U ovom relativno mirnijem vremenu došlo je do medijske blokade, tako da javnost uopće nije znala šta se sve događa u sandžačkim gradovima. Takvo stanje je i danas, o čemu svjedoči činjenica da beogradski i podgorički mediji nemaju izvještače iz mjesta Plav, Berane, Tutin, Sjenica i dr.

Montirani procesi, suđenja i hapšenja mladih muslimana u Sandžaku

Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, prema Bošnjacima – Muslimanima koji su bili povučeni, odmah se izmišljala krivnja bez krivnje. Naime, formirane su malobrojne grupacije pod imenom „Mladi muslimani“, koje su tajno djelovale kao i u Bosni između dva rata i za vrijeme rata. Pripadnike ovih grupa uglavnom su prijavljivali oficijelni imami, koji su bili režimske sluge, jer članovi ove asocijacije nisu vjerovali oficijelnoj ulemi. Zbog tih svojih stavova mnogi su osuđeni na višegodišnju i višedecenijsku tamnicu. Mnogi su i umirali zbog dugih i represivnih procesa koje je režirala tadašnja vlast Srbije i Crne Gore.

Uklanjanje i likvidacija značajnih Bošnjaka za vrijeme Rezolucije Informbiroa 1948–1956

Prosto je nevjerovatno da su tadašnji Bošnjaci – Muslimani bili privrženi bilo kakvoj ideji, a posebno diktatoru Staljinu. Poseban je slučaj stradanja intelektualca, diplomate i komandanta grada Beograda Saliha Radončića, koji je i prije rata bio istaknuta ličnost, a nakon rata ambasador Jugoslavije u Poljskoj. Uhapšen je i po hitnom postupku odveden na Goli otok samo zato što ga je neko oklevetao na ulici i prijavio policiji da je, navodno, pogledao preko Prokletija i time ugrozio Brozov sistem, podmećući mu povezanost sa Enver Hodžinom Albanijom. Koliko je još takvih primjera za koje se ne zna, i u onom teškom vremenu procesa nije se smjelo znati. Ali ovaj sam slučaj uzeo kao paradigmu, ne samo iz zavičajnih, već i uopće etičkih razloga.

Treći talas iseljavanja Bošnjaka

U okviru ovog egzodusa upamćen je fenomen vasićka (dugog čekanja viza za odlazak u Tursku), usljed žestokog terora Rankovićevog policijskog režima. U prilog tome svjedoči pismo revolucionara i profesora univerziteta Hilmije Hasanagića (iz Priboja), koji je živio u Beogradu, upućeno Dobrivoju Radosavljeviću 14. marta 1967. godine, u kojem je istakao činjenice o iseljavanju Bošnjaka u Tursku.

Reisu-l-ulema Jakup-ef. Selimoski je tada istakao, između ostalog, i sljedeće:
„…Poslije rata i revolucije došlo je do velikog iseljavanja muslimana iz Makedonije i sa Kosova. To nije bilo nikakvo dobrovoljno iseljavanje, jer ne znam ko bi se dobrovoljno iselio iz svoje zemlje, nego je to bila neka vrsta izgona u atmosferi euforije nacionalizma, ali i uskraćivanja osnovnih vjerskih prava i sloboda. Muslimani se iseljavaju iz Sandžaka sve do 1966. Kakav je odnos prema problematici svjedoči i činjenica da još nema tačnih podataka koliko se ljudi iselilo. Smatra se da je iz Makedonije iseljeno 150.000 muslimana, dok je iz Sandžaka iseljeno oko 200.000 muslimana“ (vidi „Danas“ god. IX, br. 420, Zagreb, 6. ožujak 1990.).

Prema mišljenju više grupa istraživača, kao i rezultatima oficijelnih popisa, u Turskoj danas živi između 5 i 8 miliona Bošnjaka, od čega su više od jedne trećine porijeklom iz Sandžaka.

Plavska seljačka radnička revolucija

Organizirana je u rano ljeto 1967. za ostvarivanje nacionalnih i vjerskih prava Bošnjaka. Nakon ovih mirnih demonstracija organizirana su protestna okupljanja Bošnjaka u Cazinu, u zapadnoj Bosni, gdje su otvoreno po prvi put Bošnjaci tražili svoja nacionalna prava.

Dalja presija na Bošnjake nastala je nakon donošenja Memoranduma (tajnog nacionalnog programa SANU 1986.) i Osme sjednice CK SK Srbije 1987., koji su najavili nove velikosrpske programe, čiji je proizvod vojna okupacija Bosne, Hrvatske i Kosova, kao i razbijanje Sandžaka i postavljanje granica tamo gdje nikada nisu postojale.

Nastavit će se…

Glas islama, 224, R: Analize, A: Šefket Krcić