Draga braćo,

Danas je petak, 7. šaban 1432. po Hidžri, odnosno 8. juli 2011. godine po Miladu. U ponedjeljak je 10. šaban odnosno 11. juli, dan ukopa 600 ubijenih bosanskih muslimana u Potočarima.

Ovo je hutba posvećena njima i svim drugim žrtvama genocida u dvadesetom stoljeću. Jer, bez sumnje, posljednje stoljeće bilo je najkrvavije stoljeće u modernoj povijesti, daleko više nasilno u relativnom i apsolutnom smislu nego ijedna prethodna era. To da je dvadeseto stoljeće bilo nasilno bez presedana može izgledati paradoksalno. Zar zadnjih sto godina nije vrijeme ogromnog progresa. Za Bosnu i Hercegovinu, međutim, dvadeseto stoljeće ostat će upamćeno po gorkoj činjenici da je krik „never agein“ (nikad više) iznevjeren zato što Svjetska organizacija Ujedinjenih Nacija nije bila u stanju da ispuni svoju misiju zaštite našeg naroda od genocida.

Zato, ako zaista želimo spriječiti buduće genocide, moramo više učiniti osim prigodnih suosjećanja prema žrtvama. Moramo shvatiti dubinu psihologije počinitelja, kao i ravnodušnost posmatrača genocida.

Moramo ustanoviti šta je to što neke ljude, koji su inače „normalni“, učini da mrze druge ljude i narode do te mjere da ih planski i sistematski žele istrijebiti?! Dakako, i one ljude koji pomažu genocid ili stoje po strani i nijemo gledaju zločin nad nevinim ljudima, i njih treba proučiti i upoznati!

Moramo naučiti da cijenimo vrijednost života i da poštujemo integritet ljudskog života; moramo cijeniti religiju i poštivati razlike religijskog izražaja; moramo cijeniti slobodu i poštivati granice ljudske slobode, jer moja sloboda prestaje tamo gdje počinje sloboda drugoga; moramo cijeniti tuđi imetak i poštovati vlasništvo drugoga; moramo cijeniti vrijednost ljudske časti i poštivati različitost kod drugoga.

Pripremajući se za ovu hutbu, tražio sam poglavlje u Kur’anu Časnom u kojem se može prepoznati priča o Srebrenici. I našao sam. U devedesetom poglavlju El-Beled (Grad) Allah Uzvišeni govori nam:

لَا أُقْسِمُ بِهَٰذَا الْبَلَدِ ۝ وَأَنْتَ حِلٌّ بِهَٰذَا الْبَلَدِ ۝ وَوَالِدٍ وَمَا وَلَدَ ۝ لَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنْسَانَ فِي كَبَدٍ ۝ أَيَحْسَبُ أَنْ لَنْ يَقْدِرَ عَلَيْهِ أَحَدٌ ۝ يَقُولُ أَهْلَكْتُ مَالًا لُبَدًا ۝ أَيَحْسَبُ أَنْ لَمْ يَرَهُ أَحَدٌ ۝ أَلَمْ نَجْعَلْ لَهُ عَيْنَيْنِ ۝ وَلِسَانًا وَشَفَتَيْنِ ۝ وَهَدَيْنَاهُ النَّجْدَيْنِ…

Kunem se gradom ovim u kojem su dopustili da te protjeraju ili ubiju.

I kunem se roditeljem i onim koji ga je rodio!

Čovjek je stvoren da se trudi u svom životu!

Misli li on da mu niko ništa ne može?!

On govori: „Potrošio sam ogromno blago!“

Zar misli da ga niko vidio nije?!

Zar nije dobio oka dva?!

Zar nema jezik i usne dvije?!

I zar mu nisu pokazana puta dva – put dobra i put zla?! (El-Beled: 1–10)

Srebrenica je grad u kojem se čovjek rodio i u kojem je živio od pamtivijeka.

Srebrenica je grad u kojem se čovjek trudio u životu svom.

Srebrenica je grad u kojem je čovjek bio sretan sve dok nije došao onaj koji je mislio da mu niko ništa ne može. Koji je rekao: „Ovo je osveta“, jer je mislio da ga niko vidio nije.

Srebrenica je grad u kojem je bilo dopušteno da se nemoćan čovjek protjera iz svoje kuće i da se nevin čovjek ubije samo zato što je musliman.

Zaboravilo se, međutim, da čovjek ima oka dva kojim može da vidi. Čovjek ima jezik i usne dvije da može da govori. I čovjek dva puta ima. Slobodan je da izabere jedan od njih – put dobra ili put zla.

Dakle, čovjek ima slobodu izbora između dobra i zla. U tome se ogleda njegova ljudska vrijednost. I u tome se očituje njegova moralna visina ili nizina. Jer kada ne bi imao slobode izbora, onda se ne bi mogla tražiti njegova moralna odgovornost.

Ne može se reći za nekoga da je dobar ako ne odustane od zla koje je mogao učiniti, ali ga nije počinio. Biti moralno dobar znači slobodno izabrati dobro u odnosu na ono što je zlo.

Čovjek nema moralnu zaslugu ako to što radi nije njegov slobodni izbor.

Samo se slobodan čovjek može podvrgnuti moralnom sudu.

Neslobodnom čovjeku se ne može moralno suditi.

Nigdje, kao danas u Srebrenici, nije tako jasna slika čovjeka koji je imao slobodu izbora između dobra i zla. Koji je imao slobodu izbora između čovjekoljublja i čovjekomrstva.

Taj čovjek je, nažalost, izabrao zlo umjesto dobra. Izabrao je čovjekomrstvo umjesto čovjekoljublja.

Mislio je da je njegova moć iznad svake moći. Mislio je da Srebrenica neće biti moralna pitalica.

Dakako, od 11. jula 1995. god. Srebrenica je više od grada i više od svog imena. Srebrenica je mjesto ispita savjesti za sve one koji su mogli, a nisu zaustavili zločin protiv čovjeka.

Srebrenica je ime koje danas kruži oko svijeta da probudi savjest čovječanstva koje se mora suočiti sa samim sobom i između dobra i zla, izabrati svoje dobro. Jer drugoga puta nema za čovječanstvo ako hoće da živi u dobroti svoga ploda.

Naš izbor mora biti put dobra. Naš izbor mora biti put povratka tamo gdje nam je naša zemlja i kuća. Naš izbor mora biti put vjere i morala. Naš izbor mora biti put mudrosti i hrabrosti da jedni drugima pomažemo, da jedni druge podržavamo u nastojanju da Srebrenica bude grad sjećanja na sretniju budućnost, a ne grad sjećanja na nesretnu prošlost.

Ovo je pravo mjesto i pravi trenutak da se Bogom zakunemo i gradom ovim, i roditeljem i onim koji ga je rodio da ćemo se truditi na putu dobra i povratka u Srebrenicu gdje ima lijeka za našu ranjenu dušu.

Allahu Svemogući, omogući nam da uvijek između dva puta izaberemo put dobra!

Allahu Sveznajući, pouči nas kako da se osnažimo moralnim vrijednostima koje nas približavaju Tvome zadovoljstvu!

Allahu Plemeniti, oplemeni naše duše Tvojom ljepotom i dobrotom tako da sve što govorimo i radimo bude radost drugima!

Allahu Milostivi, pomozi nam da u skrušenosti naše dove nađemo put do Tvoje neizmjerne milosti na ovome i drugome svijetu.

Glas islama, 218 R: Hutbe A: REISU-L-ULEMA DR. MUSTAFA-EF. CERIĆ