Fehratović: Poštovani gledaoci TV „Sandžak“, dobrodošli u još jedan „Razgovor“. Izuzetno mi je zadovoljstvo da danas razgovaramo sa gospodinom Ismailom Srdanovićem, bivšim predsjednikom Islamske zajednice Njujorka, sadašnjim predsjednikom Islamske zajednice Njujork–Monesa. Dobrodošli, hoş geldum u emisiju „Razgovor“ Televizije „Sandžak“.

Srdanović: Još bolje vas našao.

Fehratović: Gospodine Srdanoviću, vi ste već duže vrijeme u dijaspori, u Americi, gdje egzistirate vrlo uspješno kao biznismen, kao neko ko se bavi okupljanjem Bošnjaka, prvenstveno kroz instituciju Islamske zajednice, ali i kroz sve vidove kulturnog i nacionalnog okupljanja. Kako Bošnjaci, konkretno iz Sandžaka, danas žive u Americi, koliko ih ima, čime se bave i kako kotiraju u američkom društvu?

Srdanović: Selam alejkum svim slušaocima i gledaocima ove emisije. Nas u Njujorku ima oko 30.000 Bošnjaka i, elhamdulillah, zadovoljan sam da kažem da naš narod tamo počne da radi najobičnije poslove, a za kratko vrijeme se dobro snađu i za 10–15 godina postanu vlasnici objekata u kojima su počeli da rade kao obični radnici – takvih biznismena je mnogo. Hvala Bogu, mi smo pametan i snalažljiv narod i vrlo smo poštovani od Amerikanaca kao mudri, vrijedni i veliki radnici. Okupljamo se u našim bošnjačkim centrima, u džamijama; imamo nekoliko islamskih centara u Njujorku. Volimo Sandžak, volimo bošnjaštvo, raduju nas sve pozitivne stvari koje se dešavaju u Sandžaku; podržavamo našeg Muftiju, Islamsku zajednicu, Medresu. Od prvog dana smatram da ta saradnja treba da bude još jača, inšallah. Uvijek kad dođem u Novi Pazar, napunim se energijom kada vidim poslove koje vi radite, s obzirom na uslove, i dobijem veliki elan da se u Njujorku još više radi na našoj kulturi, uzvišenoj vjeri i napretku našeg naroda.

Fehratović: Kako su Bošnjaci u Njujorku, pogotovo iz Sandžaka, počeli da dolaze tamo? Odakle je naša najveća dijaspora – obično zapadna Evropa, Turska…?

Srdanović: Mislim da u svom životu još nisam upoznao nijednog Bošnjaka koji je dobrovoljno spakovao kofere, ostavio oca i majku i otišao da „šeta“ po svijetu. Razlozi su svima poznati; hvala Bogu, to se pomalo i mijenja. Vraćamo se svom rodnom mjestu, dolazimo u Sandžak, ali ne praznih džepova; i, ako Bog da, kada se stanje stabilizuje, želimo da živimo ovdje, želimo da naš Sandžak zaživi. Žalosno je što u našim gradovima, umjesto da država pomaže ljude i gradi kuće, traži velike poreze i ostavlja ih bez posla, pa su ljudi nesposobni da obezbijede minimum za život. U Plavu i Gusinju, ako hoćeš da počneš da praviš kuću, državi treba da daš pet–šest hiljada eura dažbina; odakle to da se zaradi ako nema posla? Umjesto da olakša, država otežava i time ti poručuje da ideš napolje – možda i bez povratka. Ali, hvala Allahu, stanje se mijenja i mi želimo svake godine da posjećujemo Sandžak. Evo, razgovarali smo sa Rektorom i sa Muftijom da naredne godine primimo 20 djece, koje vi izaberete – učenika i studenata, i muške i ženske – da dođu u Njujork o našem trošku, da ih ugostimo do tri sedmice, da prošetaju Njujorkom, da malo nauče engleski, a da i mi pošaljemo naših 20-oro djece vama u Sandžak, da uživaju tamo gdje su im roditelji rođeni – da sarađujemo i da jačamo veze.

Fehratović: Kad spomenuste djecu, kakva su djeca Bošnjaka koji žive u Americi i možda ne dolaze često u Sandžak? Da li su zaboravila jezik, govore li njime, osjećaju li bošnjačku tradiciju?

Srdanović: Većina govori bosanski jezik, elhamdulillah. Nedavno sam bio u Turskoj – Bošnjaci koji tamo žive više od 120 godina, u turskim selima i gradovima, i dalje govore bosanski. Ima naših porodica koje i danas čuvaju kulturu i vjeru kao prije 30–40 godina kad su otišli. Ima, naravno, i negativnih slučajeva gdje se bosanski manje govori i o vjeri zna manje, ali to je mali procenat. Mislim da se Sandžak često voli više „spolja“ nego „iznutra“ – mi žudimo za Sandžakom, i naša djeca ga vole. Moje kćerke stalno kažu: „Babo, nemoj da prođe godina a da ne odemo u Plav, Gusinje, Sandžak.“ Elhamdulillah, Allah nam je dao da to činimo. Ko nije vezan za bošnjački klub ili džamiju – to vam je kao lađa Nuha: ko se ne „ukrca“, odnosno nema vezu sa Islamskom zajednicom i našom kulturom, lako sklizne putem koji nije dobar ni za njega ni za porodicu. Amerika je velika prilika – i za napredak i za kvarenje; treba uzeti od njih školovanje i korisne stvari, ali mnogo toga je suprotno našoj tradiciji, vjeri i kulturi.

Fehratović: Amerikanci, čini se, poštuju Bošnjake koji drže do identiteta – vjere, kulture i tradicije. Koliko ima bošnjačkih udruženja, ne samo u Njujorku nego u cijeloj Americi, i gdje su grupisana?

Srdanović: Prvo mjesto okupljanja su džamije – to je početak. Potom ljudi organizuju političke, društvene i humanitarne organizacije, ali se sve opet vrti oko džamije. Elhamdulillah, Amerikanci su, u globalu, tolerantan narod. Na primjer, radim 21 godinu u jednoj firmi i njen sam direktor; u firmi je zaposleno oko 300 Bošnjaka i muslimana. Svaki naš čovjek može obavljati džumu, postiti ramazan, pa čak i raditi sat kraće od onih koji ne poste. Moja firma svake godine priređuje iftare – američka firma pravi iftar za muslimane. Gazdi sam rekao: „Napravite vi nama iftar, mi ne slavimo Dan ćurke“, a on mi je odgovorio: „Napravit ću vam ne jedan, nego dva iftara godišnje.“ To košta po 5–6 hiljada dolara; iznajmimo veliki halal restoran i organizujemo iftar – tako već 15 godina. Mislim da bih, kad bih ovdje živio, u današnjim prilikama u Sandžaku, Crnoj Gori ili Srbiji, kao hadžija s bradom i ovim izgledom, bio sto posto diskriminiran i vjerovatno ne bih mogao biti na toj poziciji. A u Americi radim, hvala Allahu, i u mojoj kancelariji visi slika Kabe.

Fehratović: Imate li zbog toga problema?

Srdanović: Nemam nikakvih; američki zakon dozvoljava svim vjernicima da obavljaju vjerske obrede. Najveća unija koja zapošljava blizu 100.000 radnika već pet godina u pravilima ima upisano da je Bajram plaćeni blagdan. Svim muslimanima koji uzmu slobodan dan za Bajram – to se nadoknađuje. Trenutno se radi, i nadamo se u roku od godinu–dvije, da Bajrami postanu i državni praznici u Njujorku: za sada nemuslimanska djeca ne moraju u školu niti polagati ispite na Bajram, a cilj je da ni muslimani ni nemuslimani toga dana ne idu u školu – kao za kršćanske i jevrejske praznike – jer u Njujorku živi oko 1.400.000 muslimana.

Fehratović: Koliko stanovnika ima Njujork kao država?

Srdanović: Trenutno oko 12 miliona, a muslimana je oko 1.400.000. Njujork ima oko 400 mesdžida i džamija i 16 islamskih škola. Moja djeca pohađaju osnovnu i srednju – mlađa kćerka je u drugom, starija u devetom razredu islamske škole sa oko 1.000 učenika, od kojih je približno 96% Bošnjaka. Naša Islamska zajednica u Astoriji kupila je zgradu baptističke crkve; 80% je već renovirano i tu će biti Islamski bošnjački kulturni centar sa školom, džamijom, gasulhanom, abdesthanom i sportskim terenima – mali fudbal, košarka, tenis, bilijar, teretana; biće sadržaja „od najmlađeg do najstarijeg“.

Fehratović: Izvan Njujorka – gdje još Bošnjaci žive u Americi?

Srdanović: Mnogo ih je u Čikagu i Vašingtonu. Nažalost, Bošnjake iz Bosne su često namjerno rasipali po cijeloj Americi, ali Allah je odredio drugačije: formirano je oko 40 bošnjačkih džemata širom Amerike, udruženih u jednu organizaciju. Imamo radio „Muslimanski glas“ u Njujorku, Islamsku zajednicu kao glavnu u Njujorku, Kulturni centar „Plav–Gusinje“ – na čelu je predsjednik Rizvan Dekić, naš čovjek, Sandžaklija. Imamo odjeljenje – Islamski centar u Monticellu – veliki centar sa fudbalskim i košarkaškim terenom, pet stanova (vakuf), parkingom i lijepom džamijom. Uskoro završavamo najveći projekat – Islamski centar u Richmond Hillu u Njujorku. Mi smo jedna organizacija, povezani, i, ako Bog da, nastavljamo dalje.

Fehratović: Postoji Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike, pa još jedan sličan kongres; zatim je bila inicijativa za Svjetski kongres Bošnjaka u Sarajevu, što mnoge institucije u Bosni i Sandžaku nisu podržale. Ljudi su zbunjeni – o čemu se radi?

Srdanović: Kad ti se 50–60 godina ne da da imaš išta, pa onda napokon počneš nešto da imaš, javi se želja da se prave duplikati. Nije dobro kad se čovjeku da stolica pa želi da je „zagrije“ dugo. Vjerujem da će se to uskoro pomiriti i da će biti jedan Kongres Bošnjaka.

Fehratović: Koja je najrelevantnija zajednica – pored Islamske zajednice kao krovne – od nacionalnih i kulturnih?

Srdanović: Kongres Bošnjaka je vrlo jaka organizacija koja okuplja Bošnjake u Americi i Kanadi. Nažalost, desilo se podvajanje, ali je, inšallah, pri kraju. Svjetski kongres Bošnjaka takođe treba da zaživi, ali smatram da sve bez dobrih i zdravih temelja nema dugoročan život. U Njujorku je postojalo 10–20 organizacija bez hajra i čvrstih temelja; njihove energije nema, a naš posao ide dalje.

Fehratović: Pomenuta je „Crnogorska kuća“ – pojavio se problem?

Srdanović: Poslao sam pismo (objavljeno i na našoj web-stranici) kojim se ograđujemo od veze sa „Crnogorskom kućom“. Znamo zašto smo u Americi, zašto smo ostavili brda i doline Plava i Gusinja. Mnogi su u Tursku otišli pod pritiskom i nisu se vratili. Dok Crna Gora ne postane ravnopravna za sve narode, nećemo biti zadovoljni. Osjećamo se kao podstanari koji plaćaju kiriju, a zauzvrat ne dobijaju ništa. Kad Crna Gora bude „naša kuća“ – za Bošnjake bošnjačka, za Crnogorce crnogorska, za Srbe srpska – biće drukčije. Za sada nam je matica Bosna. Ako već ulažu, neka to čine u Podgorici, a ne da u Njujorku, gdje gotovo da nema 10 crnogorskih porodica, prave „Crnogorsku kuću“; u Njujorku živi 30.000 Sandžaklija, pa neka oni prave svoje kuće, a mi svoje – mi već gradimo treći centar. Nismo tražili njihovu pomoć. Ako već prave, neka jednu sobu posvete historiji genocida nad Bošnjacima – ako su iskreni. Nemam ništa protiv Crnogoraca, žao mi je njihovih problema, ali još više naših; ulaganje 7 miliona eura u Njujork mislim da je pogrešna investicija i vrijeme će to pokazati. Nama je vjera islam, nacija Bošnjak, jezik bosanski – u tome ne slabimo, već učvršćujemo. Paradoksalno, „Crnogorska kuća“ nas je još više ujedinila.

Fehratović: Rekli ste na početku da budno pratite dešavanja u Sandžaku i da ste od početka uz institucije i projekte Islamske zajednice. Kako se danas vidi Sandžak i aktivni procesi u Sandžaku u dijaspori – konkretno u Americi i Njujorku?

Srdanović: I ovdje su nametnuti problemi da skrenu pažnju sa suštine, pa se prave „paralelni tokovi“. I u Njujorku ljudi dolaze preko konzulata, zivkaju naš narod i odvode ga gdje mu nije mjesto. Crna Gora treba dobro da razmisli hoće li sa sadašnjim grbom i himnom ući u EU. Ako se pravi „građanska država“, ne bi smjelo biti vjersko-nacionalnih simbola koji u Bošnjacima bude sjećanja na najteže događaje – s tim zastavama su ulazili u Plav i Gusinje da krste i ubijaju. Taj grb je na pasošu i zastavi; ja imam američki i crnogorski pasoš, ali crnogorski neću držati u džepu dok je takav grb na njemu. Amerika je većinski kršćanska, ali nema kršćanske simbole na pasošu. Jednog dana Bošnjaci će se probuditi i tražiti da ova kuća bude i naša – da uređujemo svoju avliju kako nama odgovara, a drugi neka uređuju svoju. Raduje nas što će u Sandžaku Islamska zajednica biti jedinstvena; dolaze lijepi haber-i i hvala Allahu na tome.

Fehratović: Kakvi su odnosi Bošnjaka u Americi s maticom BiH – imate li podršku konzulata, kontakte?

Srdanović: Imamo dobar kontakt s Konzularnim predstavništvom BiH u Njujorku, često nas posjećuju delegacije iz Bosne. U zajednici su Bošnjaci iz Bosne, Sandžaka i manji broj onih koji se osjećaju Bošnjacima iz Crne Gore. Otvorena je medresa u CG, ali za uzor uzimamo one koji rade najbolje – trenutno su to Novi Pazar i Sarajevo. Prisjetimo se: prije 20 godina nije bilo ni medrese, ni fakulteta, a o univerzitetu se nije moglo ni sanjati. Ono što je Muftija sa svojim timom postigao za 20 godina – normalnim tokom ne postiže se ni za stotinu: duša traži dušu, ljude rada i promjene. Ko želi da planduje – njemu je uzor Podgorica; svako bira svoje.

Fehratović: Gospodine Srdanoviću, hvala vam najljepše na izdvojenom vremenu, dragocjenom jer ste kratko ovdje u Sandžaku, na našoj Televiziji, Univerzitetu, u Novom Pazaru. Nadamo se da ćemo, ako Bog da, imati prilike kao ekipa TV „Sandžak“ da budemo u Njujorku kod Bošnjaka i napravimo jednu lijepu reportažu o onome što se tamo dešava.

Srdanović: Bujrum – bićete lijepo dočekani, samo nam se javite na vrijeme. Naša vrata su uvijek otvorena, posebno ljudima koji rade ovakav posao u ovako teškom vremenu. Da vas Allah, dž.š., nagradi i da se ovo dalje širi – da ne stane u Pazaru, nego da idemo naprijed, tamo prema Plavu, Gusinju i svim mjestima.

Fehratović: Amin, hvala Vam još jednom najljepše.

Glas islama, 224, R: Intervju, Razgovarali: Jahja Fehratović i Ismail Srdanović