PITANJE: Kakav odnos vjernika treba biti prema proslavljanju i obilježavanju Nove godine koja nastupa 31. decembra? Da li je Djed Mraz lik kojeg naša djeca trebaju poštovati?

ODGOVOR: Allah dž.š. je čovječanstvo stvorio od jednog čovjeka i jedne žene, podijelio ljude na različita plemena i skupine, učinio da se međusobno razlikuju po svojoj vjeri, kulturi, boji kože, naciji i slično, slao im Svoje poslanike da ih upute istini i spasu, objavio im Svoje Kita[1]e koji su ljudima bili putokaz i vodič za postizanje uspjeha, sreće i spasa na ovom i budućem svijetu. Stoga, sve razlike koje postoje među ljudima ne treba tragično shvatati, već ih treba razumjeti kao Božji dar i milost prema čovječanstvu, kao podsticaj za međusobno upoznavanje i zbližavanje. Međutim, u praksi se, nažalost, dešava drugačije. Mnogi afirmativno i pozitivno govore o razlikama među ljudima, njihovim kulturama, ali aktivno rade na ostvarivanju uticaja na pripadnike druge vjere, nacije, kulture, sa ciljem nametanja svojih vrijednosti. Drugim riječima, postoji trajna težnja za asimilacijom onih koji ne pripadaju većinskom narodu, kako je to kod nas slučaj. Uzvišeni Gospodar je svakom narodu dao određene dane, ili ih je određeni narod sam izabrao, koji su za njega važni, kojima se raduje i na poseban način ih obilježava, pa se smatra nasiljem i diskriminacijom uskraćivati pravo jednom narodu da ima i gaji svoju vjeru i kulturu, a nametati mu ono što nije njegovo, što pripada nekome drugom. Upravo je Nova godina o kojoj govorimo jedan takav primjer. Pripadnici različitih vjera i kultura su izabrali svoj način računanja vremena, pa tako muslimani vrijeme računaju prema lunarnom, dok kršćani to čine prema solarnom kalendaru. Jedni su za početak računanja uzeli rođenje Isa a.s. (Isusa), dok su drugi uzeli neke druge datume ili događaje, a muslimani su uzeli Hidžru. Tako su pripadnici islama nedavno, 4. novembra 2013., dočekali svoju Novu hidžretsku 1435. godinu, a kršćani i drugi koji ih u tome slijede uskoro će obilježiti Novu 2014. godinu od Isaovog (Isusovog) rođenja i sjetiti se svojih svetaca, tj. Svetog Nikole, koji se pojavljuje u liku Djeda Mraza kako bi ispunio želje djeci i podijelio im poklone.

Međutim, čudo je da se kod nas Svetom Nikoli, tj. Djedu Mrazu ne raduju samo kršćani i njihova djeca. Ovom kršćanskom svecu se raduje i veliki broj muslimana sa svojom djecom, ne znajući da on njima ne pripada, jer su ih u školi učili da on pripada svima, da mu se svi trebaju radovati i tražiti da im ispunjava želje, isto kao što se to čini i sa drugim vjerskim autoritetima, poput Svetog Save, na primjer. Dakle, svjesno se muslimanima, a posebno njihovoj djeci u školi, podmeće ovaj kršćanski praznik kao svoj, nameće Sveti Nikola, tj. Djed Mraz kao dobročinitelj i darodavac, a rezultat svega toga bude njegovo prihvatanje i poistovjećivanje sa onima kojima on pripada. Tako se dešava da i muslimani u svojim kućama kite jelke, u njihovim čaršijama i mahalama uvijek se poneko postara da „dovede“ Djeda Mraza sa kočijama, kako bi ga vidjela djeca i bila u prilici da se sa njim fotografišu. U zadnje vrijeme je puno ugostiteljskih objekata koji nude da se kod njih uz muziku, igru i alkohol dočeka „najluđa noć“, kao što to čine i veliki gradovi i centri, koji na gradskim trgovima dočekuju Novu godinu, poput Beograda, Novog Sada i sl. čije većinsko stanovništvo pripada vjeri kojoj pripadaju sveti Nikola i Nova go[1]dina, a odnedavno to čini i naš grad Novi Pazar koji po modernosti ne želi zaostajati u odnosu na druge gradove Srbije, tako da Gradska uprava ne škrtari da odriješi kesu, bez obzira na krizu i velike nebrojane dugove koje ima i parama svih poreskih obveznika, kojima baš i nije do pjesme i veselja, jer se nemaju čemu veseliti, plati pjevačima iz zemlje i inostranstva da dođu u Novi Pazar za Bajram ili Novu godinu i razgale srca Pazaraca kako ne bi osjetili kompleks niže vrijednosti u odnosu na Beograđane ili Novosađane, a uz to i kako bi se iskoristila brojnost prisutnih da bi organizatori mogli da potvrde svojim mentorima u Beogradu da je narod uz njih i da imaju najveću podršku u Sandžaku, te kako bi se još po koji dinar slio u privatne džepove dobro poznatih mešetara i pljačkaša naroda, a sve u ime interesa naroda. Sve navedeno da nije tužno bilo bi smiješno, ali smijehu nema mjesta jer se radi o ozbiljnim projektima koji imaju svoj cilj, koji nisu onako sami od sebe i sami za sebe, već imaju itekako veliku cijenu koju je narod pla[1]ćao i još uvijek plaća. Prethodno pomenute stvari i mnoge druge potvrda su dugogodišnje težnje da se pripadnici islama na ovim prostorima još malo udalje od svoje vjere te da se pod izgovorom borbe za bolju budućnost, ekonomski napredak, stvaranje pozitivnog ambijenta za strane ulagače, koji nikako da dođu, jer ih navodno plaše iz Islamske zajednice, i integracije ostvari njihova asimilacija, to jest prihvatanje vjerskih i kulturnih vrijednosti koje pripadaju drugima. Imajući u vidu da je svaki čovjek najprije odgovoran za sebe i svoju porodicu, svako je dužan poduzeti mjere zaštite koje su njemu dostupne kako bi sačuvao sebe i svoju porodicu od napuštanja svoje i prihvatanja tuđe vjere ili kulture. Naravno, ove riječi mogu biti različito shvaćene i tumačene. Neko će me možda optužiti za govor mržnje i slično, međutim, to je očekivana reakcija onih kojima se stane na put realizacije njihovih interesa. Svi oni kojima ove riječi budu smetale ili ih bude negativno komentarisao potvrđuju da su sastavni dio mehanizma koji radi na realizaciji projekta asimilacije i pokrštavanja muslimana na ovim prostorima, istina, ne putem sile, već mirnim putem, uz muziku, igru i veselje, koji trebaju poslužiti kao anestezija prilikom ovog „hirurškog“ zahvata na mozgovima pripadnika islama. Stoga, iskrenim muslimanima nije mjesto u kafanama, restoranima, niti na trgovima gdje se dočekuje Nova godina; Djedu Mrazu i njegovim kočijama i poklonima nije mjesto u našim domovima; naše kuće nisu prostor koji se ukrašava jelkama, svijećama i svjetiljkama, već njihov ukras je naš namaz, zikr i Kur’an, a sve pomenuto pripada našim komšijama kršćanima. Mi to trebamo znati, poštovati i njima čestitati.