I poslanici su prolazili teška iskušenja. Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem, iskusio je brojna ovosvjetska iskušenja: otac mu je preselio prije rođenja, dok mu je majka preselila kada je imao šest godina; njegova prva supruga preselila je pred njim; sva njegova djeca, osim Fatime, preselila su za vrijeme njegovog života; da ne spominjemo godine protjerivanja od strane mekanskih politeista i pagana.

Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otišao u Taif s ciljem širenja ideje islama plemenu Benu Sekif, bio je vrijeđan, istjeran kamenicama iz grada gdje je bio teško povrijeđen. Umjesto da odustane, izgubi nadu i vjeru u Allaha, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upućuje dovu i traži zaštitu od Gospodara. Kao rezultat, Allah mu šalje meleka tražeći od njega dozvolu da uništi narod Taifa. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odbija prijedlog meleka i umjesto toga kaže da će možda iz naroda Taifa doći generacija koja će veličati Allaha. (El-Mubarekfuri Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, preveo sa arapskog: Grahovac Ersan, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2018., str. 152-154)

Kazivanje Ibrahima, alejhi selam, i njegovog sina služi kao najljepša lekcija: „Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio“ – reče – „On će me kuda treba uputiti. Gospodaru moj, daruj mi porod čestit!“ – i Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi. I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: „O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?“ – „O oče moj,“ – reče – „onako kako ti se naređuje, postupi; vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.“ I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: „O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine – to je, zaista, bilo pravo iskušenje!“ – i kurbanom velikim ga iskupismo i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo: „Nek je u miru Ibrahim!“ Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, a on je, doista, bio rob Naš, vjernik.“ (Es-Saffat, 99-111)

Nivo iskušenja koja su poslanici prošli takav je da se nijedan čovjek ne može požaliti da prolazi teže iskušenje od njih. Budući da je Allah Sveznajući, a ne mi, brojne situacije možemo smatrati lošim ili zlim, a koje su korisne za nas i obratno, a koje je Allah odredio da se dese. Najbolji primjer je bogatstvo. Mnogi smatraju bogatstvo izvorom sreće i zadovoljstva, ali često se dešava da je bogatstvo izvor problema i nevolja. Enormno bogati ljudi nerijetko imaju probleme stresa, nedostatak porodične harmonije, unutarnji nemir, depresiju i slično. Zbog toga islam naglašava da je potrebno očistiti imetak pomažući one kojima je pomoć potrebna.

Bez nesebičnog udjeljivanja poklona, koji je čovjeku Allah dao, takav poklon može postati izvorom bola i patnje, umjesto sreće i zadovoljstva. U svakom slučaju, Allah je Izvor bogatstva, a ne mi. Bol je način da se suprotnost, radost i tuga, mogu osjetiti i razumjeti. Dakle, ova ideja se zasniva na zakonu suprotnosti. Allah je stvorio svijet na temelju dualiteta između, na primjer, dobra i zla, radosti i tuge, zdravlja i bolesti, bogatstva i siromaštva, znanja i neznanja, pravde i nepravde, života i smrti. Kur’an ističe: „I od svega po par stvaramo da biste vi razmislili!“ (Ez-Zarijat, 49)

Nemoguće je razumjeti radost bez boli. Kako neko može biti svjestan blagodati zdravlja bez bolesti? Zapravo, može se kazati da znanje i iskustvo nečega nije kompletno bez znanja i iskustva suprotnosti. Svaki element je važan kako bi se razumjelo jedinstvo cjeline. Mi smo stvoreni kako bismo osjetili ove suprotnosti te da, prolazeći kroz takva iskustva, idemo prema onome što nas vodi putu sreće na ovom i budućem svijetu.

Bez iskustva tjeskobe i boli ne može se razumjeti sreća. Svaki alpinista će priznati da ne postoji osjećaj uzbuđenja, zadovoljstva, sreće u nastojanju da se osvoji vrh planine bez ulaganja velikog truda. Nijedan tim ne bio dozvolio sebi da primi nagradu šampiona lige i slično bez napornih treninga, povreda i izazova koje su morali proći da bi osvojili šampionat. Na temelju rečenog, očigledno je da postoji metafizička nužnost postojanja suprotnosti, uključujući dobro i zlo, budući da postoji Božija mudrost u tome. Dakle, dobro i zlo mogu biti posmatrani kao pozitivno i negativno, zavisno od ugla iz kog se promatraju.

Za one koji ne razmišljaju i fokusiraju se na negativno, bol i patnja izgledaju besmisleni i vječni. Međutim, za one koji razmišljaju i shvataju svrhu kreacije i strpljivo je podnose, bol i patnja dolaze iz Allahove milosti i pravde. Veća svrha stvaranja ljudskih bića koja imaju slobodnu volju je da shvate vezu sa Gospodarom. Ukratko, podčinjavanje ljudske volje Božijoj volji rezultira raspadom koncepta boli i patnje.

Božija pravda je apsolutno savršena za svakog. Nijedan ljudski zakon, nijedna vlada ne može ponuditi takvu pravdu. Ljudska pravda je samo sjena Božije savršene pravde. Kur’an podcrtava: „…zar Allah nije Sudija Najpravedniji?!“ (Et-Tin, 8)

Allah nam naređuje da težimo uspostavi i širenju pravde u svijetu i obznanjuje da voli one koji to čine: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“ (En-Nahl, 90)

„Onima koji budu vjerovali i dobra djela činili Allah obećava oprost i nagradu veliku.“ (El-Maide, 9)

„Eto tako!“ – reče. „Gospodar tvoj je rekao: – To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.“ (Merjem, 9)

Važno je istaći da Allah nije podložan kategoriji vremena kao što je to slučaj sa ljudskim bićima. Što više čovjek napreduje od materijalnog prema duhovnom, to znači da sve više učestvuje u bezvremenosti egzistencije.

Glas islama 355, R: Akaid, A: Dr. hfz. Almir Pramenković