Dova je dragocjeni ibadet, izuzezna mogućnost i lijepa prilika koja je darovana čovjeku, posebno u mjesecu Ramazanu. U Kur’anu a.š. (El-Bekare, 186) stoje riječi Uzvišenog Stvoritelja:

,,A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam Se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato, neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravom putu.“

Ibadet dove omogućuje nam stalnu i sigurnu povezanost sa svojim Gospodarom Koji nam je obećao:

„Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam Se odazvati!“ (El Mu’min, 60)

Ramazan je mjesec posebnog duhovnog uzdizanja, mjesec u kojem se srca vjernika raduju i zahvaljuju, a duša traži smiraj, oprost i blizinu Uzvišenog Allaha. To je  vrijeme u kojem dova dobija svoju punu snagu, a snaga dove leži u njenoj iskrenosti, namjeri i posvećenosti.

Vjernik u ramazanskim danima i noćima upućuje dovu kada zaposti, zatim prije iftara, u zadnjoj trećini noći, te u noći Kadr u kojoj je počela objava Kur’ana a.š., u kojoj silaze meleci i melek Džibril među njima. Oni posjećuju naše kuće u noći koja je bolja od hiljadu mjeseci u kojoj nema te noći i spas je za sve nas. Dovimo za porodicu, ummet, bolesne, potlačene, a i one koji su skrenuli sa Pravoga puta. Tako ramazanska dova postaje izraz solidarnosti, ljubavi, odanosti i odgovornosti prema drugima.

Snaga dove u Ramazanu ne mjeri se time da se naše želje i dove odmah ispune, već njena prava snaga je u usrdnosti, iskrenosti, ustrajnosti i promjeni koju ona ostavlja u čovjeku. Dova smiruje, daje nadu, jača strpljenje i uči čovjeka da vjeruje svome Gospodaru i nada se Njegovoj milosti. Ramazan nas putem dove uči da nismo sami, da svaka iskreno izgovorena riječ, ponekad propraćena i suzama, ima svoju vrijednost i da će naći svoj put i vrijeme uslišenja, ako je ta dova dobra po nas i našu budućnost. Srca postača i njihove riječi svjedoče da nema drugog boga osim Allaha Uzvišenog, Dobročinitelja Milostivog, Gospodara Arša veličanstvenog, Gospodara nebesa i Zemlje i svega što je na njima, Gospodara svih svjetova. Svjedoče ljubav prema Poslaniku s.a.v.s. izgovaraju šehadet i salavate.

Dova: ,,Stvoritelju naš, molimo Te da primiš, ukabuliš naš post, namaze i sve naše ramazanske ibadete, da Kur’an učiniš proljećem srca naših. Allahu naš, Ti Si naš Gospodar, nema drugog boga osim Tebe! Na Tebe se oslanjamo, od Tebe pomoć tražimo… Gospodaru naš, daj nam dobro na ovome svijetu i dobro na budućem svijetu i sačuvaj nas džehennemske vatre!“

U zajedničkoj dovi – molitvi vjernici pronalaze snagu, unutrašnji mir i osjećaj pripadnosti. Dova je snaga koja vodi vjernika prema svjetlu i spasu, čak i u najtamnijim trenucima, kao što je to činio Junus a.s. u utrobi kita.

Allah dž.š. kaže: „I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju Allahovi štićenici…“  (Junus, 62)

Snagu dove čini tevekkul, tj. pouzdanje u Allaha dž.š., nakon maksimalnog zalaganja u činjenju dobrih djela.

,,…A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.“ (Ali Imran, 159)

Snagu dove prati takvaluk, tj. bogobojaznost, kao i sabur – strpljenje u ponavljanju dove i čekanju na njeno uslišenje i ispunjenje. Snagu dove prati jekin, tj. čvrsto, nepokolebljivo ubjeđenje i apsolutna sigurnost u Allaha dž.š., ali i ihsan, tj. potpuni ibadet svome Jedinom Stvoritelju sa svjesnošću da nas On vidi, čuje i zna sve o nama i našim potrebama.

Činimo dovu svaki dan i svaku noć, u posebnim stanjima i prilikama, ali dove u postu, u mjesecu Ramazanu izuzetno su berićetne, izdašne i posebne, pa je takva i nagrada za njih nakon njihovog uslišenja.

Ramazan mubarek!

Glas islama 364, R: Tema broja, A: Doc. dr. Mersada Nuruddina Agović