Ja se nadam da da. I mislim da je pravi odgovor u dominantnim uspješnim demokratskim državama. Promoviranje mira, izgrađivanje sporazuma, tolerancije i poštovanja različitosti. Znam da je jako teško, naročito poslije faza retorički preživljenih stoljeća, proklamacije i podsticanja, ali to je jedino rješenje.

Na takvim iskustvima ljudska društva potpisuju rezolucije i prihvataju demokratske karte.

Sultan Mehmed II Fatih osvojio je Bosnu 1463. godine, izdao je Ahdnamu (carski ferman) koja se čuva u Franjevačkom samostanu u Fojnici, a objavljena je i u zborniku „Zbornik srednjovjekovne povelje i pisama Bosne i Hercegovine (od 1189–1918)“…

Ja, sultan Mehmedhan, dajem na znanje cijelom svijetu da sam ovom carskom fermanu, bosanskoj gospodi, njihovoj raji i svima, poklonio milost, pa zapovijedam:

Neka niko ne smeta i ne uznemirava spomenute njihove crkve. Neka mirno borave u mom carstvu. A on koji se uznemiri, bio on car, vezir ili drugi ljudi i s njim. Neka se kazni, i biće kriv, bez obzira ko bio.

Neka niko ne napada, niti vrijeđa i ugrožava ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tudine doveli kojeg čovjeka u moju državu, da im je dopušteno.

Ovaj sjajni primjer dokumentovanog tolerancije i poštovanja različitosti treba promovisati, jer je posebno značajan obzirom na vrijeme nastanka. Šteta je što nije štampan na koricama Povelje o ljudskim pravima. Da bi dosao do sadašnjeg nivoa zapadni demokratski svijet je preživio krstaške ratove, inkviziciju, holokaust i mnoga stradanja zbog različitosti, ali je ipak napravio veliki iskorak u pravcu humanijeg društva. Nije to idealno društvo, niti željeno „blagostanje“, ali jeste napredak. Ko umije pratiti tragove, put mu se sam ukazuje.

Glas islama, 222, R:  A: Ulvija Mušović