Pojedinac, ma koliko jak, ne može imati nekog značajnijeg uticaja u društvenom životu, osim ako se njegova volja ne podudari sa htijenjima društva i ako se ova dva htijenja ne usmjere paralelno ka jednom cilju. Na osnovu izloženog, pojedinac je odraz povijesne nužnosti i odraz društvene svijesti.

Govoreći uopće o islamskom ummetu i njegovoj krizi identiteta, citirani autor, Ebu Sulejman, iznosi dijagnozu stanja, koja se sasvim logično može primijeniti i na naše Bošnjake, pa kaže: „Muslimanske mase postale su žrtvom nepravdi i despotizma, političkog terora i idejnog zastrašivanja, pa su ih počeli obuzimati snishodljivost i pasivizam. Postepeno su se udaljavale od zalaženja u prostranstva istraživanja, ispitivanja, gradnje i kreativnih poslova, tonući u bespuća siromaštva, praznovjerja i neznanja. Na toj tački čovjek gubi samopouzdanje u sebe, gubi inicijativu u životnim pitanjima, gubi sposobnost realiziranja mogućnosti koje mu se pružaju.“ (Šukrić N.: Povijest islamske kulture i civilizacije, ITF, Sarajevo, 1989., str. 13)

Nije teško, uz rizik moguće reakcije na ove naše stavove, još konkretnije opisati hal i stanje pripadnika bošnjačkog naroda na ovim našim prostorima. Dakle, u posljednjih 30-tak godina događa se permanentan sukob i neslaganje između bošnjačkih političkih stranaka, političkih stranaka i Islamske zajednice, te između političke i intelektualne elite ovog naroda. To je naročito dovelo do poraza, do udaljavanja i isključivanja intelektualne elite iz praktičnog života. Čak odnos između pripadnika tih „elitnih“ grupacija često puta dobija neprijateljski, zavidnički, nekulturan, neetički, neciviliziran karakter. I, tako, pozitivni potencijali, kreativnost i energija bošnjačkog naroda ne dolaze do punog izražaja. Uz sve to, intelektualce je zahvatila letargija, lijenost, učmalost, isključenost iz javnog diskursa i nedostatak inicijative (čast izuzecima). Oni ne žele stupiti na javnu scenu i preuzeti odgovornost. I, naravno logična posljedica svega toga jeste da se nesposobnim ljudima povjeravaju odgovorne dužnosti u državi i društvu. Uz žalosnu konstataciju, obični pripadnici bošnjačkog naroda postali su „potrošni materijal“ tog nezdravog sukoba između intelektualne i političke elite. I, što je još najgore, svi ti sukobi, nesuvisle polemike i konflikti doveli su do zanemarivanja odgojne komponente djece i omladine, kao baze za buduća pregnuća i razvoj. Maltene, mladi su prepušteni sami sebi. A, odgoj djeteta, uopće, da je sreće, trebalo bi da bude centralni „naučni problem“ u svim društvima, zajednicama i državama danas. Naročito je to slučaj sa bošnjačkom omladinom rasutom od rodnog Sandžaka do mnogih evropskih i svjetskih gradova i država.

Dakle, imamo strašno zanemarivanje i neshvatanje važnosti djeteta, a pro forme kažemo „na mlađima svijet ostaje“. I, onda, slijedi uzročno-posljedična konstatacija – imamo svekoliku krizu bošnjačkog identiteta. Imamo nesposobnost pravilnog procjenjivanja stanja stvari i osmišljavanja koraka ozdravljenja, koraka promjene bošnjačke sudbinske paradigme, promjene diskursa, pokretanja međusobnog dijaloga i prevazilaženja postojeće krize. Jednom riječju, svi oni potencijali koji još postoje u bošnjačkom narodu, kada bi se objedinili, pokrenuli bi mnoge stvari s mrtve tačke. Ovako, bošnjački narod, što bi rekao naš autor Ebu Sulejman, „liči na rasklopljenu mašinu – postoje svi dijelovi, ali ne radi“. Naravno, mora postojati svekolika saradnja intelektualaca, političara, vjerskih velikodostojnika, s jedne strane, i širokih narodnih masa, s druge strane, jer „uloga vođa i partija čini važan elemenat historijskog podsticaja, ali osnovnu pokretačku snagu toka povijesti daju narodne mase, u kojima se javljaju ideje, stranke i principi. Ličnost, ma koliko odskakala svojom genijalnošću i hrabrošću, ustvari je plod svoje šire društvene sredine. Ona je direktan ili indirektan izraz težnji njenih ciljeva u duhovnom i materijalnom pogledu. Pojedinac, ma koliko jak, ne može imati nekog značajnijeg uticaja u društvenom životu, osim ako se njegova volja ne podudari sa htijenjima društva i ako se ova dva htijenja ne usmjere paralelno ka jednom cilju. Na osnovu izloženog, pojedinac je odraz povijesne nužnosti i odraz društvene svijesti“. (Šukrić N.: Ibidem, str. 14)

Odnos državne vlasti prema bošnjačkom narodu, Sandžaku i BiH

Nikada se državne vlasti Srbije i Crne Gore, kao ni ranije vlasti svih bivših Jugoslavija, nisu blagonaklono odnosile prema bošnjačkom narodu na području Sandžaka, kao ni uopće prema regiji Sandžak. Na njih se gledalo s predrasudama, kao na ostatke turskog elementa, iako su Bošnjaci evropski autohtoni narod, bliski biološkoj supstanci drugih autohtonih naroda na ovim prostorima. Ova historijska, multietnička, multikulturna i multivjerska oblast je kroz duge historijske periode, u svakom pogledu, bila zapostavljana, naročito privredno i ekonomski, a svakako i investiciono, razvojno, kulturno, zdravstveno, obrazovno. Zbog takvog tretmana ljudi u Sandžaku nisu vidjeli mogućnost za svoj opstanak, za razvoj i bolju budućnost, što je dovodilo do iseljavanja i migracija, svakako ne samo Bošnjaka, nego i drugih građana – Srba, Crnogoraca, Albanaca u druge sredine, gradove i države. Naročito su, u pojedinim vremenskim razdobljima, bili poznati slučajevi raznih pritisaka, zastrašivanja, hapšenja, suđenja, pa i ubistava prije svega pripadnika bošnjačkog naroda. Sve je to imalo odraza na stvaranje osjećanja neslobode, ne samo kod običnog naroda, nego i kod bošnjačkog političkog i vjerskog establišmenta, a što se, opet, odražavalo na formiranje njihovog mentaliteta i načina mišljenja, snishodljivog ponašanja i poltronskog odnosa prema organima vlasti, korupciji i potkupljivosti. I, što je najgore, takav život je dovodio do nezdravog rivalstva i sukoba unutar samih bošnjačkih političkih i vjerskih struktura, do dodvoravanja vlastima i sticanja ličnih privilegija, od kojih većina običnog naroda nije imala nikakve koristi.

Od 90-tih godina prošlog stoljeća nacionalističke politike mnogih političkih stranaka nastalih unutar zajedničke države SFRJ dovele su do totalnog poremećaja do tada prilično dobro uspostavljenih međuetničkih i međuvjerskih odnosa, a što je najgore, takve politike dovele su do rata i raspada same te nekada nam zajedničke države. Posljedice takvog stanja stvari osjećaju se i danas i naročito su ostavile traga na način mišljenja i promišljanja istaknutih bošnjačkih ličnosti. Naime, ti politički misleći ljudi ni do danas nisu sposobni da zajednički osmisle budućnost svoju i svog naroda, nisu u stanju da se međusobno izmire, da koncipiraju budući diskurs međusobnih odnosa, da makar započnu sa dijalogom, pomirenjem i prevazilaženjem nastale krize. Aktuelne državne vlasti Srbije i Crne Gore, također, nisu u stanju da uspostave dobre međudržavne odnose sa svojim susjednim državama, a naročito ne sa Bosnom i Hercegovinom, koju Bošnjaci doživljavaju kao svoju matičnu državu, što također ima uticaja na bošnjački politički, vjerski i intelektualni establišment. Sve to izaziva zebnju, egzistencijalnu nesigurnost i osjećanje životne ugroženosti. Faktički, na sceni smo dobili uplašenog, nesuvislog, nesposobnog, nekompetentnog, nekreativnog bošnjačkog subjekta koji nije u stanju da osmisli program opstanka i pomirenja, ne smo unutar svog nacionalnog korpusa, nego ni budućeg međuetničkog, međuvjerskog i međunacionalnog suživota i saradnje, razvoja, napretka i koegzistencije.

Nastavit će se…

Glas islama 357, R: Analize , A: Dr. Haris Hadžić