Sarajevo, 13. juli 2012. (MINA) – Reisu-l- ulema dr. Mustafa Cerić je imamio džu- mu namaz i održao hutbu u džamiji na Igmanu u okviru programa manifesta- cije „Odbrana BiH – Igman 21012.“ Pred početak džume prisutnima se obratio muftija vojni Ismail-ef. Smajlović. On je izrazio poštovanje porodicama šehida, borcima i svim onim koji su dali doprinos u odbrani BiH. Prvi imam u Igmanskoj džamiji Omer-ef. Krupalija u znak zahvalnosti uručio je Reisu-l-ulemi reljef u ba- kru, rad vojnika Selvedina Saloševića.

MINA u cjelosti prenosi hutbu Reisu-l-uleme: Hvala Allahu Gospodaru svjetova i neka je salavat na sve Allahove vjerovjesnike i poslanike od Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhameda s.a.v.s. Hvala Allahu Gospodaru svjetova, Koji nije rođen, nije rodio, Kojem niko i ništa nije ravno, Koji je dao da i jutros izađe sunce na vrijeme, na pravo mjesto i Koji je dao da razdaljina između Sunca i Zemlje bude u ravnoteži tako da nam ovdje na Zemlji ne bude ni prevruće ni prehladno. Hvala Allahu Koji se ne umara da održava kosmos u kome smo mi samo jedna mala praška. Rađamo se, živimo i umiremo. Na ovoj našoj Zemlji kada bi se izvagali mravi i ljudi ista je težina i mrava i ljudi. Ako ljudski rod broji šest milijardi, kada bi se stavio na jednu tacnu, a na drugu tacnu svi mravi, težina bi bila ista. A mravi su mali i oni ne osjećaju i ne zna- ju da mi postojimo i da hodamo, jer je njihov mozak tako mali da bi nas shvatili. Mrav zna da mi postoji- mo samo kada mu prepriječimo puti ili kada slučajno mravinjak zgazimo. Onda mravi osjete da ima neko veći od njih. Mi ljudi smo još manji od mrava i naš mozak je tako mali i nesposoban da shvati svu veliči- nu Allahovog stvaranja. A mi znamo da postoji Neko Ko je veći od nas i Ko s nama upravlja kada nam se prepriječi prepreka i osjetimo da ne možemo uraditi ono što smo zamislili zato što ima Neko drugi Ko od- lučuje o nama: kada se rađamo, koliko ćemo živjeti i kada ćemo umrijeti. Taj koji odlučuje je Uzvišeni Allah dž.š. Koji je dao danas da na Igmanu bude sunce. Draga braćo i sestre. Danas sam s vama na Igmanu i nisam napisao hutbu. Hoću da vam govorim iz duše i srca jer imam toliko toga da vam kažem, jer ne znam hoću li se više s vama vidjeti i ne znam hoću li više na ovaj dan Igmana imati priliku da vam govorim. Zato danas hoću da vam kažem nešto što nosim sa vama u duši isrcu. Hoću da podijelim s vama itugu, i radost, i nadu i ono obećanje koje nam je Allah dao preko svog Poslanika, a to je: ako budemo radili, i ako se budemo slagali, i ako budemo pošteno živjeli i ako se budemo voljeli Allah će nam pomoći da nam ovaj život bude lakši nego što jeste i biće nam budućnost bolja od naše prošlosti. Danas hoću da vam govorim o onome o čemu i vi vjerovatno razmišljate, a to je porodica, familija. Šta je to familija? Šta je to porodica? Šta je to rod i porod? Rod i porod je jezgro, to je ono sjeme iz kojeg na- staje ljudsko čovječanstvo. Kada posijemo pšenicu i kada požanjemo, ostavimo sjeme za sljedeće sijanje. Porodica, odnosno rod, iz kojeg nastaje porod, poro- dica, to je sjeme iz kojeg se rađa, nastaje i pruža ljud- ski rod, čovječanstvo. Mi uglavnom znamo da porodicu čine otac i maj- ka, to je brak, od toga djeca, a u posljednje vrijeme sve manje spominjemo da porodicu čine i dedo i nana, tetka, daidža, amidža, jer sve što su nam veće kuće sve su nam manje porodice. Ostajemo sve više sami. Nekada je porodica bila velika i svako je svako- ga znao. Danas čak ni amidžić amidžića ne poznaje, kada se sretnu na putu pita ga kako se zove, pa mu mora objasniti da je on sin od brata njegovog babe. Da ne govorimo o tome koliko našoj djeci nedostaje nana. Ima li na ovom svijetu ljepše i plemenitije, mekše i iskrenije ljubavi od nene, nane i od dede? Nema. A ta djeca koju mi rađamo umjesto da rastu u ljubavi naših nana i djedova, mi ih pošaljemo u dječji vrtić i ono najljepše što imamo, što nam je Allah dao, daje- mo da ih drugi čuva, a mi u našim sefovima čuvamo zlato i srebro koje nas ne čini sretnim jer ne može da govori. A ono dijete koje ti je Allah dao („Imetak i dje- ca su nakit ovoga svijeta“), šta je bolje i čime da se okitiš. Stavi na vrat koliko hošeš zlata i srebra, primi- jetit će ti neko i biti zavidan, ali kada se okitiš sinovima i kćerkama, onima koji ti daju ljubav, to je najbolji nakit, kako kaže Allah dž.š. Draga braćo i sestre. Zašto je važno da govorimo o porodici, o famili- ji? Važno je da znamo da iz nukleusa porodice, bra- ka, nastaje pleme iz kojeg nastaje nacija, a iz nacije nastaje država, a iz države nastaje familija država, a iz tih familija država nastaju Ujedinjene nacije. To je ono što zovemo čovječanstvo. Dakle, mi muslimani Bošnjaci treba prvo da budemo svjesni toga što se zove porodica, kuća, otac, majka, djeca išira porodica koja šireći se postaje pleme. Kaže Allah dž.š.: „Vi ste nastali od jednog muškarca i žene, a onda vas je Allah dž. učinio da budete narodi i plemena. Najbolji od vas će biti onaj koji bude najmo- ralniji, činio dobra djela i bude svjestan da je na ovaj svijet došao od Allaha i da se Njemu vraća.“ Vidite, draga braćo i sestre. Mi od toga kakva će nam biti familija, ona najuža, ovisi kakovo ćemo biti pleme; od toga kako nam je pleme ovisi kakva će nam biti nacija; od toga kakva nam je nacija ovisit će kakva će nam biti država; od toga kakva nam je država ovisit će kakvo ćemo mje- sto imati u svijetu, među ostalim državama i nacijama u svijetu. Ali sve počinje od one osnovne čelije, a to je porodica. Sve počinje od odgoja kod kuće, počev od majčinog mlijeka, koja je najbolja hrana i od toga ovisi kakvo će sutra biti to dijete i kakav će biti član porodice, svoga plemena, svoje nacije i čovječanstva. Mi muslimani imamo i jednu drugu familiju koja se zove Ummet. Mi smo jedan član te velike, ummetske, Muhamedove a.s. familije. Zato, draga braćo i sestre, ovdje na Igmanu, uz sjećanje na šehide i one vojnike, borce koji su branili naš grad i zemlju, pred šehidima govorimo, oni nas čuju, vide, osjećaju i čude koliko nas dođe jer misle da bi uvijek trebalo više da nas dođe, pa da nas osjete u svojoj blizini. Naš dolazak danas na Igman nije zbog njih, njima ne treba. Dlazak na Igman treba nama da se vidimo i u lice pogledamo i da se pitamo gdje smo mi danas i šta nam je na vidiku, šta nam se sprema u budućnosti. Jesmo li doista dostojni šehidske krvi koja je prolivena ovdje na Igmanu u odbrani naše slo- bode i časti. Svako će od vas znati taj odgovor. Ali draga braćo i sestre. Mi smo jedan mali narod u familiji naroda na Bal- kanu i u Evropi. Mismo familija po plemenu i po naciji. Mi smo Bošnjaci, kojih na Balkanu ima deset milio- na, ako se sjetimo da ih je više od pet miliona moralo napustiti svoje mjesto i otići u Tursku. Ove godine je stogodišnjica od balkanskih rato- va. Sa balkanskim ratovima mi Bošnjaci smo izgubili zaštitu ovozemaljsku i ostalismo sami na milosti i ne- milosti naših susjeda koji nam rade o glavi u zadnjih sto godina. Iz ljubomore i iz pakosti hoće da nam uzmu sve što nama pripada, od velikih ljudi. A mi nismo u stanju ne samo da proizvedemo nove vrijednosti, nego ni da sačuvamo ono što imamo. Nismo moglisačuvati npr. Ferhadiju džamiju, Aladžu i druge džamije jer su oni najbolji naši sinovi otišli odavde na drugo mjesto i služili nekim drugim nacionalnim ciljevima, nekim drugim familijama, uzimajući nas jednog po jednog. Zato je ovo vrijeme, 2012. godine, sjećajući se 100-godišnjice balkanskih ratova, da se odavde upu- ti naš poziv da se Sandžak vrati onima kojim pripa- da. Zato treba vratiti Sandžak onima kojima pripada, Bošnjacima. To moraju shvatiti. Mi moramo cijelom svijetu kazati da smo jedini narod na Balkanu koji nemamo zaštitu od genocida, jer je moguće dok mi ovdje sjedimo da nam se novi sprema. Mi to ne smijemo zaboraviti, ne smijemo svoju djecu ostaviti u džahilijetu, ne smijemo ostavitislijepe da ne vide i ne čuju, ne smijemo ih ostaviti da dočekaju, kao što smo mi nažalost dočekali 92. godinu, nespremni ne vjeru- jući da će nam se dogoditi genocid, kao što mi je je- dan Jevrej rekao u Njujorku da su Jevreji sve ukalku- lisali, ali nisu nikako vjerovali da im se može dogoditi holokaust. Rekao sam da smo i mislični njima – nismo vjerovali da će nam se dogoditi genocid. Nije samo genocid bio u Srebrenici. Pozivam vas da dođete 20. jula u Prijedor zajedno sa mnom, pr- vog dana Ramazana, pa ćete vidjeti da nije genocid bio samo u Srebrenici.

Genocid je bio u cijeloj BiH. Mi moramo toga biti svjesni i svoju djecu naučiti da moraju biti najbolji studenti, najbolji sportisti, učiti ih borilačkim vještinama da odbrane svoj život od mogućeg genocida u budućnosti. To je obaveza ove generacije. Mi ako to ne uradimo haram će nam biti i morat ćemo odgovarati pred Bogom na Sudnjem danu. Ali braćo, ima jedna stvar koja nas muči, a to je zašto smo došli u ovakvu tešku i nemoćnu situaciju i zašto osjećamo da oni koji bi trebali odlučivati o našoj sudbini ne mogu da sjednu i da se dogovore, nego slušamo poruke koje nas uznemiruju o tome šta će biti s našom budućnošću. Znate li zašto je to tako? To je zato što mi nismo slobodni. Nemamo slobodne ljude jer ih gazde oba- vezuju da govore sasvim drugačije. Braćo, mi smo neslobodan narod. Mi nismo još ostvarili slobodu. Nema jedinstva među nama dok ne budemo slobodni. Jer niko ne radi na tome da bi ostvarili fizički i bio- loški opstanak našeg naroda za slijedećih sto godina. Bošnjačko rukovodstvo mora osigurati Bošnjaci- ma sigurnu biološku budućnost u Sarajevu, BiH i na Balkanu. Zašto je to tako? Zato što smo mi jedini na- rod na Balkanu koji nema čvrstu, jasnu državnu odbranu od genocida u budućnosti. Mi smo jedini na- rod koji nema svoju državu, kao domaćini, i što god treba da se za nas uradi čine se opstrukcije. Zato je naša historijska odgovornost pred Bogom i budućim generacijama da pravimo jako, čvrsto, jasno državnu liniju odbrane, a to znači da država mora imati jake mišiće, vojsku, policiju, univerzitete, fakultete i sve ono što se zove država koja će fizički braniti narod od mogućeg genocida. To je naša obaveza. Mi nemamo razloga da ikoga za to pitamo. Ali svi smo odgovorni da ta državna linija mora biti jaka, snažna i samosvjesna. Vidimo da ona sada nije takva. Zašto? Zato što nismo samosvjesna nacija. Mi moramo postati samosvjesna nacija koja će biti ponosna, jer nema nacije bez ponosa i nema ponosa bez intelek- tualaca, umjetnika koji će svoju naciju predstaviti tako da se ne stidimo ono što smo. A nema razloga da se ne volimo.

 Dakle, moramo imati jaku nacional- nu liniju odbrane koja će onda biti jaka da pravi jaku liniju državne odbrane. Mi moramo imati jaku duhovnu liniju odbrane, a to je ono što treba da raditi Islamska zajednica. To znači nema naroda bez etike i morala, bez poštenja. U zadnje vrijeme vidimo da nam popušta moral. Čak i kod onih koji ponekad dolaze u džamiju i govo- re La illahe illelah i padaju na sedždu osjetimo da im ponekad nedostaju određeni moralni kvaliteti, jer se upada u korupciju, u mito. Kako to da Bošnjak ode bez ičega u Austriju, u grad Wels, gdje sam nedavno bio, počne ispočetka, dobije posao, platu i pomaže porodicu, a ovdje u svojoj zemlji rodiš se, ideš u školu, završiš fakultet i zaradiš i po dvije diplome, a ne možeš da dobiješ posao. Ne mora tako biti. Ali to je zato što imamo one koji su nezasićeni i uzimaju haka drugoga. To je sramota, bruka, to je nemoral. Bojim se Božje kazne. Ne samo to, nego i prijateljima kojisu nam pomagali kada je bilo najteže reklismo da napuste našu zemlju. I sada se pitamo što nam ne pomaže islamski svijet. Mi hoćemo u Evropu, onu istu koja je šutjela kada su nas ubijali. Braćo, ima nešto pogrešno u našem razmišljanju. Moramo vidjeti u čemu je problem. Problem je što još nismo izgradili osjećaj familije. Mi moramo znati da smo familija i da svaki član naše familije, naroda i nacije mora biti briga svakoga od nas.

Svaki Bošnjak mora biti odgovoran za drugog Bošnjaka. Ne može- mo drugačije opstati. Moramo biti nacija koju će svi poštovati, kojoj niko neće smjeti ni pomisliti da učini zlo i da nam uzme ono što je najbolje iz našeg naro- da. A da bi se to dogodilo moramo se dobro orga- nizirati i moramo uvijek imati na umu da bez zdrave porodice, bez zdravog jezgra, nećemo imati ni zdra- vu naciju, nećemo imati ni zdravu državu i bit ćemo uvijek u opasnosti da naše komšije koje nam rade o glavi ponovo urade ono što su nam uradili. To je teška istina. To je teško ponavljati, ali nemamo druge nego to ponavljati, moramo znati i moramo se pripremati i činiti prevenciju da nam se to ne dogodi. Svemogući Bože, Ti nas vidiš ovdje na Igmanu, dobro znaš naš hal i dobro znaš zašto smo mi ovdje i dobro znaš, Bože, šta nam se dogodilo. Čuj našu dovu. Mi znamo da Ti sve čuješ. Pogledaj nas i smiluj nam se. Ujedini naša srca. Učvrsti našu porodicu, našu obitelj, našu naciju. Osnaži one koji su na državnoj straži. Da im opći interes bude važniji od njihovog ličnog intereesa. Bože, oslobodi nas korupcije i međusobne netrpeljivosti. Bože, ometi naše neprijatelje koji nam rade o glavi. Bože, spasi nas od budućeg genocida. Amin.

Glas islama, 232, R: Hutba, A: Mustafa Cerić