Sloboda. Ljudska. Bošnjačka. Doba civilizacije, najveće ekspanzije op timizma, tehnologije. Vatra je dav no prevaziđena, ali je ipak mračno doba. Tek poneka svjetiljka, poneki čovjek, nabasa na sve i svakog, tražeći put. Kako nam se zgodnim, prešavši već sve granice primamljivosti, čine prilike vađenja iz mulja i (ne)iskorištenim bivaju. Zetečeni, nijemi, nepomični, zaokupljeni mišlju hoće li nam se već sutra posrećiti na ispitu, nadom fizič kog radnika da izbjegne rad pod otvorenim nebom što prži temperaturom od 40 Celzi jevih stepeni, ili pak očekivanjem da će od govornosti i obaveze nekom „ludom“ nafa kom tek odjednom preći na svakog ko nije „mi“. I ta nafaka što nazvasmo je ludom ne dolazi tek tako, nezasluženo, a očekujemo. Očekujemo boljitak, dajući zauzvrat duh, tijelo i misao, karakteristično samo čovjeku i njemu prepoznatljivo. Trampimo ćutanje za bolje sutra, pokornost za dobro danas. Rezultat. Beskonačno ništa. Tek neupotre bljiva skamenjena tjelesa, naslonjena na tlo, gaze vjekovima sađeno i njegovano, u dugotrajnom lutanju izgubljeno. Posljedice su uočljive, a odgovore o uzro cima ovakvog stanja nudi nam historija. I prije takvog lutanja bijaše feudalna država, pa i u takvoj državi, neki bi je nazvali „zao stalom“, postojaše hijerarhija, red, discipli na. Njezina postojanost bijaše na pažljivom i mudrom balansiranju. Tretirana kao jedna država, Bosnu je predstavljao vladar kao nosilac vanjskog suvereniteta, čiji je utjecaj uveliko zavisio od volje vlastele. Pa ni tada vladar nije mogao suditi vlasteli za izdaju ili nevjeru, a u 21. vijeku (nažalost) ničim izazvana, vlast sudi, nalaže, po svom naho đenju, uspostavlja (ne)ravnotežu jednakih naspram „jednakijih“ (gramatički i životno svakako nepravilno upotrijebljena riječ). Naviknuti da dočekujemo novo i drukčije, Osmanlije i sve ono što doniješe sa sobom objeručke smo prihvatili i dičimo se tim vri jednostima koje uistinu i jesu vrijednosti, jer je upravo ta kultura, osmanska, napra vila preokret, globalno premještanje u ori jentalni civilizacijski krug. Opći poremećaj identiteta Bošnjaci su preživjeli počevši da njeguju čitavu svoju tradiciju i afirmirajući je u prepoznatljiv pečat vlastite postoja nosti. Do posljednjeg slova, Carevina je po islamskim zakonima društveno bila uređe na. Na takvom idejnom temelju, postavci, na prostoru Bosanskog ejaleta formiran je bošnjački narod sa vlastitim interesima i ci ljevima. Danas, retrospektivan pogled, zaustav ljen na borbi za slobodu življenja, ostaje tek vizija prevazilaženja klasnih, religioznih i ideoloških dogmi i predrasuda. U očekiva nju boljeg, zatiče nas Austrougarska. Ako izuzmemo utopijske ideje ove imperije, još tada neprimjenljive, a kamoli sad, možda i možemo računati na dobro koje nas je za desilo njihovim dolaskom. Od tada, uvijek svakom na uvid, bez mrlja, oslonjeni na vlast koja ugnjetava, udaljeni od riječi „ne želim“ i „neću“, susretljivi i učtivi, ni pedalj naprijed nismo pomjereni. Svaki pokušaj da se otrgnemo od žuljeva iskustva, ostaje samo pokušaj. Koliko vojska koju zvasmo sultanova sada već naplaćuje osvajanje? Jesu li uspjeli osvojiti i našu svijest, smjelost? Hrabrost? Ako jesu, da li je borbom sa samim sobom možemo vratiti, ako ne, zašto bojažljivo u prikrajku šuti? Tek poneka svjetiljka, poneki čovjek nabasa na sve i svakom u mraku, tra žeći put. Bezbroj padova, posrtanja, poda pinjanja i bez apela za pomoć, „odmoć“ je uvijek tu, pri ruci, nek’ se nađe da zalud nije za tu ulogu regrutovana. Kad pobjede kre nu, da sve zaustavi, kad se uspjesi nižu, nit da se prekine. I kad se krupni koraci načine, da se izbrišu. Da nijedan trag ove borbe ka njoj (slobodi) ne ostane. Ali zaboravljaju, oni što regrutuju, da nisu rijetki oni koji sva kodnevno ograničenu demokratiju viđaju i prikrivenu diktaturu više nego naziru. Po stojat će u svakom vremenu, da upozora vaju, podstiču, pa i „sultanove“ cehove da plaćaju, ako ništa, moralnog uvjerenja radi i mira na svim svjetovima. Jer, nijedan nemir ne tišti kao vlastiti, a putevi su različiti. Koga sad čekamo ili dočekujemo?

Glas islama, 236, R: Analize, A: Almedina Zukorlić