Kad su mnogi Bošnjaci Sandžaka, nakon Drugog svjetskog rata, u nekoliko muhadžirskih valova bili prinuđeni seliti u Tursku, moj djed se sa svojom suprugom i četiri maloljetna sina nalazio u jednom od posljednjih takvih valova. Nakon što su bošnjački muhadžiri došli do Makedonije, visoka politika je odlučila da zatvori granice prema Turskoj, nakon višedecenijske podrške iseljavanju. Najstariji od djedovih sinova bio je moj rahmetli babo koji se veoma mlad oženio mojom, također veoma mladom, majkom i sa njom dobio 11-ero djece – devet kćerki i dva sina, od kojih sam ja najstarija.
Rođena sam u Skoplju (Makedonija) 1970. godine, u sredini gdje su samo Albanke, Bošnjakinje i Turkinje rađale veliki broj djece. Makedonke su, po dugogodišnjoj
tradiciji, rađale jedno do dvoje. U predškolskom periodu saznala sam da sam „Bošnjakinja“. Saznala sam to od jednog starijeg Albanca koji me prepoznao u parku ispred zgrade u kojem sam se igrala sa djevojčicama. Doviknuo mi je: ,,Bošnjaka! Idi zovi baba da izađe!“ Pozvala sam oca i usput mu kazala kako me Albanac nazvao. Otac je kratko u prolazu rekao da i jesam Bošnjaka i muslimanka.
Upisala sam osnovnu školu i pohađala nastavu na makedonskom jeziku i u makedonskom odjeljenju bila jedina Bošnjakinja. Vrlo brzo sam shvatila da na odmorima za užinu, na izletima i ekskurzijama trebam na doručku za stolom sjediti sa albanskom i turskom djecom iz razloga što jedemo samo hranu koja je halal muslimanima. Od malih nogu sam shvatila i vrijednost „multikulture“ gdje je svako svakog uvažavao, ali također svako svoje sopstvene vrijednosti baštinio i čuvao.
Nakon mog završetka osnovne škole rahmetli babo je odlučio da se vrati u Sandžak i tu zauvijek ostane, što radi nostalgije, što radi želje da mu se kćerke udaju za svoje sunarodnike. Danas je svih nas devet sestara sretno udato za devet Bošnjaka, a i braća su također odabrali Bošnjakinje.
Moj suprug, rodom iz Rožaja, Južni Sandžak, još u ex-Jugoslaviji zaposlio se u Tuzli kao doktor-ortoped. Tuzlanska multikultura se umnogome razlikovala od
skopske multikulture. Na moje zaprepaštenje, tuzlanska multikultura je nekako podrazumijevala brisanje vlastitog identiteta i veliko propagiranje „mješovitih brakova“. Učinilo mi se
u prijeratnom periodu da nema grada na planeti Zemlji u kojem ima više „mješovitih brakova“. Bošnjaštvo se dugo nije spominjalo, kao da nikada nije ni postojalo. Po pitanju spominjanja bošnjaštva i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine situacija je bila slična. Kao zaključak nametala se paradoksalna činjenica da „bošnjaštvo“ egzistira svuda naokolo, osim u Bosni i Hercegovini. Djeca u školama nisu znala ko su i šta su. Mnogi su osim imena i prezimena znala još reći da su „Bosanci i Hercegovci“.
Adil Zulfikarpašić i njegovi istomišljenici su još 1993. ohrabreno počeli govoriti o vraćanju Bošnjacima njihove etničke odrednice Bošnjak, koja im je političkom manipulacijom davno bila oduzeta, ali ta se ideja još nije mogla omasoviti. U Tuzli se čak omalovažavala od strane socijalista. Bošnjaštvo me nekako nastavilo pratiti i nakon rata. Godine 1997. moj suprug i ja odlučili smo da obavimo petu islamsku dužnost – hadždž. Jedanaest autobusa je te godine krenulo iz Bosne i Hercegovine. Kada smo prošli Kapadokiju u Turskoj, naši vodiči su odlučili malo odmoriti u mjestu po imenu Nidžde (Nigde). Neke putnike je nasmijala asocijacija imena na nekakvu ,,Nedođiju“ koja je i svojim okruženjem davala utisak nepristupačne i za življenje surove regije.
Vrlo brzo je njihov smijeh bio zamijenjen emotivnim suzama kada se ispred autobusa pojavila grupa ljubaznih, dosta siromašnih stanovnika, koja nam je poželjela dobrodošlicu na starom izvornom bosanskom jeziku, što nismo očekivali na putu u tom dijelu Turske prema sirijskoj granici. Rekli su: ,,Mi smo Bošnjaci iz Akove!“Akova je stari naziv za Bijelo Polje u južnom dijelu Sandžaka. Moj suprug se obradovao, jer je njegova majka iz jednog mjesta blizu Bijelog Polja. Pitao je starog Bošnjaka ispred sebe je li čuo za jednog starog mještanina iz Akove koji je jako davno živio. Bošnjak iz Turske se sjetio tog imena. Ispostavilo se da su moj suprug i Bošnjak iz Akove neki dalji rođaci. Bio je dirljiv njihov zagrljaj nakon tog saznanja. Mještanin Bošnjak je insistirao da odemo do njihove obližnje kuće. Vodič nam je dao dvadeset minuta na raspolaganju. Tamo su nas, iako vidno siromašni, uslužili kao najrođenije.
Bilo je na hadždžu, pored predanog ibadeta, i komičnih situacija kada bi nas neki Arapin pitao ko smo. Ako bi neko od naših putnika te 1997. odgovorio da je ,,musliman“ nastao bi smijeh. Govorili su na engleskom i arapskom: ,,Pa dragi brate, samim tim što si ovdje znamo da si musliman! Nego šta si, ko si: Turčin, Albanac, ili neko drugi?”
Oni nisu znali za naše probleme oko nacionalnog izjašnjavanja, ukidanja imena jednog naroda, opciju neopredijeljeni i dr.
Od 1996. godine zaposlena sam u školi kao nastavnik/profesor islamske vjeronauke. Mnogo puta sam na pauzama u zbornici raspravljala o bošnjaštvu sa kolegama, braneći ono što jesam. Više od decenije oni nisu mogli shvatiti zašto se u multikulturalnim sredinama mora isticati etnička odrednica Bošnjak, a ja nisam mogla shvatiti zašto se mora drugima ulagivati i brisati svoj identitet da bi se u multikulturi moglo funkcionirati?!
Danas mladi na internetu mogu pronaći sadržaj časopisa BOŠNJAK štampan u Sarajevu davne 1891. godine i lahko izvesti zaključak, što se ove teme tiče. Sve je tako po pitanju bošnjaštva tavorilo do 2013. godine kada se veoma jasno i žustro na svim medijima i patriotski nastrojenim portalima počeo narod pozivati da se jasno izjasni za tri odrednice:
1. vjeroispovijest – islamska,
2. etnička/nacionalna pripadnost – Bošnjak/Bošnjakinja,
3. maternji jezik – bosanski.
Nakon oktobra 2013. i sprovedenog popisa, svi Bošnjaci su se tako i izjašnjavali. Poslije mnogo godina truda i iščekivanja, pitala sam djecu u školi da li znaju ko su, iz kojeg su naroda. Svi su uglas rekli: „Bošnjaci!” A desetak godina ranije davali su rasut i nesiguran odgovor. Srce mi se ispunilo srećom, kao kad pregalac dobije zasluženu nagradu. Osim vjeroučiteljske afirmacije bošnjaštva i imami u džamijama su davali svoj doprinos.
Letke je bila izradila Fondacija POPIS 2013. Na njemu je pisalo da su njegovo štampanje i dijeljenje podržali: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, HO Merhamet MDD i Bošnjački institut – Fondacija Adil Zulfikarpašić. Na prvoj strani je krupnim slovima zapisana poruka:
,,Bez ustezanja i straha kažemo svima, i susjedima i Evropi, jasno i glasno: Bošnjak sam, a maternji jezik mi je kao i matična domovina – bosanski.“
Tu se nalazila i izreka Alije Izetbegovića: „Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime BOŠNJAK, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom.“
I Alije Isakovića: „Bosanski jezik ostaje ono što je bio u bošnjačkom narodu; njegov moral, njegova duševnost i njegovo utočište.“ Jedna sam od sretnica koju je bošnjaštvo, uprkos
neočekivanih životnih okolnosti, cijelog života pratilo. Mom djedu Bošnjaku je, nažalost, nametnuto popisno izjašnjavanje – neopredijeljen ili ono što nije. Mnogi članovi moje porodice po majčinoj liniji su se, iz ličnih razloga, pisali – Albanac. Moj rahmetli babo Bošnjak dobio je šansu da se etnički izrazi vjerskom odrednicom – Musliman. A ja Bošnjakinja, dočekala sam vrijeme da se slobodno i ponosno izjasnim da sam ono što sam oduvijek bila -Bošnjakinja. Mogu samo zamisliti kakva je tek radost onog Bošnjaka koji je tek pred sami popis shvatio ko je ustvari! Vjerujem da je njegova radost i od moje veća. Predsjednik Mešihata IZ-e u Srbiji muftija dr. Mevlud-ef. Dudić, na manifestaciji Dani bošnjačkog
jedinstva, u organizaciji Matice bošnjačke i Zajednice sandžačke dijaspore, govorio je o velikoj važnosti predstojećeg popisa stanovništva u Srbiji 2022. godine, u mjesecu oktobru. Pozvao je Bošnjake na maksimalan doprinos u istinskom izjašnjavanju onoga što jesmo, da se vrijednosti nazovu pravim imenom, da se Bošnjak izjasni kao Bošnjak! Ne bi se o ovome još uvijek pričalo i pisalo da se na popisnom listiću uvijek ne nađu neke dvosmislene opcije i trik „rješenja“. Pa da ponovimo: po etničkoj pripadnosti smo Bošnjaci, po vjeri muslimani, a jezik nam je kao i u matičnoj zemlji – bosanski!

Glas islama, br. 323.