PRIRODNI BALANS

Ljudsko biće je sastavljeno od pet dijelova. 1) Čovjek ima dušu Duša je duh, suština, nevidljivi dio čovjeka, koji emitira apstraktne vrijednosti. Duša je onaj dio koji ima potrebu da obožava, koji se trudi da spozna svrhu svoga postojanja. 2) Čovjek ima um Za razliku od životinja koje su snažnije od nas, ljudski um je osobina koja ih odlikuje nad ostalim stvorenjima. Da ne posjedujemo um, slonovi bi nas bacili u zoološki vrt. Lavovi, tigrovi i babuni bi nas strpali u zoo vrtove, jer su moćniji od nas. Ali ne mogu razmišljati, ne mogu računati i ne mogu manipulirati, jer je um samo nama dat.

Ljudski um je izvor inteligencije. Uvijek je u potrazi za saznanjima, novim izazovima, sredstvima proračuna i komunikacije, da se ljudi šire i dominiraju pomoću uma. Um je, konačno, u stalnoj potrazi za odgovorima. 3) Čovjek ima srce Mudri i učeni, čovjek od upute, vjerovjesnik i Božji Poslanik s.a.v.s. nam je rekao o srcu: “Zaista, u čovjeku postoji parče mesa: kada je ono ispravno – cijelo tijelo je ispravno, a kada je ono pokvareno – cijelo tijelo je pokvareno. To parče mesa je srce.” Srce – organ ljubavi, emocija i žudnje, mjesto gdje se osjećanja rađaju, odakle potiču principi odanosti, drugarstva, posvećenosti i požrtvovanja. 4) Čovjek ima individualnost Ego, naše “Ja”, “Moje”, ostvarenje sebe, posvećenosti sebi, izvor svih žudnji za posjedom – za posjedovanjem svega i svih na svakome mjestu. To je ono što preovlađuje kroz pohlepu, gramzivost, zavist, sve do bolesti i smrti. Brine se samo o tome kako sebi udovoljiti, a ne mari ni za koga drugog. Na kraju, najniža forma čovjeka, izvan koje, čini se, većina ljudi nije napredovala, je: 5) Tijelo Tijelo koje jede, pije i spava. Tijelo koje osjeća, miriše, vidi, čuje i dodiruje. Tijelo u koje stanuje cijela osoba, ali ne ispunjava ostale komponente. Tijelo nikada ne može ispuniti dušu, um, srce i stremljenja. Tijelo ne opstaje samo po sebi. Ono samo služi kao smještaj za osobu.

ŽIVOT OD VIKENDA DO VIKENDA

Većina nas provede život hraneći isključivo tijelo. Tijelo je najniža forma osobe, ali ga većina smatra najvažnijim. Materijalisti ne vide nikakvu svrhu osim udovoljavanja tijelu. Izgleda da svi žive za petak uveče. Rade kao psi, kao životinje, rade sve i svašta, ubijaju se od posla da bi zaradili za automobil, kuću, odjeću, odlazak u moderni restoran, za ležanje sa ružnim i lijepim ženama… Tijelo… Život na prolazi od petka do petka, i tako prođe godina. Zatim prođe još jedna godina. I odjednom shvatimo da smo 50 ili 60 godina živjeli takvim životom. Šta imamo na kraju? Apsolutno ništa što podsjeća na sreću i uspjeh. Ljudskom biću je potrebno nadahnuće, uputa i duhovna svijest. Tijelo je poput vozila sa putnicima, štiti ih i dovozi do odredišta. Duša je poput vozača, koji drži volan i odlučuje kada skrenuti, kočiti, ubrzati ili stati. Um je vodič, koji podsjeća i proračunava razdaljinu, gorivo, pravac i sve podatke saopćava vozaču. Srce je generator, izvor energije. Srce sve putnike drži skupa. Sve ih okuplja oko zajedničkog cilja putovanja.

DUŠA JE GLAVNA

Kod duše je stvarna svrha putovanja. Ona svim putnicima govori o svrsi putovanja. Mi ne želimo čuti šta nam govori. Duša nas podsjeća da dobro iskoristimo mladost. Mi to ne želimo čuti. Duša nas opominje na mladost i kad ostarimo, ali ni to ne želimo čuti. Kad smo imućni, zdravi i snažni, duša nas podsjeća da trebamo biti zahvalni, ali mi to ne želimo čuti. Kad smo slabi i bolesni, duša nas podsjeća na zdravlje koje smo imali, ali ni to ne želimo čuti. Duša nas podsjeća na smrt. Dok smo živi duša kuca na naša vrata i podsjeća nas da je smrt neizbježna. Sutra, prekosutra, ili neki bliski dan može biti tvoj. Duša nam to govori, ali je ne želimo slušati. Duša je svijest koja podsjeća i vodi putnike. Duša nas stalno izaziva.

Govori nam o našem porijeklu, o tome gdje se sve završava, pokušavajući nas naučiti razlici između stvarnog i nestvarnog. Duša je natprirodna svijest koja je povezana sa nevidljivim elementima, elementima rođenja, snova, vizije i nevidljivim elementom smrti. Duša je nešto što ulazi u tijelo i postaje osobom u tački kada se dijete začne, dok je još samo komad mesa, kad je samo oplođena ćelija, zakvačak. U drugom momentu postaje fetus. U sljedećoj fazi postaje embrion. Tada duša ulazi u to tijelo i tijelo postaje osoba.

Glas islama, 249, R: Prijevodi, Preveo: Senad Redžepović