Posjeta lidera naprednjaka Glavnom muftiji zbunila je javnost. Uspaničili se kvazi-demokrate i režimski poslušnici pa ovih dana pokušavaju da susret dvojice odgovornih ljudi predstave kao pokušaj „spašavanja potopljenog broda“. Takve ocjene stižu od neodgovornih političara i kvazi-analitičara koji su dobro plaćeni od strane režima da podržavaju samo ono što licemjerne demokrate rade, a nipodaštavaju sve ono što radi opozicija, pa makar bilo i otpočinjanje veoma važnog dijaloga sa Bošnjacima u Sandžaku. Posebno ako ta opozicija ima snagu i na dobrom je putu da preuzme vlast na narednim izborima.

Pomenuti dušebrižnici su propustili da upitaju šta su to ministri iz Sandžaka sve ove godine činili u Beogradu stupajući u koalicije čas sa jednima, čas sa drugima, ne vodeći mnogo računa što je „vječno neobaviješteni“ viđen na brdima kako iz teškog mitraljeza nišani nedužne Sarajlije, niti što je Boris varao kada je pred dvadeset hiljada Sandžaklija u Novom Pazaru obećao jedinstvenu Islamsku zajednicu. Koji su to interesi spajali bošnjačke podanike sa kvazi-demokratama?

Nisu građani zaboravili da je SDP ministra za socijalni rad i socijalnu politiku nakon izbora u Prijepolju poklonila mjesto predsjednika Opštine naprednjacima, a da u Novom Pazaru kohabitiraju sa radikalima Vojislava Šešelja. Zar ovo nije borba za očuvanje vlasti? Zarad opstanka na vlasti oba bošnjačka ministra su podržavali svakoga bez obzira na ideološke razlike, a u svrhu dodvoravanja režimu glasali za izjednačavanje partizana i četnika, za donošenje nakaradne Rezolucije o Srebrenici u kojoj se ne spominje genocid, kao i za regionalizaciju na štetu Sandžaka. A podržavali su i druge zakonske regulative koje su štetne po Bošnjake, kao Zakon o restituciji imovine.

Aktualni režim nije želio da obuzda svoj pseudoponos i otpočne dijalog sa Bošnjacima, naročito o pet spornih pitanja: jedinstvena Islamska zajednica, povraćaj vakufske imovine, priznavanje BNV, akreditacija IUNP, te vraćanje vjeroučitelja u škole. Sporna pitanja su samo jedan dio čitave palete problema koji opterećuju Sandžak.

Šta je to sprečavalo Tadića da otpočne dijalog sa Glavnim muftijom koji uživa najveće povjerenje sandžačkih Bošnjaka, pita se normalan dio javnosti? Da li je Tadić pogriješio slušajući savjete i uputstva iz „Doma staraca“? Da li su demokrate zbog uvredljivog, licemjernog odnosa prema Bošnjacima izgubili njihovo povjerenje? Jedno je sigurno: ono što nije htio Boris – hoće Toma.

Tadić je jednu svoju šansu prokockao vrijeđajući Bošnjake svojim licemjernim, uvredljivo-tvrdoglavim stavom i odabirom da o njihovoj sudbini razgovara sa svojim vazalima koji nemaju istinskog uporišta niti ugleda u narodu. Hoće li Boris dobiti drugu šansu da riješi bošnjačko pitanje na pozitivan i prihvatljiv način za obje strane – vrijeme će pokazati. Jedno je sigurno – otpočinjanje dijaloga više zavisi od njega negoli od Glavnog muftije na čije se pozive za dijalogom on tvrdoglavo i nedržavnički oglušivao duže od tri godine.

Otvorene probleme Bošnjaka moguće je riješiti dijalogom. Taj dijalog se vodi sa onima što istinski zastupaju interese Bošnjaka, a ne sa režimskim poslušnicima koji zastupaju samo svoje lične interese. Režim i režimske sluge su svako dosadašnje protivljenje njihovom štetnom radu uporno predstavljali kao odnos Bošnjaka prema Srbima. Ovakvi susreti uz konstruktivan dijalog doprinose razbijanju stavova režima, koji svoje neuspjehe želi da prikrije stvaranjem lažne slike o mogućoj konfrontaciji između dva naroda, koji su u najtežim trenucima rata u Bosni očuvali mir na ovim prostorima, uzdižući se iznad dnevnopolitičkih događaja i interesa vladajuće kaste.

Kao što Glavni muftija reče: „Kada su u pitanju politički faktori u Beogradu, mi se ne zanosimo time da sa nekim možemo biti ideološki bliski, nama je jako važno ko će pokazati državnički kapacitet da nas razumije. …Sačekaćemo gospodina Nikolića da dođe na vlast.“

U ovom grmu leži zec, a kako on može biti istjeran na čistinu? Evo jednog od mogućih scenarija. Za razliku od Borisa, Toma je razumio probleme Bošnjaka i spreman je da ih rješava sa njihovim istinskim predstavnicima, a na obostrano zadovoljstvo. Optužio je režim za nerješavanje nagomilanih problema, a ujedno i režimske poslušnike iz Sandžaka da „najbolje zastupaju svoje lične interese“.

Bošnjaci u Tomi prepoznaju državnika koji se uzdiže iznad šupljeg pseudoponosa i uistinu hoće da Bošnjake prizna kao ravnopravne građane Srbije nudeći rješenja za nagomilana sporna pitanja. Zauzvrat dobija bošnjačku podršku na sljedećim izborima, uz još jedan uslov, a to je da Toma u vaktu do izbora pokaže istinski razlaz sa radikalskim nasljeđem, te da za njega ne važi poslovica: „Vuk dlaku mijenja, a ćud nikako.“

Šta je garancija da Toma nakon dobijenih izbora neće postati „nevjerni Toma“? Garancija bi bila poraz kvazi-demokrata zbog neispunjenih obaveza njihovog lidera, zbog čega su kažnjeni gubljenjem izbora baš radi bošnjačkih glasova koji su taman jezičak na vagi. Toma kao ozbiljan političar ne smije zaboraviti lekciju i nauk iz poraza oponenta mu Tadića i mora ispoštovati sve što je obećao, u protivnom – čeka ga Borisova sudbina.

Sve ovo ne treba posmatrati sa posebnim emocijama niti očekivanjima. Put do slobode je trnjem popločan, a Bošnjaci su sve ove godine naučili da idu kroz trnje do zvijezda. Svaka inicijativa koja vodi do rješavanja problema na Ustavom i zakonom ispravan način dobro je došla i biće pozdravljena od Bošnjaka, pa čak i nagrađena. Isto tako, ne smije se zaboraviti činjenica da Bošnjaci već neko vrijeme rade na ostvarivanju svojih prava, ne osvrćući se puno na ono šta Beograd misli i čini. Ti poslovi daju rezultate i klupko je počelo da se odmotava.

Svi oni što Bošnjake doživljavaju kao ravnopravne građane Srbije naići će na otvorena vrata. Ali moraju naučeno i naviknuto uz Sejda i Rahmana odbaciti prije nego što uđu u bošnjačku avliju koja je mnogo tvrđi bedem od širom prostrtih nadničarskih tezgi.

Glas islama, 223, R: Naše viđenje