Kur’ansko kazivanje o Hudu a.s. spomenuto je u surama: Al-A’raf, Hud, Al[1]Mu’minun, Aš-Šu’ara’, Fussilat, Al-Ahqaf, Ad- Dariyat, An- Nagm, Al-Haqqa i Al-Fagr. Čak je i jedna sura nazvana po njemu. Hud a.s. je po silaznoj muškoj lozi četvrti potomak Adov. Ad je sin Awsov, a on je sin Iremov, a on je sin Semov, a on je sin Nuha a.s. Zato se Hudov narod nazivao Ad i Irem, po imenima Hudovih a.s. predaka. Oni su bili čistokrvni Arapi. Što se tiče arabiziranih Arapa, to su potomci Ismaila, sina Ibrahima a.s. Nakon općeg potopa u vremenu Nuha a.s. i propasti cijelog čovječanstva, broj stanovnika Zemlje ponovo se počeo povećavati. Počeše se širiti po Zemlji na sve strane. Narod Ad je stigao na južni dio poluotoka. Stanovali su u predjelu pjeskovitih brda Al-Ahkaf. Tako sura Al-Ahkaf nosi naziv po mjestu u kojem su živjeli. Allah Uzvišeni im je podario ogromnu energiju i snagu uma i tijela. Bili su skoro Ademove a.s. veličine. Svi ljudi nakon općeg potopa, sve do dolaska Ada, vjerovali su u jednog Boga, Allaha Uzvišenog. Narod Ad je bio prvi narod kojeg je poslije općeg potopa šejtan naveo na obožavanje nečeg mimo Allaha dž.š. Isklesali su sebi kipove od kamena i sami ih od sebe nazvali bogovima. Tako je čovječanstvo po drugi put u historiji skrenulo sa pravoga puta. Imali su tri kipa: Samda, Samuda i Hirra.

Bili su okorjeli nevjernici, drski i oholi u obožavanju tih kipova. Allah Uzvišeni im je kao poslanika poslao njihovog sunarodnika, najplemenitijeg porijeklom i najuglednijeg položaja, Huda a.s. da ih pozove obožavanju Allaha Uzvišenog i da ih odvrati od obožavanja izmišljenih božanstava. Podstrekivao ih je na pokornost Allahu Uzvišenom, traženje oprosta od Njega i obećao im zato dobra i ovoga i onoga svijeta i zaprijetio im kaznom i na ovome i na onome svijetu ukoliko tako ne postupe. Hud a.s. im je naglašavao da je njegova želja da oni krenu pravim putem i da on za prenošenje Allahove objave njima nagradu traži samo od Onog koji ga je poslao te da od njih nikakvu nagradu niti protuuslugu ne traži. Pitao ih je: „Zar nemate razuma da njime shvatite i razumijete da vas pozivam jasnoj istini koju svjedoči i vaša priroda prema kojoj ste stvoreni? To je istinska vjera koju je Allah Uzvišeni objavio Nuhu a.s.“ Međutim oni su tvrdili da je ono čemu ih Hud poziva neznanje u odnosu na njihovo obožavanje kipova. Pored toga, smatrali su da Hud a.s. laže kada tvrdi da ga je Allah Uzvišeni poslao. Uzvišeni Allah kaže: „Glavešine iz njegova naroda koje nisu vjerovale odgovarale su mu: – Mi zaista smatramo da si ti neznalica i mi mislimo da si ti lažljivac.“ Hud a.s. bi negirao njihove lažne optužbe riječima: „Nije tačno to što govorite, nego vam ja donosim istinu od Allaha Uzvišenog, Stvoritelja i Vlasnika svega što postoji.“ Hud a.s. im je prenosio poruku Gospodara svjetova, bez dodavanja ili umanjivanja, razgovjetnim i jezgrovitim riječima u kojima nije bilo nikakvih nejasnoća i proturječnosti, ali su ga ovakvim teškim riječima optuživali. Hud ih je podsjećao na to da su oni od potomaka vjernika iz Nuhovog a.s. naroda koje je Allah Uzvišeni spasio pri općem potopu.

Nuh a.s ih je podsjećao na razne blagodati od Allaha, da im je dao krupan rast, stoku, sinove, bašče i izvore. Govorio im je da se zahvaljuju na tim blagodatima, jer se boji za njih patnje Velikog dana. Uprkos svim ovim savjetovanjima, ustrajavali su u širku Allahu i smatrali su da je nemoguće da Allah Uzvišeni pošalje čovjeka kao poslanika. Ovu sumnju su iznosile mnoge neznalice nevjernici prije, a i sada. Zato im je Hud a.s. govorio: „Nemojte se čuditi tome što vam je jedan od vas poslan kao poslanik, da bi vas upozorio na Allaha i na susret sa Njim“ i govorio im je da im je on poslanik pouzdani – „pa se Allaha bojte i mene slijedite.“ Hudov a.s. narod nije vjerovao ni u Sudnji dan i nijekali su proživljenje tijela nakon što postanu prašina i govorili su: „Materice rađaju, a zemlja guta, jedni ljudi umiru, a drugi se rađaju. Zar da on vama prijeti pošto pomrete i zemlja i kosti postanete da ćete doista biti proživljeni? Daleko je to čime vam se prijeti – postoji samo život na ovome svijetu, mi živimo i umiremo, ali proživljeni nećemo biti.“ Živjeli su u Jemenu, a vremenom su se nastanili širom Zemlje. Bili su arogantni prema ljudima. Snagom koju im je Allah Uzvišeni dao činili su nasilje i tlačili ljude. Hud a.s. ih je savjetovao da prestanu sa tim, međutim, oni su to odbijali i govorili: „Ko je od nas jači“, ističući svoju snagu i konstrukciju. Smatrali su da se njome mogu zaštititi od Allahove kazne. Na svakoj uzvišici pored poznatih puteva gradili su ogromne građavine, a za tim građevinama nisu imali nikakve potrebe, već su ih gradili ismijavajući druge.

Ti dvorci i palače bili su simbol njihovog ponosa i moći. Hud a.s. im je govorio: „Zašto na svakoj uzvišici palače zidate druge ismijavajući i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti, a kada kažnjavate, kažnjavate kao silnici? Bojte se Allaha i meni poslušni budite.“ Hudov a.s narod bi govorio da im nije donio nikakvo čudo kojim bi potvrdio da je istina to što govori: „Mi nismo takvi da ćemo napustiti obožavanje naših bogova samo na tvoju riječ, a da nam ne doneseš nikakav dokaz i argument. Mi smo ubijeđeni da si ti lud, pa tako govoriš. Mislimo da te to zadesilo zato što se neki naš bog na tebe rasrdio, pa ti je razum poremetio i zbog toga te snašlo ludilo.“ Hud a.s je omalovažavao njihove bogove i odricao ih se, objašnjavajući da oni ništa ne koriste, niti štete, niti predstavljaju ništa više od mrtve nepomične stvari te ukoliko nešto može učiniti mrtva stvar, toliko mogu i oni. Govorio im je: „Ako oni doista mogu pomoći, koristiti i štetiti, kao što tvrdite, pa evo mene – odričem ih se, proklinjem ih, pa učinite mi kakvo lukavstvo i ne dajte mi nimalo vremena.

Svi vi zajedno što možete skupiti i uraditi, nemojte mi dati nijedan čas vremena, čak ni koliko treptaj oka, a ja neću uopće obraćati pažnju na vas i vaša izmišljena božanstva, neću razmišljati o vama, niti se na vas osvrtati. Ja samo Allaha Uzvišenog obožavam i samo se na Njega oslanjam.“ Samo ovo je nepobitan dokaz da je Hud a.s. Allahov poslanik, a da su oni u neznanju i zabludi. To što mu oni nikakvo zlo i nevolju nisu uspjeli nanijeti ukazuje na istinitost onoga što im je govorio i na neispravnost i izopačenost njihovog shvatanja i vjerovanja. Oni su odbijali Hudov a.s. poziv, nisu htjeli prihvatiti istinu i uporno su ostajali u zabludi. U laž su ga utjerivali, prkosili mu i ružno govorili o njemu, a samo ga je mali broj slijedio krijući svoj iman. Oni su mu, između ostalog, govorili: „Zar si nam došao zato da samo Allaha obožavamo, a da ostavimo ono što su naši preci obožavali. Daj nam to čime nam prijetiš ako istinu govoriš. Nama je svejedno savjetovao ti nas ili ne savjetovao. Ovako su vjerovali drevni narodi i mi neće[1]mo kažnjeni biti.“ On im je odgovarao: „Na vas je već pala kazna i srdžba vašeg Gospodara i vi ste to vašim riječima već zaslužili. Zar se vi sa mnom prepirete oko ovih kipova, koje ste vi i vaši preci proglasili bogovima, a oko kojih Allah još nikakav dokaz nije objavio. Zato pričekajte Allahovu kaznu koja će vas zadesiti, a i ja ću s vama čekati. Gospodaru moj“ – reče on – „pomozi mi, jer me u laž utjeruju.“ „Uskoro će se oni pokajati“ – odgovori On. Nakon njihovog nevjerovanja i neprihvatanja istine Allah Uzvišeni im je uskratio kišu tri godine, što ih je do kraja iscrpilo.

U tom njihovom stanju iščekivanja kiše Allah Uzvišeni je prema njima poslao vjetar. Vjetar je puhao iz smjera zapada. Allah nije otvorio izlaz vjetru kojim je Ad uništen, ništa više od veličine prstena. On je naišavši pored beduina dizao i njih i njihovu stoku i imetak između neba i zemlje. Kada je dio Ada koji je bio u naselju ugledao taj oblak koji se prema dolinama njihovim kretao obradovaše se i povikaše: „Ovo je oblak koji nam donosi kišu!“ Vjerovali su da je to milost, a bila je kazna. Od njega su očekivali dobro, a dobili su zlo. To je bio žestoki, silni, ledeni vjetar koji je neprekidno puhao sedam noći i osam dana, pa nikoga od njih nije u životu ostavio, nego ih stalno pratio, tako da je za njima ulazio čak i u pećine, gdje ih je obuzimao, izbacivao napolje i uništavao. Taj vjetar je bjesnio nad njima, rušio je na njih čvrste kuće i utvrđene palače i bacao kamenje. Vjetar bi podigao neke od njih uvis tako visoko da se sa zemlje ne bi vidio, okrenuo naglavačke i tresnuo o zemlju i pritom bi mu otkinuo glavu, pa bi tako tijelo ostalo bez glave. Kako god su rasli i odgajali se u znaku svoje sile i moći te govorili: „Ko je od nas jači“, tako je Allah Uzvišeni protiv njih poslao nešto što je jače. Taj vjetar je bio propraćen zastrašujućim glasom. Uzvišeni Allah kaže: „I njih je s pravom pogodio strašan glas, pa smo ih kao nanos rječni učinili, daleko bio narod nasilnički.“ Uzvišeni Allah takođe kaže: „I o Adu kada na njih poslasmo žestok vjetar koji ništa do čega je došao nije ostavio, a da ga u truhleš nije pretvorio. Oni su dokaze naše poricali, pa smo u nesretnim danima za njih poslali žestok vjetar, da bi još na ovom svijetu zaslužili ponižavajuću kaznu, a kazna na onom svijetu je još teža, i niko im neće pomoći.“ One koji su vjerovali Allah Uzvišeni je sačuvao zajedno sa njihovim Poslanikom. Oni su se sklonili na sigurno mjesto, tako da njih nije zadesilo ništa neprijatno i neugodno. Vjernici su nakon toga živjeli na mjestu gdje je nekada živio Ad. Zemlja je Allahova i On vlast na njoj daje onome kome hoće.

Imam Ahmed navodi da je Aiša r.a. rekla: „Nikada nisam vidjela Allahovog Poslanika da se grohotom smijao, pa da su mu se mogli vidjeti kutnjaci. On bi se samo osmjehivao.“ Zatim ona kaže: „Kada bi ugledao oblake ili vjetar to bi mu se vidjelo na licu, pa bih mu rekla: ‘Allahov Poslaniče, kada svijet ugleda oblake oni se obraduju nadajući se da je u njima kiša, a kada ti vidiš oblake vidim na tvom licu zabrinutost’, a on joj je odgovorio: ‘Aiša, ko mi garantuje da u njima nije kazna? Hudov narod je kažnjen vjetrom. Kada su ga oni ugledali rekli su: – Ovo je oblak koji nam donosi kišu.’“ Hud a.s. je ukopan u Hadrameutu, a Allah najbolje zna.