ODGOVOR: Klanje kurbana je u hanefijskom mezhebu propis na stepenu vadžiba, to jest obaveza na nižem stepenu od farza – stroge dužnosti, a većem od običnog sunneta, koju je dužan izvršiti onaj ko u danima Bajrama ima dovoljno imetka da podmiri potrebe svoje porodice i kupi životinju koju će zaklati na ime kurbana. Smisao kurbana jeste izražavanje zahvalnosti Allahu dž.š. na blagodatima života i imetka, te potvrda svijesti da su pomenute blagodati Božiji dar čovjeku. Kurban, kao i svaki drugi propis, ima svoje propisano vrijeme u kojem se mora izvršiti, tako da je njegovo obavljanje prije ili nakon propisanog vremena nešto od čega zavisi ispravnost ovog propisa. Vrijeme klanja kurbana, prema mišljenju većine islamske uleme, nastupa prvog dana Bajrama, nakon obavljenog bajram namaza i traje sve do prije zalaska sunca 13. dana zu-l-hidžeta, to jest do prije akšama četvrtog dana Bajrama. U tom periodu je dozvoljeno klanje u bilo kom dijelu dana, s tim što je mišljenje većine da klanje noću treba izbjegavati, tj. da je pokuđeno, osim ukoliko je riječ o velikom broju grla stoke koje nije moguće zaklati u propisanom vremenu, tokom dana, već je potrebno da se klanje vrši i tokom noći, kako bi se propis izvršio u predviđenom vremenu. Ukoliko se dogodi da osoba planira zaklati kurban, kupi ovcu sa namjerom da to bude njen kurban, ali zbog određenog razloga ne izvrši propis u predviđenom vremenu, prema mišljenju dijela islamske uleme takva osoba nije obavezna klati kurban, jer je vrijeme za ovaj propis određeno sunnetom Poslanika a.s. isteklo, ali to može učiniti. Ukoliko se to dogodi, prema mišljenju islamske uleme, nekoliko je mogućnosti pred takvom osobom: – Može, bez obzira na istek vremena, zaklati kurban i izvršiti podjelu mesa, ali taj kurban neće imati isti status kao onaj koji je izvršen u propisanom vremenu. – Može cjelokupno meso takve životinje nakon klanja ostaviti za potrebe svoje porodice. – Može kupljenu životinju (ovcu) pokloniti nekom od siromaha kako bi imao koristi od nje. – Može se životinja zadržati za svoje potrebe, a novčani iznos, tj. protuvrijednost kurbana, podijeliti kao sadaka siromašnim muslimanima. Ukoliko je osoba tokom kupovine kurbana zavjetovala da će tu životinju zaklati, onda se u tom slučaju mora izvršiti klanje i nije dozvoljeno tu životinju nekome prodati ili pokloniti. Važno je napomenuti da osoba koja je zauzeta i zna da će lično imati poteškoća u pogledu izvršenja ovog propisa, može angažovati nekog drugog da u njeno ime izvrši propis, kako bi izbjegla da dođe u ovakvu neprijatnu situaciju. Dakle, nije nužno za ispravnost kurbana da svako svojom rukom izvrši čin žrtvovanja, iako je to najbolje, već je nužno da se propis kurbana obavi na način i u vremenu kako je Sunnetom utvrđeno.

PITANJE: Kakav je propis bušenja ušiju i da li se djeci mlađoj od jedne godine smiju bušiti uši? ODGOVOR: Bušenje ušiju je praksa koja je veoma stara. U različitim oblicima postojala je kod brojnih civilizacija, uključujući i prostor arabijskog poluotoka prije poslanstva Muhammeda a.s. Da je ova praksa odobrena od strane Allahovog Poslanika a.s. može se zaključiti iz brojnih hadisa Resulullaha a.s., koji se nije negativno odredio prema ovoj pojavi. Stoga se može zaključiti da je bušenje ušiju i nošenje nakita na ušima kod žene nešto što se smatra dozvoljenim, ukoliko se to čini na uobičajen način i sa ciljem legitimnog uljepšavanja, to jest uljepšavanja za svog muža, a ne sa ciljem zavođenja muškaraca i to je stav većine islamske uleme. Pretjerivanje po ovom pitanju, a to je bušenje jednog uha više puta, na desetine ili više mjesta, nešto je što nije praksa ranije poznata u islamu tako da se treba izbjegavati. Također, bušenje lica na drugim mjestima, tj. nošenje nakita na nosu ili na kraju obre, koje nije u skladu sa običajima muslimana jednog mjesta ili podneblja, praksa je koju muslimanka na tom prostoru treba izbjegavati, jer se smatra neopravdanim uljepšavanjem, koje ima za cilj isticanje žene u odnosu na druge i skretanje pažnje na nju. Bušenje nosa i nošenje nakita na njemu na prostorima gdje je to uobičajena i masovna praksa žena, kao što je slučaj u Indiji i sl., nije zabranjeno, ukoliko je u okvirima običaja tog prostora. Što se tiče vremena, tj. starosne dobi u kojoj se može izvršiti bušenje ušiju, ona nije precizirana i po tom pitanju nemamo jasnih stavova, tako da se može postupati shodno želji roditelja ili same osobe. To može biti i period djetinjstva, ali i kasnije. Imajući u vidu da se čin bušenja ušiju danas odvija skoro bezbolno, ili sa minimalno bola koji se podnosi, te sa minimalnim procentom komplikacija nakon ovog zahvata, može mu se pristupiti i u ranom periodu djetinjstva, ali ni u ovom slučaju ne treba pretjerivati, jer dijete u dobi manje od jedne godine, ili oko jedne godine, nije dovoljno svjesno onog što se nalazi oko njega ili na njegovom tijelu, tako da se može desiti čupanje nakita i povređivanje, a to je nešto što je potrebno po svaku cijenu izbjeći i što roditelji moraju imati na umu kada donose odluku o bušenju ušiju svojoj ženskoj djeci. Moj savjet roditeljima, posebno majkama, jeste da ovom činu pristupaju tek kada djeca postanu potpuno svjesna, tj. kada prestane opasnost da se dogode neželjene situacije i samopovređivanja djece. Bušenje ušiju za muškarce sa ciljem uljepšavanja i nošenja nakita, posebno zlatnog, praksa je koja je suprotna islamu, a to znači da je zabranjena, jer predstavlja oponašanje žene. U vjerodostojnom hadisu se prenosi da je „Poslanik a.s. prokleo žene koje oponašaju muškarce i muškarce koji oponašaju žene“ (Buhari, Ebu Davud i drugi). Nošenje nakita na ostalim dijelovima tijela, tj. pirsing na grudima, pupku itd., praksa je koja nije svojstvena islamu, već je nešto što je produkt drugih civilizacija ili modernog (savremenog) Zapada, određenih ekstremnih grupa i osoba koje su na stranputici, te za nju u islamu nema mjesta i pripadnici islama je moraju izbjegavati. Podvrgavanjem ovom zahvatu osoba bespotrebno izlaže svoje tijelo bolu i povređivanju, što u islamu nije opravdano niti prihvatljivo, jer se svjesno povređivanje tijela može prihvatiti samo u procesu liječenja, a to ovdje nije slučaj. Prakticiranje ove pojave kod muslimana predstavlja oponašanje drugih naroda i vjerskih zajednica, što je islamom također strogo zabranjeno, jer Allahov Poslanik a.s. kaže: „Ko oponaša neki narod, on je od njih.“ (Ebu Davud)